Dosjei UDBA-e: Uvertira za njemačko finale s Oreškovićem

Objavljeni dosjei jugoslavenskih tajnih službi o Šeksu, Mesiću, Tuđmanu samo su uvertira u veliko finale obračuna sa nasljeđem komunističke tajne policije koje će se uskoro odigrati u Njemačkoj. 

Dosjei UDBA-e top su tema hrvatskih medija nakon što su Jutarnji list i Nacional potvrdili operativnu suradnju Vladimira Šeksa zavedenog pod kodnim imenom “Kolega”. Nakon pisanja ovog portala i Velimir Bujanec je objavio dijelove dosjea Stjepana Mesića, iako formalno SOA-a u HDA nije dostavila dosje drugog predsjednika RH. Zanimljivo je da je Bujanec pred kamerama pokazao odluku, jednog od najmoćnijih ljudi hrvatske UDBA-e, Franje Vugrinca kojom se 1985-e Stjepanu Mesiću vraća putovnica, a on se obvezuje izvještavati o kontaktima s disidentima.

Večernji list je prošlu subotu senzacionalno najavio prikaz dosjea prvog hrvatskog predsjednika RH dr. Franje Tuđmana kojem je putovnica vraćena 1987-e, prenoseći njegove riječi u UDBA-i da će dolaziti na informativne razgovore, ali da ga se zbog toga ne tretira kao suradnika UDBA-e. Više je o Tuđmanovim razgovorima u UDBA-i otkrio Josip Manolić u svojoj knjizi “Špijuni i domovina” od autora tog teksta prof. dr. sc. Ivice Miškulina. Manolić citira razgovore Franje Tuđmana s udbinim operativcem Božom Kovačevićem nakon povratka iz Kanade i sa drugih druženja s disidentima, emigrantima. Manolić naglašava kako je Kovačević bio jako ljut na Ankicu Tuđman i njenu knjigu “Moj život s Francekom” u kojoj se prešućuju njegovi kontakti s UDBA-om, napominjući da je udbaš  tvrdio da je “Tuđman pljuvao u nagru” (da je dosta govorio u magnetofon).

Napose, više  od Miškulina, o Tuđmanovim vezama s UDBA-om još 2007-e pisao je Romano Bolković na na mom starom blogu pod pseudonimima Dragi blog,  Nemanja, Kapetan Kuka, a što je kasnije prenio na svoj blog Vaseljena: JE LI dr.FRANJO TUĐMAN BIO SURADNIK UDBE?  Profesor dr. Ante Barešić je 2000-e gostujući s Danijelom Ivinom kod Romana Bolkovića na OTV-u na temu suradnje Stjepana Mesića s UDBA-om, a povodom objavljenih dokumenata u Slobodnoj Dalmaciji, tvrdio da je Mesić bio suradnik, a nek ga Romano ne brani jer da je UDBA pomogla i OTV-u kad se osnivao i kasnije privatizirao. Bolković mu na to nije proturječio.

dosjei, SOA, UDBA, Bolković

Romano Bolković bio je i suradnik SOA-e (Tomislava Karamarka), koja je predlažući moje procesuiranje u rujnu 2007-e glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću, “otkrila” da na mom blogu pišu Bolković, bivši tajnim MUP-a Vjekoslav Brajović i bivši savjetnik predsjednika Stjepana Mesića, Željko Bagić. Karamarko je nabrojao i koje nickove su sami djelatnici SOA-e koristili pišući komentare na mome blogu. Kasnije je Romano Bolković priložio svoju kaznenu prijavu protiv mene, onoj SOA-e i policije, da sam ga razotkrio kao suradnika SOA-e.

Ovaj podulji uvod bitan je da bi se razumjelo otkud najednom ta histerična pojava nabacivanja dijelovima udbinih dosjea nekadašnjih prvih ljudi države. Do sada je jedino mjesto gdje se mjerodavno ustanovljavala nečija suradnja s jugoslavenskim tajnim službama bio sud u Münchenu. U procesu Perkoviću i Mustaču, Perkovićeva obrana prezentirala je i dijelove dosjea Franje Tuđmana – čak i njegov medicinski karton u kojem se nalazilo mišljenje jednog istaknutog psihijatra da prvi hrvatski predsjednik boluje od nekih duševnih smetnji kako bi mu se olakšao boravak u zatvoru. Nakon 1990-e isti je liječnik otklonio bilo kakvu duševnu dijagnozu prvom hrvatskom predsjedniku. Činjenica je dakle  da dijelove dosjea Franje Tuđmana nisu prvi objavili ni Manolić ni prof. dr. sc. Ivica Miškulin. Romano Bolković je o nekim pojedinostima pisao pod pseudonimima na osnovu onoga što je saznao od Josipa Manolića i Vjekoslava Brajovića. Potonji je kao operativac zagrebačkog SUP-a kod Tuđmanovih u Nazorovoj ulici sedamdesetih ugradio kao podstanara/špijuna jednog limara. Iako Tuđmanov dosje nije bio od koristi za presudu Perkoviću i Mustaču, ostaje činjenica da je on preko Perkovićeve obrane dospio u njemački spis.

Procesi u Njemačkoj se nastavljaju jer tamošnje pravosuđe traga za neposrednim izvršiteljima ubojstava Đure Zagajskog i Stjepana Đurekovića. Mnogi u Hrvatskoj su mislili da je njemačko pravosuđe progutalo udicu da su Zagajskogi Đurekovića ubili srpsko-crnogorski kriminaci na čelu sa Željko Ražnjatovićem Arkanom. Tu tezu je gurao Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo, inspektor savezne UDBA-e Božidar Spasić, ali i svjedok tužiteljstva Bože Vukušić. Po primitku pisane otprave nepravoćne presude, odvjetnik Gizele Đureković, Siniša Pavlović u intervjuu za Hrvatski list iz Zadra izjavio je sljedeće:

* Postoje li navodi o konkretnim osobama iz politike koji su odobravali ubojstva ili o neposrednim počiniteljima?

– Sud se nije htio upuštati u to. Jedino što je utvrđeno jest da se odluke nisu donosile na formalnim sjednicama već u što je mo­guće užem krugu ljudi. Ovo je logično jer iako postoje određeni tragovi koji ukazuju gdje bi valjalo tražiti, to i nije bio predmet ovoga sudskog postupka, a raspoloživi dokazi očito sudu nisu dali dovoljno osnove za siguran zaključak. Isto tako, neposredni izvršitelji ostali su nepoznati iako je sud kao utvrđenu prihvatio našu tezu da za ubojstvo nisu angažirani kriminalci već ili profe­sionalci ili specijalizirani suradnici. Sud tu prihvaća zaključak da bi kriminalci u takvim situacijama bili preveliki rizik jer ih je ne­moguće kontrolirati i previše pričaju u javnosti. Ovime je priča o Arkanu, Giški i sličnim likovima kao počiniteljima koje angažira Stane Dolanc, koja je desetljećima podmetana, raskrinkana kao dimna zavjesa da bi se pozornost usmjerila s pravih organizatora i počinitelja.

Siniša Pavlović u razgovoru s Ivicom Marijačićem, 

dosjei, Arkan, Zagajski, Đureković

Željko Ražnjatović Arkan uhićen je u Baselu 15. veljače 1983. prilikom jedne rutinske kontrole. Kako se sumnjalo da u Švicarskoj trguje drogom koju je jugoslavenska policija zaplijenila na granici s Bugarskom, te da je i jedan od glavnih dobavljača jugoslavenskih prostituki za švicarsko tržište, prebačen je u savezni zatvor Thorberg u kantonu Bern. Iz zatvora u Thorbergu pobjegao je 27. travnja 1983. godine uz pomoć jednog suučesnika. Ovo su podaci Interpola. Đuro Zagajski je ubijen u noći s 26. na 27. ožujka 1983-e u Münchenu, pa Arkan ni na koji način nije mogao sudjelovati u njegovom ubojstvu. Stjepan Đureković je ubijen 28. srpnja 1983 nedaleko Münchena. U to vrijeme Arkan je bio u Beogradu gdje se još liječio od rana zadobivenih prilikom bijega iz Thorberga. Žestoko se izgrebao na dvometarskoj bodljikavoj žici.



Njemačka policija se vezano za ubojstva Đure Zagajskog koncentrirala na tajnika Hrvatskog društva političkih zatvorenika – žrtava komunizma, Milana Štimca i osuđenog ratnog zločinca iz Gospića, Tihomira Oreškovića. Tihomir Orešković je tijekom suđenja za ratni zločin tvrdio da mu je na njegov zahtjev MUP dostavio njegov dosje iz UDBA-e i da u njemu ništa ne ukazuje da je on bio suradnik jugoslavenskih tajnih službi. Suprotno tvrdnjama koje je iznio u pismu “Novom listu” gdje je polemizirao s Dobroslavom Paragom, za vrijeme žalbenog postupka na Vrhovnom sudu početkom lipnja 2004-e član sudskog vijeća sudac Damir Kos je kazao da je istina kako je Orešković tražio da se njegov dosje iz UDBA-e uvrsti u sudski spis kako bi dokazao da nije radio za jugoslavenske tajne službe, ali i da je kasnije tvrdio da je dosje falsifikat jer je pokazivao sasvim suprotno. Sudac Vrhovnog suda Damir Kos već je svjedočio pred vijećem njemačkog suca Manfreda Daustera u procesu Perkoviću i Mustaču, a sva je prilika da će i u novim postupcima koji se u Njemačkoj pripremaju biti pozvan svjedočiti. Tihomir Orešković je najavljivao da će u zatvoru napisati knjigu u koju će uklopiti i taj svoj dosje, ali do sada to nije učinio. Dok njegov sporni dosje ne bude dostupan javnosti, u sljedećem nastavku čitajte što je Orešković o njemu sam napisao u Novom listu od 14. siječnja 2003.

Autor: Željko Peratović



Komentari

comments