Headline News

ARALSK-7, ZLOKOBNI OTOK KOJEG SU SOVJETI SVIM SILAMA SKRIVALI: Tko god na njega stupi može umrijeti u nezamislivim bolovima

Na granici Kazahstana i Uzbekistana, okružen kilometrima toksične pustinje, nalazi se otok. Ili barem, nešto što je nekoć bilo otok. Vozroždenija je nekoć bilo ribarsko selo okruženo tirkiznim lagunama, u vrijeme kada je Aralsko slano jezero bilo četvrto po veličini na svijetu i bogato ribom, piše BBC. Kancerogeni otok u isušenom jezeru No nakon godina sovjetskog […]

image_pdfimage_print

Na granici Kazahstana i Uzbekistana, okružen kilometrima toksične pustinje, nalazi se otok. Ili barem, nešto što je nekoć bilo otok.

Vozroždenija je nekoć bilo ribarsko selo okruženo tirkiznim lagunama, u vrijeme kada je Aralsko slano jezero bilo četvrto po veličini na svijetu i bogato ribom, piše BBC.

Kancerogeni otok u isušenom jezeru

No nakon godina sovjetskog iskorištavanja nivo vode se znatno spustio, a jezero se pretvorilo u pustinju. Sve što je preostalo od dnevne oaze je sloj slanoga pijeska prepunog kancerogenih pesticida.

Radi se o mjestu gdje živa redovito dosegne 60°C u pjeskovitom tlu, i gdje su jedini oblici života kosturi dehidriranog drveća i deve koje traže hlad ispod divovskih, nasukanih brodova.

Sada je Vozroždenija progutala toliko vode ovog jezera da je nabubrila na deseterostruku veličinu, te ju poluotok spaja s kopnom. No jednom drugom sovjetskom projektu može zahvaliti na tome da je postala jedno od najsmrtonosnijih mjesta na planetu.

Smrtonosni incidenti

Još od 70-tih na otoku su se događali opasni incidenti. Tako se 1971. mlada znanstvenica razboljela nakon što je istraživački brod Lev Berg zalutao u smeđu izmaglicu. Nekoliko dana kasnije, dijagnosticirane su joj velike boginje. Neobično je to što je ona bila cijepljena protiv te bolesti.

Isušivanje jezera dovelo je do spajanja otoka s kopnomFoto: Wikimedia

Iako se oporavila, bolest je zarazila još devetero drugih ljudi u njenom rodnom gradu, od kojih je troje umrlo. Jedan od njih bio je njen mlađi brat.

Godinu dana kasnije, u blizini otoka pronađeni su leševi dvojice nestalih ribara kako plutaju u čamcu. Smatra se kako su se zarazili kugom. Nedugo nakon toga, lokalni ribari počeli su izvlačiti mreže pune mrtvih riba. Nitko ne zna zašto.

A zatim u svibnju 1988. 50.000 sajga antilopa koje su pasle po obližnjoj stepi jednostavno se srušilo mrtvo, i to unutar sat vremena.

Za ekspediciju nužna vojna priprema

Tajne otoka i dalje su skrivene, dijelom i zato što to nije mjesto na koje možete samo tako doći. Svjedok tome su i tek malobrojne ekspedicije.

Nick Middleton, novinar i geograf s Oxfordskog sveučilišta snimio je dokumentarac tamo 2005. godine. “Bio sam svjestan što se događalo na tom mjestu, pa smo poveli čovjeka koji je bio u britanskoj vojsci kako bi objasnio ekipi na kakve sve stvari tamo možemo naići”, rekao je.

“Iskreno, usr**i smo se od straha”, kaže.

Vojni stručnjak Dave Butler na kraju je otišao s njima.

“Bilo je tamo dosta stvari koje su mogle poći po krivu”, rekao je. Za svaki slučaj, Butler je stavio cijeli tim na antibiotike. Morali su nositi gas-maske s najnovijim filterima, debele gumene čizme i bijela forenzička odijela od samog trenutka kada su stigli.

Nisu bili paranoični. Zračne fotografije koje je CIA snimila još 1962. otkrile su da, dok su drugi otoci imali molove i ribarske kolibe, ovaj je imao streljanu i vojarne. No to nije sve, bile su tu i zgrade za vršenje pokusa, životinjski kavezi i lokacija za testiranje na otvorenome. Otok je pretvoren u najopasniju vrstu vojne baze – postrojenje za istraživanje biooružja.

Zlokobni Aralsk-7

Projekt je bio potpuna tajna, nije ni označen na sovjetskim kartama, ali oni koji su znali za njega zvali su ga Aralsk-7. Tijekom godina mjesto je postalo prava noćna mora, u kojoj su antraks, velike boginje i kuga visili u velikim oblacima nad zemljom, dok su egzotične bolesti kao što su tularemija, bruceloza i tifus padale s kišom i natapale pjeskovito tlo.

Otok je toliko izoliran da nije ni otkriven sve do 19. stoljeća, što ga je učinilo savršenim mjestom za tajne operacije. A u slučaju neuspjeha, okolno more činilo je prikladan zaštitni opkop.

To su faktori koji su doveli do toga da Aralsk-7 bude izabran kao posljednje počivalište najveće zalihe antraksa u ljudskoj povijesti. Porijeklo te zalihe i dalje je nepoznato, ali se pretpostavlja da je proizvedena u Kompleksu 19, postrojenju u blizini bivšeg Sverdlovska, sadašnjeg Jekatarinburga.

Aralsk-7 bio je dio programa biološkog oružja na industrijskoj skali, te je u njemu radilo preko 50.000 ljudi u 52 različita postrojenja širom sovjetskog carstva. Antraks se proizvodio u ogromnim fermentirajućim bačvama, na koje se pazilo kao da prave pivo.

Godine 1988., devet godina nakon što je curenje antraksa iz Kompleksa 19 dovelo do smrti najmanje 105 ljudi, sovjetske su se vlasti napokon odlučile riješiti viška zaliha. Ogromne količine spora antraksa pomiješane su s krečom i prebačene u lučki grad Aralsk, na obalama Aralskog mora (sada se nalazi 25 km od obale) gdje su natovarene na tranportni brod i prebačene u Vozroždeniju. Između 100 i 200 tona mulja s antraksom žurno je bačeno u jame i na njih je zaboravljeno.

Većinu vremena bakterija antraksa živi kao spora, neaktivni oblik s nevjerojatnim sposobnostima preživljavanja. Sahranjene u pijesku, spore mogu preživjeti više stotina godina.

Nedavno je 12-godišnjak umro od antraksa na dalekom sjeveru Rusije. Epidemija je hospitalizirala 72 ljudi nomadskog plemena Nenets, uključujući i 41 dijete, a umrlo je tisuće jelena. Misli se kako je razlog toplinski val koji je otopio leš jelena star barem 75 godina.

Slaba sanacija

Ne iznenađuje da sovjetsko zbrinjavanje nije bilo dovoljno temeljito. U godinama nakon kolapsa SSSR-a, u svjetlu napada u Tokiju i iračkog programa biooružja, rastao je strah da bi se neka odmetnuta vlada mogla domoći patogena. Zato je američka vlada poslala tim specijalista da provedu određene testove.

Točna lokacija zalihe antraksa nikada nije bila otkrivena, ali pokazalo se kako to nije problem. Jame su bile toliko enormne da su bile jasno vidljive na fotografijama iz svemira. U nekoliko su uzoraka otkrivene žive spore, pa je pokrenut 6 milijuna dolara vrijedan projekt čišćenja, koji je trajao puna četiri mjeseca.

No to nije bilo sve. Pola stoljeća vršenja testiranja na otvorenom zraku ostavilo je cijeli otok kontaminiranim.

“O, tamo još uvijek ima antraksa, ne brinite”, kaže Les Baille, međunarodni stručnjak za antraks sa Sveučilišta u Cardiffu, koji je proveo desetljeće radeći na bivšem britanskom postrojenju za istraživanje biološkog oružja u Porton Dowmu.

Masovni pomor saiga antilopa u blizini postrojenja Aralsk-7 u najmanju je ruku sumnjivFoto: Wikimedia

Da ni ne spominjemo jame u kojima su se sahranjivale testne životinje, po stotinu leševa u svakoj, ili neoznačeni grob žene koja je umrla dok je radila sa zaraznim materijalom prije nekoliko desetljeća.

“Čak i kada sahranite životinju, morate ju sahraniti dosta metara ispod zemlje. Ako se područje poplavi spore mogu doplutati do površine, a i gusjenice u tlu ih raznose okolo”, kaže.

Britanski Aralsk

Ono što je zastrašujuće je da postoji još jedno slično mjesto puno bliže napućenim područjima, nego što je to ovo u stepama središnje Azije. Radi se u Gruinardu, malenom otoku tik uz obalu Škotskog visočja. Između 1942. i 1943., samo jednu godinu, tu je bilo središte britanskog programa biološkog oružja. Testovi su uključivali privezivanje ovaca na otvorenom polju da bi ih se zatim izložilo velikim dozama antraksa. Jednom je antraks u bombama eksplodirao nad otokom, a drugi je put izbacivan iz aviona.

Ovce bi počele umirati tri dana kasnije. “Možete pogoditi kada je životinja umrla od antraksa. Dovoljan je jedan pogled na nabubrenu lešinu koja krvari”, objasnio je Baillie.

Znanstvenici su kasnije spalili tijela životinja, a preko nekih čak dinamitom urušili liticu kako bi spriječili kontaminaciju.

No samo ta jedna početna serija eksperimenata toliko je kontaminirala otok da su svi pokušaji čišćenja propali te je ovaj na kraju napušten.

Jedini ljudi koji su nogom kročili na taj otok u više od pola desetljeća bili su znanstvenici iz Porton Downa i dva brata, Flettovi, koji su jednom godišnje doveslali do otoka kako bi bojom obnovili znakove upozorenja, a za to su vrijeme morali nositi zaštitnu odjeću.

Uzorci tla iz 1979. pokazali su kako, gotovo četiri desetljeća kasnije, u gramu tla još se uvijek nalazi između 3.000 i 45.000 spora.

Na kraju, cijeli ovaj otok površine 1.96 četvorna kilometra posprejan je s 280 metričkih tona otopine formaldehida pomiješane s morskom vodom. Napokon je proglašen sigurnim 1990. Danas se na otok može doći čamcem, ali ćete prvo morati uvjeriti nekoga da vas odvede tamo.

Težak dolazak do Vozroždenije

Srećom, Vozroždenija je znatno zabačenija. Kako bi došli do tamo, Middleton, Butler i njihov tim putovali su Kazahstanom do Quilandya, obližnjeg sela na kopnu. Plan je bio unajmiti čamac kojim bi prešli Aralsko jezero, te neke vodiče. Prirodno, lokalno stanovništvo nije bilo oduševljeno posjetom ozloglašenom otoku. Na kraju je ekipa ekspedicije došla do dogovora s bandom sakupljača otpadnog materijala.

Put je morao biti odgođen jer su članovi ekipe dobili trovanje hranom. Nekoliko sati nakon što su namjeravali krenuti ogromna pješčana oluja prekrila je selo i Aralsko jezero.

“Bilo je to poput smaka svijeta. Oluja bi nas uhvatila usred jezera u poluraspadnutim čamcima”, rekao je Butler. “Ne vjerujem da bi smo preživjeli.”

Sljedećeg su dana napokon uspjeli. Aralsk-7 podijeljen je na dva dijela – grad Kantubek koji je izgrađen kako bi udomio znanstvenike i njihove obitelji, te laboratorijski kompleks, koji je bio nekih tri kilometra južnije.

“Čak i kada smo stigli, još smo morali dosta prijeći”, prepričava Butler.

Tim je stigao iz Kazahstana zbog problema s dobivanjem viza za Uzbekistan, iako se otok ustvari nalazi na teritoriju te države.

Prošli su preko otočke pustinje na motorima, navigirajući bez mapa. “Mislim da su koristili Sunce”, kaže Butler, a cijelo su vrijeme bili obučeni u odijela za biološku zaštitu.

Toksični grad duhova

Middeltonova ekspedicija u AralskuFoto: Screenshot

Iako su znali da je opasno, banda je već nekoliko puta ranije posjetila grad, iz kojeg su trgali bakrene cijevi, skidali rasvjetu, i postupno razmontirali cijeli grad u potrazi za materijalima koje bi mogli prodati.

“Kada ga po prvi put ugledate, izgleda kao da se još gradi”, rekao je Middleton.

Kantubek je danas napušteni grad duhova, u kojem su znakovi nekoć komfornog života u kontrastu s naznakama nečeg znatno strašnijeg. S jedne strane tu su kuće, kantina i nekoliko škola. S druge, napukli portreti vojnog osoblja, knjige Marxa i Lenjina, i zahrđali tenkovi.

“Stvarno je čudno jer postoji nekakav jezivi osjećaj propadanja, ali onda naiđete na nepodudarajuće elemente poput velikog ratnog murala s patkama iz crtića na dječjem igralištu.”

“I nema niti jedne ptice ni insekta – potpuno je tiho”, ističe.

Zasićen zrak

Lokalna je banda željela napustiti otok što je brže moguće, pa tim nije imao puno vremena. Uskoro su opet krenuli, ovaj put da bi pretražili laboratorijski kompleks.

“Doveli su nas do prednjeg ulaza i rekli ‘Mi ćemo sačekati vani’. Nisu željeli ući unutra”, ispričao je Butler.

Ono što su pronašli tamo bilo je izuzetno uznemirujuće.

“Znanstvene zgrade uopće nisu bile očišćene. Izgleda da su sve jednostavno pobacali i otišli”, nastavlja.

Uza zidove bili su naslagani ogromni stakleni tankovi opasnih supstanci, dok je pod bio prekriven stotinama tisuća smrskanih staklenih epruveta, pipeta i petrijevih zdjelica. Odbačena zaštitna odijela, kompletna s maskama vanzemaljskog izgleda, bila su posvuda. Cijelo je mjesto djelovalo poput distopijske video igre, dijelom zato što i je (nalazi se u jednoj verziji pucačine iz prvog lica Call of Duty).

Ovdje je Butler podignuo sigurnosne mjere na višu razinu te je tim stavio na sebe kompletnu opremu za disanje koja filtrira zrak.

“Zgrade obično u sebi koncentriraju što god da je ovdje”, rekao je Butler. Osim preostalog antraksa, opasnost je predstavljao i formaldehid, koji je kancerogen ako ga udahnete.

Ali osjećaj kontrole nad situacijom nije potrajao. “Bili smo tamo nekih 15 minuta i filteri su već bili zagušeni”, ispričao je Butler. Kada je zračni filter prezagušen, prvi znak je obično miris nekakve odvratne arome koji se uspije progurati. “Može se dobiti da dobijete stvarno korozivne industrijske kemikalije u koncentriranim količinama”, kaže.

Što god da je to bilo, odlučili su brzo izaći van. Nakon toga su odlučili napustiti to mjesto.

Za svaki slučaj, Butler je uzeo bris nosa svakog člana ekspedicije i provjerio ih da li imaju spore antraksa.

Posljedice antraksa

Imao je razloga za zabrinutost. Postoji nekoliko načina za umrijeti od antraksa, a svaki ovisi o načinu zaraze. Postoji gastrointestinalni način, koji je čest među životinjama koje pasu travu poput stoke, konja, ovaca i koza te još i danas prouzrokuje smrt ljudi u zemljama u razvoju. Simptomi variraju, ali uključuju povraćanje, proljev i otvorene rane od usta pa sve do crijeva.

Zatim, dovoljan je i kontakt preko kože, ranije su na taj način često oboljevali ljudi koji su šišali ovce i sortirali vunu.

No najneprijatniji način je preko udisanja. Nakon što spora na taj način uđe u tijelo, prvo se prebaci do limfnih čvorova. Tamo se bakterije počnu množiti te ulaziti u krvotok, što dovodi do oštećenja tkiva i unutarnjeg krvarenja. Smatra se kako cijeli proces traje više mjeseci, ali na kraju 8 od 10 ljudi umre.

“Radi se o vjerojatno idealnom biološkom oružju”, rekla je Talima Pearson, biologinja sa Sveučilišta u sjevernoj Arizoni koja je pomogla sekvencirati soj koji je izazvao epidemiju u Sverdlovsku. “Vjerojatno su ga uzimali iz divljine”, dodaje.

Dodatno pojačavanje bioloških oružja

I nije sve bio običan antraks. Aralsk-7 izgrađen je usred utrke u biološkom naoružanju sa Zapadom. Radilo se o opasnom zadatku uzimanja već ionako smrtonosnih patogena koji bi se onda činili još otporniji, zarazniji i smrtonosniji.

Posebno se pazilo kako bi bakterija bila što otpornija na antibiotike, a virusi su mogli zaraziti čak i one koji su već bili cijepljeni.

Kako bi to postigli, znanstvenici su uzgojili industrijske količine patogena iz divljine te se skoncentrirali na one s pravim karakteristikama. “Što više materijala prikupite, to su veće šanse da ćete naći ono što tražite”, rekao je Baille.

Otvorena rana kao posljedica antraksaFoto: Wikipedia

No 10. travnja 1972. potpisan je ugovor o prestanku rada na biološkom naoružanju. I upravo je tada SSSR krenuo sa svojim najstrašnijim programom. Ovaj su put odlučili koristiti novostvorenu znanost molekularne genetike. Krenuli su s dizajniranjem, a ne samo uzgojem, novih sojeva biološkog oružja.

Zastrašujuć STI

To je uključivalo i posebno gadan soj antraksa, poznat kao STI. Za početak, bio je otporan na impresivnu količinu antibiotika, uključujući penicilin, rifampin, tetraciklin, kloramfenikol, makrolide i linkomicin. No to nije pravi razlog zašto stvarno ne želite biti zaraženi STI-em.

Kao da običan antraks nije bio dovoljno strašan, znanstvenici su zaključili kako je ovom prirodnom ubojici potreban još jedan dodatak – toksini koji uništavaju crvene krvne stanice i dovode to truljenja ljudskog tkiva.

Znanstvenici su uzeli gene njegovog bliskog rođaka Bacillusa cereusa te ih dodali antraksu.

Antraks prirodno raste u grudicama, ali one se mogu zaustaviti na nosnim dlačicama te ne uzrokuju uvijek infekciju. Pa su ih Sovjeti samljeli strojevima. Krajnji rezultat dug je samo pet mikrometara, 30 puta uži od širine ljudske kose. “To je savršena veličina za udisanje”, rekao je Butler.

Prije nego što su krenuli na otok, Butler je konstruirao dekontaminacijsku zonu na obali, gdje je ostavio i puno antibakterijskog sapuna. Kada su se vratili, svaki se član ekspedicije skinuo do gola i dobro se istrljao sapunom. “Morali smo se pobrinuti da nam nije ostala niti jedna spora u dlakavijim dijelovima tijela”, rekao je.

Srećom, svi rezultati brisa bili su negativni, pa čak i među tražiteljima otpada, koji su odbili zaštitnu opremu. Izgleda kako je antraks u Vozdroženiji tada ipak ostao pod zemljom.

Virus Indija-1967

Ali što je s misterioznim epidemijama tijekom 70-tih i 80-tih? Sada je poznato da je brod Lev Berg zalutao u aerosolni oblak velikih boginja koji je nešto ranije eksplozijom raznesen po ispitnom području. Ovaj incident su zataškale sovjetske vlasti.

Nije poznato s kojim su točno sojem zaraženi ljudi na brodu, ali David Evans, virolog sa Sveučilišta u Alberti, Kanada, smatra kako se najvjerojatnije radilo o Indiji-1967.

“Znamo da je to soj kojeg su Sovjeti sekvencirali”, kaže Evans. “Koristili su jako zastarjelu metodu koja je zahtijevala ogromne količine DNK, pa ima smisla da su sekvencirali isti soj koji su namjeravali koristiti kao oružje”, kaže.

Radi se o izuzetno virulentnom soju, prvi put izoliranom iz Indijca koji je 1967. doveden u Moskvu. Dva su moguća razloga zašto je mogao zaraziti one koji su već bili cijepljeni – cjepivo nije radilo ili su bili izloženi posebno visokim dozama.

“Sovjetsko su cjepivo kritizirali, tako da je moguće da i nije dobro djelovala”, kaže Evans. “A vrlo visoka doza bilo čega može nadjačati imunizaciju.”

Ako cjepivo nije djelovalo, Indija-1967 postala bi posebno opasan virus za izlaganje.

Ograničeno trajanje virusa

Da li je otok još uvijek zarazan? “O ne, ova je bolest davno nestala”, rekao je Evans. Rusi su nedavno otkrili žrtve epidemije velikih boginja u Sibiru, nakon što su otopljeni snijeg i led otkrili njihove grobove. Iako su im leševi bili potpuno zaleđeni 120 godina, znanstvenici nisu pronašli nikakve viruse, samo njihovu DNK”, kaže.

Evans radi na soju virusa koji bi se koristio kao cjepivo, srodnom velikim boginjama, ali uzrokuje samo lokaliziranu infekciju kože. “Čak i u mome laboratoriju gdje ga čuvamo u zamrzivaču na -80°C pod idealnim okolnostima, virus s vremenom polako gubi infektivnost”, kaže.

A u vezi kuge, iako je Sovjetski Savez radio na pretvaranju te bolesti u oružje, bakterija i dan danas ostaje raširena u središnjoj Aziji. Ustvari, broj zaraženih naglo je skočio nakon raspada SSSR-a. Što nas ostavlja s ribom i antilopama. Oba ova slučaju ostala su misterija, no rašireno zagađenje Aralskog jezera, kao i nedavna masovna izumiranja antilopa ukazuju na to da bi se moglo raditi o alternativnim uzrocima.

Voroždenija u prijevodu znači ‘ponovo rođenje’. Nadajmo se da se to neće dogoditi i patogenima na otoku.



Share Button
Izvor :

net.hr

Komentari

comments

You may also like

By 

Cookies nam pomažu pri pružanju usluga. Korištenjem naših usluga, prihvaćate naše korištenje cookies-a. Vidi više

Cookies Kolačići (COOKIES) Kako bi ova web stranica radila ispravno te da bismo bili u stanju vršiti daljnja unaprjeđenja stranice u svrhu poboljšavanja Vašega iskustva pregledavanja, ova stranica mora na Vaše računalo spremiti malenu količinu informacija (cookies) . Preko 90 % svih web stranica koristi ovu praksu, no prema odredbama Europske unije od 25. ožujka 2011. obvezni smo prije spremanja kolačića zatražiti vaš pristanak. Korištenjem web stranice pristajete na uporabu kolačića. Blokiranjem kolačića i dalje možete pregledavati stranicu, no neke njezine mogućnosti neće Vam biti dostupne. Što je kolačić? Kolačić je informacija spremljena na Vaše računalo od strane web stranice koju posjetite. Kolačići obično spremaju Vaše postavke, postavke za web stranicu, kao što su preferirani jezik ili adresa. Kasnije, kada opet otvorite istu web stranicu internetski preglednik šalje natrag kolačiće koji pripadaju toj stranici. Ovo omogućava stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Kolačići mogu spremati širok raspon informacija uključujući osobne informacije (kao što je Vaše ime ili adresa e-pošte). Ipak, ova informacija može biti spremljena jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu. Zadane aktivnosti spremanja i slanja kolačića Vama nisu vidljive. Ipak, možete promjeniti postavke internetskog preglednika tako da možete sami birati hoćete li zahtjeve za spremanje kolačića odobriti ili odbiti, da pobrišete spremljene kolačiće automatski pri zatvaranju internetskog preglednika i slično. Kako onemogućiti kolačiće Isključivanjem kolačića odlučujete da li hoćete dopustiti pohranjivanje kolačića na vašem računalu. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem internetskome pregledniku. Za informacije o postavkama kolačića, odaberite internetski preglednik koji koristite. Chrome Firefox Internet Explorer 11 Internet Explorer 7, 8, 9, 10 Safari Opera Ako onemogućite kolačiće, nećete moći koristiti neke od funkcionalnosti na web stranicama Vipneta. Što su privremeni kolačići? Privremeni kolačići ili kolačići sesije uklanjaju se s računala po zatvaranju internetskog preglednika. Pomoću njih web-mjesta pohranjuju privremene podatke, poput stavki u košarici za kupnju. Što su stalni kolačići? Stalni ili spremljeni kolačići ostaju na računalu nakon zatvaranja internetskog preglednika. Pomoću njih web-mjesta pohranjuju podatke, kao što su ime za prijavu i zaporka, tako da se ne morate prijavljivati prilikom svakog posjeta određenom mjestu. Stalni kolačići ostat će na računalu danima, mjesecima, čak i godinama. Što su kolačići od prve strane? Kolačići prve strane dolaze s web-mjesta koje gledate, a mogu biti stalni ili privremeni. Pomoću tih kolačića web-mjesta mogu pohraniti podatke koje će ponovo koristiti prilikom sljedećeg posjeta tom web-mjestu. Što su kolačići treće strane? Kolačići treće strane dolaze s reklama drugih web-mjesta (kao što su skočne ili bilo koje druge reklame) koje se nalaze na web-mjestu koje gledate. Pomoću tih kolačića web-mjesta mogu pratiti korištenje interneta u marketinške svrhe. Da li dalicom.eu koristi kolačiće? Da, s primarnim ciljem kako bi naše web stranice vam omogućile bolje korisničko iskustvo. Kakve kolačiće koristi dalicom.eu i zašto Privremeni kolačići (engl. Session cookies) – to su privremeni kolačići koji ističu (i automatski se brišu) kada zatvorite internetski preglednik. Dalicom.eu ih koristi da omogući pristup sadržaju i omogući stvari koje možete učiniti kada se prijavite sa svojim podacima na dalicom.eu. Trajni kolačići (engl. Persistent cookies) – obično imaju datum isteka daleko u budućnosti te će ostati u vašem pregledniku, dok ne isteknu, ili dok ih ručno ne izbrišete. Dalicom.eu koristi trajne kolačiće za funkcionalnosti kao što su “Ostanite prijavljeni”, što korisnicima olakšava pristup stranicama kao registriranom korisniku. Također koristimo trajne kolačiće kako bi bolje razumjeli navike korisnika, tako da možemo poboljšati stranicu prema vašim navikama. Ova informacija je anonimna – ne vidimo individualne podatke korisnika. Da li na web-stranici ima kolačića treće strane? Ima nekoliko vanjskih servisa koji korisniku spremaju limitirane kolačiće. Ovi kolačići postavljeni su za normalno funkcioniranje određenih mogućnosti koje korisnicima olakšavaju pristup sadržaju. Za mjerenje posjećenosti dalicom.eu koristi Google analytics. Ako želite onemogućiti da vam navedeni servis spremaju kolačiće, možete to učiniti: Google Analytics Opt-out. Dalicom.eu koristi kolačiće u svrhu oglašavanja vlastitih proizvoda i usluga, te usluga i proizvoda svojih partnera koji bi korisnika mogli zanimati. Prikazivanje oglasa koje korisniku dostavlja dalicom.eu ili partner omogućuje se putem kolačića koje dalicom.eu, odnosno treća strana može postaviti u Web-preglednik korisnika. Korisnik uvijek može samostalno regulirati primanje kolačića putem postavki svojeg Web preglednika. Dodatne informacija oko isključivanja kolačića Trenutno postoji nekoliko web-stranica za isključivanje pohranjivanja kolačića za različite servise. http://www.allaboutcookies.org/ http://www.youronlinechoices.eu/

Close