Evo zašto LNG terminal na Krku neće biti sagrađen – nikad!

Ovog tjedna je ponovo u medijima aktualizirana priča o plutajućem LNG terminalu na Krku, a priču je ponovo pokrenula i veleposlanica SAD u Hrvatskoj Julieta Valls Noyes, koja vjerojatno stoji i iza nedavnih medijskih napisa. Bilo bi vrijeme da nam prestanu pričati bajke o tom projektu koji će. prema Jutarnjem listu, “donijeti sigurnu opskrbu prirodnim plinom, državnim tvrtkama milijunske profite, a državi međunarodni prestiž i regionalnu važnost”.

Ako vjerujete da će plutajući, uskoro možda i lebdeći, LNG terminal na Krku ikad biti sagrađen, vjerojatno vjerujete i u to da su Petar Pan, Frankenstein i Superman stvarne osobe, a možda još uvijek vjerujete i u Djeda Mraza. I da se razumijemo – dobro je da neće, jer kad bismo ga i sagradili, bila bi to ekonomska katastrofa spram koje bi tvornica glinice u Obrovcu  – epitom svih “promašenih investicija” bivše države – bila dječja igra. Taj megaprojekt koji je koštao tadašnju državu stotine milijuna posuđenih dolara, unatoč upozorenjima ekonomista da za takvu proizvodnju u Obrovcu nema uvjeta, da bi rudu trebalo uvoziti s drugog kraja planete, otprilike iz Mandžurije jer je lokalna presiromašna, da je nemamo kome prodati, da nema infrastrukture za dovoz i odvoz, da je struja koja bi se potrošila skuplja nego što vrijedi razlika u cijeni između sirovine i proizvoda, da nema tržišta ni kupaca, je realiziran – jer je politika tako htjela. Jer ga je stavila na vrh “strateških prioriteta”. Cilj je bio tipično socijalistički – zaposliti ljude, “ekonomski oživjeti obrovački kraj”, a oko ekonomske isplativosti se nitko nije sekirao: ako nam usfali para, posudit ćemo od Amerikanaca. Tvornica je zatvorena nakon svega nekoliko mjeseci rada, jer su se gubici mjerili u stotinama tisuća dolara dnevno, napuštena bez da je itko uopće ispraznio bazene, zbog čega je sanacija terena i područja bivše tvorničetine ničega kasnije koštala Hrvatsku još stotinjak milijuna dolara.

Gradnja LNG terminala s Obrovcem dijeli osnovni problem: to je politički projekt, koji bi koštao oko milijardu dolara, a nikad ne bi vratio niti jedan uloženi dolar. Direktor projekta govori o pola milijarde, ali procjene stručnjaka su da to košta otprilike dvostruko više. Jedini razlozi zašto se o tome uopće počelo razmišljati su bili politički: trebalo je nekako spriječiti uključivanje Hrvatske i zemalja “zapadnog Balkana” u Južni tok, minirati ga, uz obećanja zemljama na trasi da će im plin biti nadoknađen. No, projekt Južni tok je ionako propao. Nakon razdoblja detanta koje je trajalo od osamdesetih do dvijetisućitih, kad je Rusija odlučila da više neće biti tek u hladnom ratu poražena država koja pleše kako SAD sviraju, u Berlinu i Washingtonu je došlo do panike kad su shvatili da Rusi drže ruku na plinskom ventilu – i da su spremni zavrnuti ga ukoliko se EU ne bude držala dalje od ruskih granica, napose od Ukrajine.

Vidi još:  CRNA LISTA KOJA OTKRIVA KAKO JE PROPALO VLADINO VELIKO OBEĆANJE U 51 tvrtki trećina imenovanih ima stranačku iskaznicu od vladajućih stranaka

U takvoj hladnoratovskoj atmosferi, prioritet Washingtona i Bruxellesa je “smanjiti ovisnost Europe o ruskom plinu”. Plan je bio da se na Krku sagradi LNG terminal kapaciteta od čak 10 milijardi kubnih metara plina. Osnovno pitanje je: što će to nama? Hrvatska je, od svih država EU, najmanje ovisna o ruskom plinu – gotovo dvije trećine potreba podmirujemo iz domaće prozvodnje. Usto, mi ne trošimo niti dvije milijarde kubika godišnje: što s ostatkom plina? Kome je on namijenjen? EU? Da bi se utukla milijarda dolara u takav projekt, treba biti posve jasno tko su kupci, i treba imati dugoročne ugovore s njima. Treba imati jasnu ekonomsku računicu, a nje – nema. U ovom trenutku, tisuću kubika ruskog plina košta dvjestotinjak dolara, a cijena američkog iz planiranog LNG terminala bi svakako bila viša, vjerojatno u rangu 280-300 dolara. Usto: u EU postoji, u ovom trenutku, čak 25 LNG terminala, i oni rade s, u prosjeku, manje od polovice kapaciteta!! I svi, baš svi, rade s ogromnim gubicima! Uostalom, i Hrvatska ima skladište ukapljenog plina koje radi s ogromnim gubicima, i trebala je po ugovoru s MOL-om preuzeti gubitaški plinski biznis,  i rečeno skladište, pa to nije uradila, zbog čega se danas i vodi arbitraža. A sad bismo gradili još jedno skladište ukapljenog plina. Dakle, tko normalan želi baciti milijardu dolara na nešto za što je gotovo sto posto sigurno da će donositi samo i jedino ogromne gubitke? A njih neće pokriti Amerikanci!

A da stvar bude gora, ravno preko puta Krka, na zapadnoj obali Jadrana, pokraj Venecije, postoji golemi LNG terminal 14 kilometara od Porto Levantea. Kapacitet mu je osam milijardi kubnih metara plina, što je oko 10% talijanskih potreba za plinom. Pogađate, ni on ne radi punim kapacitetom, iako je u pogonu od 2009., a hoće li ikad nije baš jasno. Vlasnik  je inače Exxon, čiji je bivši predsjednik uprave upravo postao američki ministar vanjskih poslova. I dobar Putinov prijatelj.

Vidi još:  Plin će sigurno poskupiti

Dakle, gradnja LNG terminala na Krku ima smisla jedino ako planiramo rat s Rusijom. A za Hrvatsku, obzirom na visoku pokrivenost vlastitom proizvodnjom, vjerojatno ni tada. A kako od na zapadu davno planiranog rata s Rusijom po svemu sudeći neće biti ništa, jer Hillary Clinton nije dobila izbore, tako i taj terminal gubi svaki smisao. Financijskog smisla nikad nije niti imao, a političkog smisla zapravo nema još od propasti “Južnog toka”. Dakle, priče američke veleposlanice da Hrvatska uz pomoć komercijalnih ulagača i fondova EU u kratkom roku može izgraditi plutajući terminal, i njeno prodavanje bureka kako je to “poslovna prilika koja ne traži mnogo ulaganja, a rizik nije velik”, te kako “Hrvatska tako može demonstrirati svoje predvodništvo u regiji i potporu ciljevima energetske zajednice jugoistočne Europe”, je jednostavno magla i navlakuša: “ajde vi Hrvati utucite milijardu dolara u strateški projekt koji vama nije u interesu, ali nama možda jest, ali opet nam nije previše važan, jer bismo ga inače financirali sami. Vama je milijarda dolara sića. Ako nemate posudit ćemo vam uz razumnu kamatu”.

Dakle, suočimo se s činjenicama – da je Amerikancima taj LNG baš tako važan, sagradili bi ga prije deset godina, i sagradili bi ga o svom trošku. Da je isplativ, privatni investitori bi se otimali za taj posao. A od privatnih investitora u ovih deset godina koliko se o terminalu priča još se nije pojavio niti jedan s imenom i prezimenom, i konkretnom financijskom ponudom. Priče kako je katarski šeik zainteresiran su priče za malu djecu – kad je katarski šeik za nešto zainteresiran, on ne priča o tome po novinama, nego pošalje odvjetnike da ugovore stvar.

Činjenica je isto tako da SAD i EU već godinama obećavaju ulaganja u taj terminal, ali konkretan novac su do sad uložili jedino u NGO-e tipa “Centra za mirovne studije” koji okolo paradiraju sa zastavama duginih boja i parolama “R(ap)efugees welcome”. Osim “Gay pridea” u Splitu i Zagrebu, američko veleposlanstvo za sad još nije financiralo ništa, kamoli nekakav LNG terminal, i ne treba očekivati ni da će to uraditi. Jer da žele, sami bi doveli “privatne” ulagače i novac bi bio na stolu. I sam potpredsjednik na odlasku Joe Biden je promovirao projekt LNG terminala, ali je isto tako jasno dao do znanja da Obaminoj administraciji nije ni na kraj pameti ulagati svoj novac u to. Zašto? Zbog onog što sam naveo na početku teksta: u Europi trenutno postoji 25 takvih terminala, i oni rade s oko 40% kapaciteta i uz ogromne gubitke. Pa iako milijarda dolara za SAD i nije neki novac, oni bi radije da gradnju LNG terminala plati neka druga budala.

Vidi još:  ‘Plenkovićeva vlada KRIVA je ZA PESIMIZAM i populizam! Pitam zato Plenkovića: TKO JE VAS POSLAO I ZA KOGA RADITE?’

To je, ekonomski gledano, razumno stajalište. No, EU i Hrvatska za razliku od Washingtona ne zauzimaju racionalan stav, već forsiraju gradnju projekta po političkim, a ne ekonomskim kriterijima. A Hrvatska bi trebala kod takvih strateških projekata ipak prije svega voditi računa o svojim nacionalnim sigurnosnim i ekonomskim interesima, a tek onda o interesima naših saveznika. Tim više što će i tu vjerojatno uskoro doći do promjene. Tako da su pokušaji američke veleposlanice da u zadnji trenutak, prije nego ona i njena hladnoratovska politika prema Moskvi budu pometeni na smetlište povijesti, nagovori Hrvate preko medija koje kontrolira da utuku milijarde u neisplativi i očito gubitaški projekt koji je produkt propale politike zapada, zapravo tek potez očajnika. A Hrvatima bi bilo bolje da prestanu gutati bajke o super-hiper-mega isplativom projektu LNG-terminala na Krku, jer ako u to vjerujete, onda vjerojatno vjerujete i u oglase o tome kako ćete se obogatiti preko interneta i zaraditi jahtu i Rolls Royce u tri mjeseca (samo pošaljite deset dolara za upute i broj svoje kartice).

Autor:

Izvor :

dnevno.hr

Komentari

comments