‘Bio sam prvi zapadni novinar koji je intervjuirao Tita. Intervju sam dobio usred noći na tajnoj lokaciji, s njim je bila mlada žena’

Bio sam mlad i glup, riskirao sam život, no sve bih ponovio točno kako je bilo, ništa ne bih mijenjao da mogu sve ispočetka. Bilo je to iznimno iskustvo, ljudi koje sam susretao, idealizam koji je vladao, osjećao sam da sam dio povijesti. Jedino mi je krivo što nisam i drugi dan uspio intervjuirati Josipa Broza Tita, bilo je još pitanja koja su mi ostala nakon razgovora koji smo vodili prvog dana”, govori za Jutarnji list Walter Bernstein, poznati holivudski scenarist i producent, više puta nominiran za nagradu Oscar. Bernsteinu je 99 godina, stotu će navršiti u kolovozu, i prvi je novinar sa Zapada koji je intervjuirao Josipa Broza. Da je upravo on prvi intervjuirao Tita, malo je poznata činjenica, jer se situacija oko intervjua kasnije poprilično zakomplicirala. Prije njega je jedino AP napravio intervju, pisano, preko posrednika u Bariju.

O Walteru Bernsteinu piše Davor Konjikušić u knjizi “Crveno svjetlo – Jugoslavenska partizanska fotografija i društveni pokret 1941. – 1945.”, koju je ovih dana objavio i promovirao u izdanju Rosa-Luxemburg-Stiftunga i Kolektora – Centar za vizualne umjetnosti. U knjizi se može pronaći i fotografija Bernsteina na Visu koju je snimio Živko Gattin, jedan od pionira Slobodne Dalmacije. Bernstein ga se u intervjuu za Jutarnji prisjeća: “Ukradeni su mi filmovi po putu i on mi je ustupio svoje fotografije”.

Walter Bernstein živi u New Yorku, gradu u kojemu se i rodio 1919. godine. Intervju smo dogovarali mailom, razgovarali smo, potom, telefonom. Razdoblja svoje mladosti, boravka na Visu, otoku na kojemu je dva tjedna čekao intervju s Titom, potom i u Drvaru, gdje ga je intervjuirao, živo se sjeća, svakog detalja. Kažem mu kako je Vis danas vrlo popularan među američkim turistima, da mora doći vidjeti koliko se promijenio. Smije se, kaže da bi rado došao, nije siguran s obzirom na godine, no bit će prilike.

Rad za hbo je oslobađajuć

Bernstein je aktivan i u zrelim godinama, radi za HBO i nedavno je u jednom intervjuu rekao kako mu je rad za ovu mrežu “oslobađajući”, a osim toga povremeno predaje dramu na Tisch New York Universityju. Tijekom karijere dobio je mnoge prestižne filmske nagrade. Kao scenarist u svoju bogatu karijeru, među ostalim, upisuje filmove “Kritična točka” s Georgeom Clooneyjem i RichardomDreyfussom, “Kuća u ulici Carroll” s Jeffom Danielsom i Kelly McGillis, “Yanks” s Richardom Gereom, “Skoro savršena afera” s Monicom Vitti, pritom surađujući s mnogim redateljima i osvajajući mnoge nagrade.

Neke od filmova nije autorski mogao potpisati jer je bio na holivudskoj crnoj listi, zbog svojih političkih uvjerenja i članstva u Komunističkoj partiji, o čemu je napisao i knjigu “Inside Out: A Memoir of the Blacklist”, u izdanju kuće Alfred A. Knopf, a koju je posvetio svojoj djeci i posljednjoj supruzi Gloriji. Ženio se četiri puta. Ima četvero djece, sve četvero je iz trećeg braka s Judith Braun, među njegovom je djecom i televizijski redatelj Andrew Bernstein koji se nastavio baviti očevim poslom. Četvrta mu je supruga lovac na talente Gloria Loomis.

O političkom je progonu kasnije i kao scenarist napravio film, u suradnji s redateljem Martinom Rittom i glumcem Woodyjem Allenom. Za taj je film, “The Front” iz 1976. kasnije nominiran za nagradu Oscar. Na moje pitanje ima li neki film koji mu je najdraži u njegovoj dugogodišnjoj karijeri, odgovara: “To je ‘The Front’. Studio je pristao snimiti film o ovoj temi samo ako bude komedija, pa smo pristali na to”. Sugestije su studija bili Robert Redford ili Warren Beatty, pristali su na odabir Woodyja Allena. Priča je to o zaposleniku jednog restorana bez političkih uvjerenja koji svoje kockarske dugove otplaćuje tako da se kroz njegovo ime isplaćuju oni koji su na crnoj listi i rade pod pseudonimom, priča koja je Bernsteinu itekako poznata. A kako je u to vrijeme Woody Allen počeo snimati “Annie Hall”, Bernstein se našao i u cameo ulozi; na samom kraju filma prizor dvaju parova koji stoje na uglu, to su Woody Allen i Diane Keaton, te Sigourney Weaver i Bernstein.

Walter Bernstein odrastao je na ulicama Brooklyna i u kinodvoranama tog njujorškog kvarta: “Najbolji su dio mojeg djetinjstva bili kad sam se na cesti igrao loptom, ili odlazak u kino”. Živjeli su s roditeljima njegove majke i njezino dvoje braće: “Nitko osim mene nije previše mario za filmove. Baki se sviđalo ići u kino poslijepodne, kada bi završila s pospremanjem kuće i pravljenjem večere. Nije joj bilo bitno koji film igra, trebala je sat ili dva neometanog odmora”. Baka ga je kao prvorođenog unuka obožavala te, kako se prisjeća, “slijedila je djeda iz Poljske, Rusije, Litve, nitko zapravo nije bio posve siguran odakle”. S očeve su se strane doselili iz Poljske, bila je to siromašna obitelj, nije ih previše zanimalo obrazovanje, no tolerirali su njegova oca, učitelja.

Preko strine koja je bila članica Komunističke partije i neko je vrijeme živjela i u Moskvi, te, zatim, tijekom studija na prestižnom Dartmouthu, upoznao se s idejama partije. “Vjerovao sam u SSSR. Vjerovao sam u antifašizam i međunarodnu solidarnost i bratstvo i oslobođenje čovjeka i da se SSSR za sve to zalaže. To za mene nisu bile samo fraze, već su doprle do mene”. Dok je studirao, paralelno je pisao fikciju za The New Yorker. No kako je ubrzo počeo rat, učlanio se u vojsku, i šalju ga na teren kako bi izvještavao za Yank, službene novine američke vojske tijekom Drugoga svjetskog rata. Na terenu se, među ostalima, susreo i s fotografom Robertom Capom, koji ga je ohrabrivao: “Oko nas je bjesnio rat, bombardiranje, on je zračio delikatnošću i taktom unatoč svemu. Primijetio je moj strah i počeo je sa mnom razgovarati o književnosti”.

Kako je došao do intervjua s Titom prepričava nam u telefonskom razgovoru: “Odgovor na pitanje koje ste mi postavili vrlo je opsežno. Radio sam, dakle, za vojne novine, bio sam u Kairu, zaboravio sam u međuvremenu zašto tamo”, kaže nam i smije se. Svoju priču nastavlja: “Dok sam boravio u Kairu čuo sam da su došla na liječenje dva ranjena visoko rangirana Titova oficira i da će se obratiti novinarima. Trebao im je međunarodni publicitet za stvar za koju su se borili. Bili su to VladimirDedijer i Milentije Popović”, govori izgovarajući oba imena s točnim naglaskom i nastavlja: “Bili su to krupni muškarci, u sivim uniformama s crvenim zvijezdama na ramenima. Popović je imao dugačko lice. Konferencija je trajala kratko i brzo su se povukli”.

Sergeant Walter Bernstein, writer and film producer, in US Army uniform. (Photo by Clifford Coffin/Conde Nast via Getty Images)

Getty Images

Bernstein je zahvaljujući lukavosti ipak uspio saznati za njihov smještaj i ponovno s njima razgovarati. Kako, dalje, priča: “Brzo smo kliknuli, naročito Dedijer i ja koji je izvrsno govorio engleski jezik. I kasnije, nakon rata, kada bi dolazio u New York, znao bi mi se javiti. Nismo bili intimni prijatelji, no rado smo se nalazili i zahvalan sam mu i danas što mi je omogućio intervju. U to se doba o Titu pričalo, no nitko u javnosti nije znao tko je u stvari on. Bila je to velika ekskluziva koju mi je Dedijer omogućio”.

Smatra da je dobio intervju jer im je s uvjerenjem citirao Marxa i Engelsa, jer je iskreno vjerovao da je poruka koju su Dedijer i ostali željeli prenijeti bila važna. No, paralelno su, kako je u međuvremenu saznao mladi Bernstein, dogovoreni neki intervjui s drugim novinarima sa Zapada, koji su, kako se sjećao, bili već na obuci skakanja padobranom jer su tako trebali doći do Tita. “Moj me nadređeni odbio da odem raditi intervju. Obratio sam se, ponovno, Dedijeru koji je rekao da oni imaju pravo pozvati koga oni žele. Pitao me želim li i dalje ići, odgovorio sam da želim i stavili su me u grupu koja je putovala na Vis. Tada sam, naime, već bio u Italiji, a iz Italije je prema Visu putovao brod većinom s ranjenicima koji su se oporavili i vraćali na front”.

Knjige na francuskom

U Visu je boravio neko vrijeme, čekajući: “Izgubio sam pojam o vremenu, no rekao bih da sam na tom otoku bio desetak dana, možda dva tjedna. Bilo je knjiga na francuskom u kući u kojoj sam boravio pa kako znam francuski, čitao sam knjige dok sam čekao, kako bih prekratio vrijeme. U kući u kojoj sam bio uređivala se i tiskala Slobodna Dalmacija”, sjeća se. Nije imao odobrenje nadređenih pa se morao skrivati, “bio sam odjeven u partizansku uniformu za slučaj da me Amerikanci vide na putu, i napravili su mi i frizuru obrijanu sa strane da se ne bih razlikovao”. Koliko se želio prilagoditi, svjedoči i anegdota kako je jedne večeri s lokalnim ljudima jeo hobotnicu, iako nikad nije volio takvu hranu, pa mu je jedino ostalo da sve pojede i kasnije da se uredno ispovraća.

Jedno su ga večer obavijestili da kreću, prvo brodom, a potom su na kopnu pješačili dulje vrijeme, kretali su se pretežno noću kako ih ne bi ulovili. Hranili su ih stanovnici lokalnih mjesta koje bi susreli. Njegov je prevoditelj bio Srđan koji je studirao u Splitu, a sjeća se i da su često pjevali partizanske pjesme. Bilo je to iskustvo koje ga je formiralo.

Bernstein, potom, prepričava kako su ga odveli da upozna Ribniku (VladislavaRibnikara, op.a.), koji je bio ministar prosvjete, a prije toga “urednik i osnivač Politike, najvećih beogradskih dnevnih novina”, i koji je poput “svih njih želio svijetu reći kakva će biti politika ove zemlje”. Tita je, pak, prvi put vidio na kongresu u Drvaru. Kad je ušao, svi su mu skandirali: “Nosio je sivu uniformu, bio je zgodan poput kakvog glumca. Rekli su mi da je ponekad kad je obavljao poslove za Komunističku partiju, a želio je proći nezamijećeno, putovao prerušen u bogatog bankara. Bilo mi je sasvim jasno kako se uspio s tim izvući”, kaže.

No, kaže da je bio jako mlad kada se susreo s Titom: “Bio sam, praktički, dijete, bio sam impresioniran. Moja su pitanja, kada ih gledam iz današnje perspektive, bila pomalo i naivna”. Intervju jedan na jedan, pak, dobio je usred noći. Kako priča: “Lokacija je bila tajna i nisam imao ideju gdje idemo, kuća je bila uz vodopad, na planini. Tito je bio u maloj sobi, sjedio je za stolom. S njim je bila mlada žena koja je prethodno došla po mene. Njezino je ime bilo Olga i bila je prevoditeljica.

Privatna arhiva
Uz stol je spavao Titov veliki pas



Uz Titov stol spavao je velik pas koji je izgledao poput nevinog vuka. Kad sam ušao, ustao je sa stola, ljubazno smo se rukovali i počeli intervju. Pričao je o vojsci, o tome kako okupljaju sve narode. Rekao mi je da je dok je bio mali želio otići u Ameriku, no bio je previše siromašan za to. Bio je atraktivan čovjek, uvjeren u sebe i ono što radi, pričao je nježno, no bez oklijevanja”. Nakon sat vremena Olga je rekla da je intervju gotov i dogovorili su drugi termin.

No, Bernsteina je, na njegovu žalost, u međuvremenu, dok je čekao na drugi dio intervjua, otkrio jedan britanski oficir, i vraćaju ga u Ameriku: “To je bilo njihovo pravo jer ja se nisam pokorio zapovijedi vojske da ne idem u Jugoslaviju”, smije se nestašno naš sugovornik. Britanci su ga potom doveli u kuću u kojoj je bio sin Winstona ChurchillaRandolph, koji je, kako se prisjeća naš sugovornik, “nalikovao svome ocu”. Nije sve bajno počelo, Churchill mlađi mu je rekao da je u pritvoru, no nakon što je saznao da je Bernstein pisao za The New Yorker, ublažio je svoj stav jer je cijenio te novine. Trebali su avionom krenuti dalje, a kako se sjeća, “do tada smo obojica bili pomalo već pripiti”.

Randolph Churchill je nastavio piti i u avionu. Mladi Bernstein vratio se, potom, u Ameriku. Jedan ga je mladi narednik želio kazniti, no “New York Times je saznao za moju priču i već je izašla na naslovnici pa nije mogao napraviti ništa, jer je bilo na naslovnici pa bi izgledalo loše da me kazne. Jedino što sam izgubio bila je ekskluziva”, prisjeća se. Naime, njegov je intervju objavljen kasnije, tek u lipnju 1944. godine.

Po povratku, strina ga je upoznala s dva visoko pozicionirana partijska oficira koji su ga posjetili u Greenwich Villageu, gdje je živio: “Zvali su se Dennis i Landy. Dennis je kasnije postao vođa partije i išao je u zatvor, a Landy je napisao knjigu koja je pokušala smjestiti komunizam u tradiciju američke demokracije”.

Željeli su ga kasnije iz The New Yorkera poslati da prati suđenje Draži Mihailoviću, četničkom vođi, kojemu se sudilo radi suradnje s Nijemcima: “Bio sam razuman izbor jer sam bio na prostoru Jugoslavije tijekom rata. No, urednik u The New Yorkeru, Harold Ross, zvao me da mi kaže da je dobio prigovore da to nije zadatak za mene. Njega to nije previše brinulo, rekao je da njemu nitko neće govoriti kome da da zadatak, a ako mu se ne bude svidjelo, naprosto neće objaviti tekst”. Međutim, po njegovom sjećanju, američka vlada je odugovlačila predati mu pasoš pa nije uspio izaći iz zemlje.

Filmovima se počeo baviti nakon povratka iz ratne zone. U Hollywood dolazi preko Roberta Rossena i počinje raditi u Columbia Picturesu. Tada se već i rastao od svoje prve supruge. “Čitav sam život do tada želio snimati filmove, ispočetka potajice. Potajice, jer ako ste bili ozbiljni u pisanju, postali biste pjesnik ili dramatičar”, kaže. Kada je došao, pokazalo se da je Hollywood sve ono čemu se nadao, barem po prvom dojmu. Imao je talent, brzo je pisao i nakon što su ga otkrili, neprekidno su mu nudili nove poslove.

Uživao je raditi s Benom Maddowom i glumcem Burtom Lancasterom, na filmu, adaptaciji “Kiss The Blood of My Hands”, i kako se sjeća: “Neko vrijeme nisam imao auto i Lancaster bi me pokupio na svojem putu do studija. Ispitivao me koju klasičnu muziku slušati, koje knjige čitati, koju umjetnost gledati. Nisam imao neko posebno znanje. On bi to pitao bilo koga. Nije imao obrazovanja i bio je motiviran da radi na sebi. Hecht (jedan od producenata, op.a.) bio bi sretniji da je Lancaster samo želio naganjati žene”.

No, počeli su progoni neistomišljenika i zloglasna holivudska crna lista. Među onima koje su pozvali na razgovor u vezi s time bio je i Rossen, koji je, kako se sjeća Bernstein, izdao neke od svojih kolega. Bernstein se u to doba odselio kod prijatelja, Martina i Adele Ritt. Oni su ga upoznali s Eliom Kazanom, s kojim je počeo suradnju: “Bio je nizak, s velikim nosom, ali bio je najzavodljiviji čovjek kojega sam ikada susreo. Mogao je postići kod ljudi da se osjećaju željeno, da osjećaju kako mu je stalo do njih, da ih razumije i da im ne sudi”.

S Kazanom je radio, sprijateljio se, proveli su sate razgovarajući o politici, Bernstein ga je i upoznao s nekima od svojih kolega. Kasnije je Kazan promijenio ploču, sjeća se, svjedočio je pred zloglasnim House Committee on Unamerican Activities te potom javno u New York Timesu govorio o svojem preziru prema komunizmu. “I dalje je inzistirao da je ljevičar, nije mi to bilo jasno”.

Karijera koja traje i danas

Za “Jutarnji” se Bernstein prisjeća ovog razdoblja: “Nisam mogao prehranjivati svoju obitelj, bilo je to iznimno teško doba za mene”. Nije na početku niti mislio, kada su počela hapšenja i prozivke, da će i on doći na red “Bio sam ratni veteran, dopisnik za Yank, službeni časopis američke vojske, koji je bez dozvole ušao na teritorij pod njemačkom okupacijom i dobio prvi intervju s Maršalom Titom. Bio sam objavljivani autor u New Yorkeru, obiteljski čovjek, s diplomom vrhunskog fakulteta”.

Prevario se: “Došao sam na crnu listu, sljedećih osam godina na filmu, i jedanaest na televiziji”. Kako je bio dobar i brzo pisao, nastavio je raditi za televiziju, za serije “Colonel March of Scotland Yard”, “Danger” i još neke, no nije se smio potpisati svojim imenom nego je radio pod pseudonimom koji je glasio Paul Bauman. Skinut je s crne liste nakon što ga je redatelj Sidney Lumet zaposlio da napiše scenarij za film u kojem glumi Sofia Loren, “Laka žena”. Prvi put je nakon niza godina potpisan kao scenarist punim imenom i prezimenom. Sa Sidneyjem Lumetom upoznao ga je Yul Brynner: “S vremenom smo Sidney i ja postali dobri prijatelji. On je zaslužan za moj povratak nakon što sam bio na crnoj listi, dobio je posao na filmu za Sofiju Loren i trebao mu je scenarist, predložio me producentu, koji je bio i njezin suprug, i zaposlili su me na ‘Lakoj ženi’”.

Tako je počela “nova” karijera znamenitog američkog scenarista i producenta, koja traje do dan-danas. I na ulasku u stotu godinu života i dalje stvara.

788540cookie-check‘Bio sam prvi zapadni novinar koji je intervjuirao Tita. Intervju sam dobio usred noći na tajnoj lokaciji, s njim je bila mlada žena’
Izvor :

jutarnji

Komentari

comments