Ekskluzivno objavljujemo tajne dokumente! Josip Đakić surađivao je s operativnom vezom ‘Stari’!

Objavom fotografije na kojoj ustaša drži glavu ubijenog četnika, mladi Ivan Đakić, izazvao je negativne reakcije hrvatske javnosti.

Putevima Udbe ili ustaškog pokreta?

Promptno je reagirala policija, kao i DORH, ali ne znamo shvaća li uistinu Ivan Đakić kako je istinski pogriješio i dao povoda svima onima koji stalno trube o nekakvoj fašizaciji Hrvatske. Njegov potez, u nekim drugim vremenima, mogao bi se protumačiti i kao klasična provokacija suradnika jugoslavenskih tajnih službi.

Umjesto ekscesima na društvenim mrežama, netko bi se trebao pozabaviti materijalnim aspektom cijele priče. Po svemu sudeći, Đakić mlađi nije drugi Mate Rimac, inovator i biznismen koji stvara nove društvene i tehnološke vrijednosti. Zato, radi društvene i pravne higijene u državi, trebalo bi ispitati na koji je način kao mlađi punoljetnik, došao do tako značajne privatne imovine. Što se tiče navodnog ustaštva, tu postoji i druga strana medalje. Prilikom izvještavanja o njegovom ispadu, mediji se nisu potrudili ispitati obiteljsku prošlost Ivana i Josipa Đakića.

Djeca često usvajaju vrijednosti, ponašanje i političke stavove svojih roditelja. U našim krajevima, bitan element predstavlja identifikacija i s daljnjim rođacima, slavnim precima, koji su tobože imale važne povijesne uloge.

Stric saborskog zastupnika Josipa Đakića je istoimeni Josip Đakić, o čijem se životu mogu pronaći zanimljivi podaci i na stranicama “Počasnog bleiburškog voda”.

“Josip Đakić rođen je 9. prosinca 1922. u Čepinu kod Osijeka. Kao dijete odgajan je u nacionalno osviještenoj obitelji te je stoga vrlo rano došao u oporbu s tadašnjom veliko­srpskom vlašću. Već je kao maloljetnik bio uhićen 1939. godine. Đakić je proglašenje NDH 10. travnja 1941. dočekao u zatvoru u Savskoj cesti u Zagrebu. Nakon oslobađanja pri­javio se u hrvatsku vojsku i kraj rata dočekao u činu časnika HOS-a. Prilikom proboja na slovensko-austrijskoj granici njegova se jedinica sukobila s partizanima. Tom je prilikom teško ranjen te su ga britanski vojnici smjestili u bolnicu, što mu je najvjerojatnije spasilo život.

Nakon otpuštanja iz bolnice nastanio se u izbjegli­čkom lageru u Klagenfurtu, gdje je neko vrijeme obnašao dužnost civilnog upravitelja jednog dijela lagera. Sudjelovao je u osnivanju i aktivnostima Hrvatskog kulturnog prognani­čkog društva Lisinski i Hrvatskog emigrantskog športskog kluba Velebit te je uređivao lagersko glasilo Hrvatski listići. Đakić je, nakon Udbina ubojstva Nikice Martinovića, dugo godina bio tajnik PBV-a.

Josip Đakić, ujedno i stric istoimenog predsjednika Hvidre Josipa Đakića, odmah se nakon raspada Jugoslavije sta­vio na raspolaganje novim hrvatskim vlastima te je pomagao u opremanju Hrvatske vojske, zbog čega je dobio čin pričuvnog bojnika HV-a. Umro je 24. veljače 2012., u jednom staračkom domu pokraj Klagenfurta.”

Znači, ispada kako je prastric mladog Ivana Đakića bio ustaša, a mnogo kasnije i pričuvni bojnik HV-a. Ali ljudski vijek je dug i tijekom života ljudi nerijetko mijenjaju, ili istodobno igraju više kontradiktornih životnih uloga. Naša redakcija, nalazi se u posjedu dva dokumenta Službe državne sigurnosti u Osijeku iz 1980, u kojima se Josip Đakić, časnik HOS-a u Drugom svjetskom ratu i jedan od osnivača Počasnog bleiburškog voda, spominje kroz izvještaj operativne veze kodnog imena “Stari”. Preko operativne veze, Đakić je zapravo ispipavao teren, pokušavajući saznati, koliko mu je pametno da se vrati u Hrvatsku, odnosno tadašnju SFRJ. S druge strane, službi je Đakić bio zanimljiv zbog veza s emigracijom, tako da je postojao obostran interes za njegov povratak. U svakom slučaju, prema izvještajima se čini kako Đakić nije imao nikakvu namjeru ilegalnog ulaska u SFRJ, a nije niti pokazivao ikakvo zanimanje za političku borbu protiv tadašnjeg sistema. Štoviše, izgleda da se trudio ostvariti neka svoja građanska prava preko službenih organa.

Druženje s operativnom vezom “Stari” i pripreme za povratak u Hrvatsku

Osim stavova vlasti i pravosuđa, Đakić je ispitivao što o njemu misle seljaci i mještani, pogotovo sudionici NOB-a. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, SDS, ili kolokvijalno rečeno UDBA, uspjela je ubaciti svoje agente u većinu emigrantskih organizacija. Nisu svi pristajali odmah i svojevoljno, a za neke pojedince, i dalje je teško utvrditi jesu li bili ekstremni politički emigranti ili udbaški provokatori. Granice između udbaša i navodnih ustaša, nisu tako čvrste i postojane. Iz današnje perspektive, pitanje je i koliko su uopće bitne.

U prirodi većine ljudi su kompromisi i borba za materijalnu egzistenciju, osiguravanje nekog boljeg društvenog položaja i značaja. Saborski zastupnik Josip Đakić, u tom smislu, predstavlja karijeristički mentalni sklop koji se razvio još u bivšoj Jugoslaviji. Sve je stvar prilagodbe. Logično, o Počasnom bleiburškom vodu, svoje mišljenje imaju i pravaši, konkretno HČSP-a. Na njihovim stranicama, može se pronaći tekst o tome kako je navodno UDBA preuzela PBV.

“Postavlja se pitanje kako je moguće da Vladimir Šeks i na čiju inicijativu postaje predsjednik Nadzornog odbora PBV-a kada se dobro zna da je isti bio djelatnik Udbe u bivšem sistemu kodnog naziva “Sova” i dolazi iz HDZ-a svakakve stranke samo ne demokršćanske i domoljubne kako se sama naziva. Da je tako do sada smo svjedočili kroz mnoge poteze i primjere te stranke da ne nabrajamo jer bi potrajalo. Mišljenja smo da to nije samo bila inicijativa Bože Vukušića o čijoj biografiji se isto tako svašta priča. Uglavnom sve je to dobro skuhano u Udbinu loncu pogotovo činjenica da se na komemoraciju ne smiju nositi zastave ratnih brigada pobjedničke hrvatske vojske iz Domovinskog rata kao niti domoljubnih udruga te pravaških stranaka. Na veliku žalost svjedoci smo da se nekada sveta udruga kao PBV po svemu sudeći nalazi u raljama potomaka krvnika zbog kojih je ta udruga i nastala.”

Vladimir Šeks, dovodio se u vezu s operativnim nadimcima “Kolega” i “Sova”. Dokumenti koje posjedujemo, ne otkrivaju tko je operativna veza “Stari”, no poznato je da su operativne veze i suradnici Udbe koristili brojna konspirativna imena. Zanimljivo je da su se donedavno na Facebook profilu Ivana Đakića, mogle pronaći i fotografije Vladimira Šeksa. Josip Đakić, usprkos brojnim aferama, opstaje u HDZ-u, kao da je nezamjenjiv. Tko tu koga pokriva i štiti, možda nikada nećemo saznati, no jedna stvar je izvjesna. Kad netko glumi ustašu, tada su u njegovoj blizini, sasvim sigurno i udbaši.





Autor:Marin Vlahović

Izvor :

dnevno

Komentari

comments

Vidi još:  HDZ najavio kaznu za Đakića zbog slike ustaše s odrubljenom glavom Srbina