Dlanom po govnu ili kurcem u čelo?

Dlanom po govnu ili kurcem u čelo?

Ne bih danas pisao o Istambulskoj konvenciji, niti o ostalim civilizacijskim zasadama koje su normalne u demokratskim državama, ali naravno, nije na ovom dijelu Ravne ploče.


Danas dolazi demokratski izabrani predsjednik Srbije, g. Vučić.
Pozvala ga je u goste demokratski izabrana predsjednica Hrvatske , gđa Grabar Kitarović. Pa će ta dva demokratski izabrana cvijeta svojih naroda lijepo pričati o odnosima.
Naravno, međudržavnim.
Sa Srbijom smo živjeli skoro pola stoljeća u istoj državi, onda smo sa njima krvavo ratovali, da bi sada bili susjedi.
Susjed ko susjed, uvijek ima nešto za riješit. Da li granica ide po sredini Dunava ili po lijevoj ii desnoj obali, pa milion pitanja.
Koje naravno neće rješavati oni, rješavati će povjerenstva sa naše strane i komisije sa druge strane.
Bitno je da se pokaže dobra volja.
Najveći problem su strada li i nestali ratu, da se konačno sazna što je sa njima, ima li preživjelih negdje u nekakvim buksama, gdje su im grobovi?
G Vučić je ne znam, čovjek pedesetih godina, koji je u svom životu prošao svašta. Od nacionaliste do kažu četnika, do eto, izabranog predsjednika.
Evoluirao. Isto kao i gđa Kitarović, koja je iz obitelji politički vrlo podobnih, postala predsjednica Hrvatske.
I ona je evoluirala.
Istovremeno, na trgu su se okupili branitelji, ali i oni koji kažu da jesu. Bez obzira da li su branili Hrvatsku u Vukovaru, Petrinji, Slavoniji protiv četničkih armada.
Skupili su se i oni koji su branili hrvatske granice po vukojebinama u središnjoj Bosni.
Skupili su se i oni koji su branili hrvatske granice na šanku Augustiner Braustube u Munchenu, nemilice prolijevajući.
Pivu po šanku.
Pa se drače, traže ispriku, traće ovo, traže ono.
Kada bi im se sve ispunilo što traže, ni onda ne bi bili zadovoljni, tražili bi da im Vučić onim slatkim i sočnim usnama popuši.
Do jaja.
Oni naprosto ne žele mir. Jer u ratu su postali nešto.
Prije rata su bili ništa, a poslije rata su sami sebe proglasili herojima, a svojim ponašanjem u četvrt stoljeća, svojom gramzivošću i nemilosrdnom pohlepom su postali ružna krasta na licu svoga naroda.
Nigdje u svijetu nije dopušteno da ljudi koji su psihički bolesni (a PTSP, bio lažan ili pravi jest psihička bolest) određuju moralne i društvene norme, određuju kada će tko u crkvu, da li je žena pobaciti ili ne.
Što će dječica učiti u školama.


Da li će granica ići lijevo ili desno ili po sredini.
Niti određuju što će tko gledati na televiziju za koju svi ostali plaćaju pretplatu.
Niti im je dopušteno upravljanje motornim vozilima, a kod nas im se vozila dijele svakih par godina.
Posjeta Vučiću bi mogla biti početak kraja mnogim blagodatima koje uživaju.
Na teret svih nas.
Najgore od svega, svima nama koji ne uživamo te blagodati jest to što smo svjesni, svakog dana sve više, da je njihova borba bila uzaludna, da je iz borbe izrasla država monstrum, na tugu i žalost svih onih koji jedva preživljavaju.
A takvih je sve više i više svakoga dana, dok se on brčkaju u blagostanju.
Poput prasaca u blatu.
Zašto sve ovo pišem, a vi sve znate? Svi znamo sve.
Pišem zato jer ostali civilizirani svijet na sve ovo gleda sa gađenjem. Ne boje se oni što će se opet ovdje ratovati. Što će neki Josip sa Jovanom tuči se nožem prsa o prsa, iz njima posve nerazumljivih razloga.
Jebe im se za to.
Niti se boje nove navale boraca i domoljuba na šankove pivnica u Munchenu, za kojima će voditi bespoštedan rat protiv Paulaner piva.
Oni se ne boje ničega. Jer imaju sređen život. Stalno zaposlenje, uredno grijanje u domovima, prepune trgovine robe, koja im je za plaću koju dobivaju, dostupna.
Oni se ne boje jer i oni i njihova djeca imaju sutra, a mi i naša djeca imamo jučer.
Oni se ne boje iz glavnog razloga.
Jer žive u veljači 2018, dok smo mi još uvijek zabetonirani i dobro utemeljeni u 1991.
Nama konačno mora biti jasno.
Nitko se ne boji zbivanja na Balkanu.
Njima se to naprosto gadi.
Kao što bi im se gadilo da neka budala na sred ceste dlanom nemilice plješće po govnu.

Vrućem i mekanom.

Spectator

Vidi još:  SDP – profitna udruga koja brine o svojoj guzici. Ili, postaje li SDP stranka opasnih namjera (SON)?

Izvor :

Spectator

Komentari

comments