Fra Sotona i najgori ustaški koljači

Počinili su takve zločine da su ih 1942. redom nakratko trpale u zatvor čak i nacističke vlasti… Zbog zločina… Ove godine navršava se 70 godina otkako je u Zagrebu zbog zločina u Jasenovcu obješen Miroslav Filipović, neslavno znan i kao “fra Sotona”, jedan od ustaških zločinaca iz Drugog svjetskog rata, najozloglašenijih po brutalnosti i sadizmu. […]

image_pdfimage_print

Počinili su takve zločine da su ih 1942. redom nakratko trpale u zatvor čak i nacističke vlasti… Zbog zločina…

Ove godine navršava se 70 godina otkako je u Zagrebu zbog zločina u Jasenovcu obješen Miroslav Filipović, neslavno znan i kao “fra Sotona”, jedan od ustaških zločinaca iz Drugog svjetskog rata, najozloglašenijih po brutalnosti i sadizmu. Rođen u Jajcu 1915., a 1938. se zaredio i ušao u franjevački red u samostanu Petrićevcu u Banjoj Luci, dobivši redovničko ime Tomislav. Odavno više nije poznato kako se taj čovjek već do 26. godine života radikalizirao, ali se zna da je već u prvim danima NDH njegov nadređeni u samostanu tražio od njega da se prestane petljati s ustašama. On to nije poslušao i čim je u siječnju 1942. diplomirao teologiju u Sarajevu, postao je vojni kapelan u ustaškoj vojnici. Već 7. veljače zabilježeno je da je sudjelovao u pokolju oko 2300 civila u predgrađima Banje Luke, često čak i sjekirama i krampovima. Ono što je o Filipoviću tada zabilježeno, iz današnje perspektive može se činiti kao puka fikcija. U selu Šargovcu Filipović, već u ustaškoj uniformi, jer franjevci za njega više nisu htjeli ni čuti, i još nekoliko ustaša zatekli su 52 djece usred nastave.

5e07f274435fce769c7f7165104b460d

Ušli su u jedan razred, pristojno pozdravili učiteljicu i djecu, da bi Filipović zamolio nastavnicu da odabere nekog od učenika. Filipovića su u tom kraju jako dobro znali, pozdravljao se, pa je učiteljica mislila da želi da netko od učenika nešto odrecitira. Odabrala je izvjesnu Radojku Glamočanin, da bi on dijete, koje mu je prišlo sasvim bez straha, podigao na učiteljičin stol i naglo joj prerezao vrat nožem. U kaosu koji je uslijedio rekao je svojim ustaškim kolegama: “Ustaše, ovo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode i vi slijedite moj put. Ja primam sav grijeh na moju dušu, a vas ću ispovjediti i riješiti svih grijeha.” Na suđenju 1945. Filipović nije priznao da je sudjelovao u klanju to 52 djece, ali jest da je vidio kako se iz tog pokolja ustaše vraćaju obliveni krvlju. Sud mu tada nije vjerovao. Kao što u njegovu nevinost za taj pokolj u veljači 1942. nije vjerovao niti general Wehrmachta Edmund Glaise von Horstenau, vojni izaslanik pri Veleposlanstvu Trećeg Reicha u NDH.

Papinski legat u Zagrebu ga je suspendirao i Filipović je nakratko završio u pritvoru kao optužen za “pretjerane zločine” po tadašnjem njemačkom ratnom pravu, jer nacisti apsolutno nisu vidjeli računicu u počinjanju zločina nad civilima koji su time bili praktično natjerani

8dfbd64dbd34697aac87e4d7d6842d34

uzimati oružje protiv okupatora. No, iz zatvora ga je izvukao Vjekoslav Luburić, tada upravitelj logorskog sustava u NDH, i smjestio ga u Jasenovac. Kao jednog od koljača, naravno, nakratko i kao upravitelja Jasenovca, odnosno Stare Gradiške. Bio je u stanju čovjeku prerezati grkljan, a potom rasporiti ga preko rebara i trbuha. Jednom je prilikom 56 bosanskih Židova povezanih žicom izudarao sjekirom i pobacao u jamu. Drugom je prilikom 42 zatočenika jednog po jednog ustrijelio u potiljak. Običavao je pokoljima pristupati ritualno, izgovarajući da je “pravda zadovoljena”.

Preživjeli su svjedočili i kako je, blago se smiješeći, jednom prišao majkama s djecom, tek pristiglima, stao se igrati s jednim djetetom i bacati ga u zrak, kao u igri. Žene su tek tad vidjele da u jednoj ruci ima bajunetu i da se pred ostalim ustašama zafrkava kao da dijete promašuje nož. Iz trećeg puta dijete je dočekao na bajunetu, a u histeriji i plaču žena, nastao je pokolj gdje su pobili sve. Luburić je Filipovićem bio impresioniran, pa ga je kao “majstora” prozvao Majstorović. Na suđenju je Filipović priznao “samo” stotinjak svojih ubojstava, pravdajući ih “naređenjima koja je morao izvršavati”. Ostala ubojstva je negirao, kao silovanja u logoru prije pokolja, ali je rekao da ih jest vidio. Nakon smrtne presude, vlasti su ga objesile.

Vidi još:  Crnokošuljaši marširali Zagrebom, priveden Keleminec

be9d9c785dc494e15ab514631dac34e7

Što se tiče Vjekoslava Luburića, “Maksa”, opjevanog kao zapovjednika “svojih mesara”, rođenog u Humcu kod Ljubuškog 1913., za njega je čak i kći Ante Pavelića, Višnja, malo prije smrti 2015. rekla da je bio “luđak, umno bolestan čovjek, da ga se uopće nije moglo kontrolirati”. Dio povjesničara danas pokušava objasniti da je Luburić takav postao jer mu je, navodno, dok je imao samo 10 godina, kraljevska žandarmerija do smrti pretukla oca. 1926. pokušao je s odvjetnikom Antom Pavelićem pobjeći u inozemstvo, ali ga je policija uhvatila i problematičnog 16-godišnjaka vratila majci. Dvije godine poslije je uspio, pridružio se prvim ustašama u Mađarskoj, ali ga je stajalo slobode to što je došao kao delinkvent. Vlasti su ga uhitile zbog nekakve pronevjere i osudile na pet godina zatvora. A kad je 1936. pušten, praktično je umirao od gladi na ulici. Za klupu za ratne zločine bilo bi dovoljno već to što je upravo on bio taj koji je u kolovozu 1941. osnovao logor u Jasenovcu.

Samo u dječjem logoru u Sisku umrlo je između 1152 i 1631 djece u jezivim uvjetima. Praktično je zapovijedao logorskom mašinerijom smrti u NDH. Nije se libio strijeljati ni domobrane. Krajem 1942. zbog divljanja ga je sam Pavelić jedva zaštitio od von Horstenaua koji je učinio sve što je mogao da ga strpa iza rešetaka. Iza Luburića je ostalo na desetke tisuća postrijeljanih, poklanih, raskomadanih civila svih dobi, vjera, nacionalnosti, spolova, doslovno rijeke krvi. Zatočio je čak i HSS-ovca Radka Mačeka, a pri kraju NDH on je bio među

2e9aed6534f854cf766af99e2f76be69

najzaslužnijima za sprečavanje Vokić-Lorkovićevog pokušaja puča u marionetskoj državici koja se totalno raspadala. Iz NDH je ipak pobjegao prije konačnog pada. Tek nakon dosta godina i svih tih zločina, Luburić se u emigraciji sjetio predložiti “ujedinjenje svih Hrvata”. No, vrlo slično kako je i sam ubijao, 1969. stradao je i on.

Njegov posilni Ilija Stanić, i sam sin jednog od pokojnih ustaša, a u tom trenutku jedini u koga je Luburić imao povjerenja, ispalo je da je Udbin agent. Mjesecima je Stanić pripremao da s njim ostane sam, da ga prije toga drogira praškom za spavanje, da ima apsolutno čistu situaciju. Konačno, 20. travnja 1969. Stanić je sve to pripremio u Luburićevoj kući u mjestu Carcaixen u Francovoj Španjolskoj. Kad je 56-godišnji Luburić bio u kuhinji, Stanić mu se prikrao s čekićem i raspalio ga svom snagom u čelo. Luburić je pao, pokušao ustati, a ovaj mu je viknuo: ” Majku ti jebem ustašku! Ovako si ti maljem ubijao decu u Jasenovcu!” i nakon toga mu s još tri udarca razbio lubanju.

Vidi još:  Crnokošuljaši marširali Zagrebom, priveden Keleminec

76e792ac993f96ec0592abe09e7fee20

Višnja Pavelić je pričala da su Nijemci, čak i nacisti, bili vrlo neraspoloženi prema ustašama, odnosno da je Pavelić na vlasti opstajao isključivo zbog Adolfa Hitlera i uskog kruga njegovih najviših nacističkih suradnika. Ono što ona tad nije rekla, ali je jasno iz njemačkih dokumenata iz Drugog svjetskog rata, jest da je razlog bila ekstremna ustaška brutalnost, pokolji koji su sa sobom nosili užasan pečat najgorih psihopatoloških devijacija. Ljubo Miloš zapravo je bio možda i najgori u toj manijakalnoj konkurenciji. Bio je Luburićev rođak. Rat ga je zatekao kad je imao samo 22 godine i Luburić ga je od prvih dana uzeo kao svoju desnu ruku. Postavio ga je za upravitelja Jasenovca već u listopadu 1941., tako da je baš njega dopalo da do ožujka 1942. u Jasenovcu pazi na Mačeka. A stari HSS-ovac poslije je pričao da je jednom prilikom pitao Miloša zar se ne plaši Božje kazne zbog svih tih zločina. “Ništa mi ne govori. Ja znam da ću gorjeti u paklu za ono što sam učinio i ono što ću učiniti. Ali ću gorjeti u paklu za Hrvatsku”, odgovorio mu je ovaj prilično turobno.

Obožavao se u logoru pretvarati da je liječnik i zapravo se “igrati” dok je tamanio logoraše. Nekad ih je ubijao pištoljem, nekad parao nožem. Bio je jako ponosan na svoj izum “ritualno klanje Židova”. Mnogi su svjedočili da su ga hvatali pravi napadaji ludila, pa bi primjerice zajahao konja, galopirao logorom i pucao po logorašima. Zbog toga su ga se klonili čak i mnogi ustaše u logoru. Diana Budisavljević, Zagrepčanka koja je kao Austrijanka uspjela prevariti sustav NDH i iz ustaških logora spasiti 12.000 djece, čak im sačuvati i identitete, svjedočila je da su u Staroj Gradiški kozaračka djeca umirala od gladi, bolesti i hladnoće, da su djecu ubijali tako što bi im razbili glavu o zid. Jedna od preživjelih svjedočila je da su jednom prilikom u logor došli Maks Luburić i Ljubo Miloš s nekolicinom drugih ustaša i da su donijeli kantu ciklona B.

580278e608f26b5ed3ff78770411085b

Stali su djecu otimati majkama, mlativši ih pritom kundacima, a kad su ih konačno strpali u neku prostoriju, djeci su unutra ubacili tu kantu i potrovali ih. Zbog divljanja, pljačkanja po okolnim selima i kako je to već išlo, i Miloš je krajem 1942. uspio zaglaviti u NDH u zatvoru kao optužen za zločine, da bi Luburić i njega izvlačio na slobodu. Miloš je kasnije bio i upravitelj kaznionice u Lepoglavi, no u svibnju 1945. uspio je pobjeći pred partizanima preko Austrije, očito uz pomoć dijela klera, koji je, za razliku od Alojzija Stepinca, također bio ekstremističkih nacionalističkih nazora.

Za razliku od velike većine ostalih izbjeglih ustaša, Miloš se već 1947. ilegalno vratio u Hrvatsku, naivno vjerujući da će mobilizirati dovoljno “križara” za gerilski ustanak. Vlasti su ga uhvatile vrlo brzo i 20. srpnja 1947. optužile za ratne zločine. Dokazati mu zločine bilo je vrlo lak posao, osim što je bila riječ o masovnom gradivu. Lak posao zato što je Miloš apsolutno sve priznao, još od planova istrebljenja cijelih nacionalnih i etničkih manjina smišljenih već pri osnivanju ustaškog pokreta. Tako, primjerice, kad su ga pitali za ubojstva djece, mrtvo hladno je odgovorio: ” Ona su također likvidirana na isti način kao i odrasli. U razgovoru s fra Majstorovićem doznao sam da je djecu mnogo teže ubijati nego odrasle.” Osuđen je 20. kolovoza 1948. u Zagrebu i istog dana obješen.

Vidi još:  Crnokošuljaši marširali Zagrebom, priveden Keleminec

4ed37b179ce94af383e218f65cde4d80

Od svih njih jedino Šakić na kraju nije završio s formalnom ili neformalnom smrtnom, nego kaznom od 20 godina zatvora koju je od 4. listopada 1998. gulio u Lepoglavi, onoj istoj u kojoj su nekoć mučili i ubijali njegovi kompanjoni. Šakić je također bio rodom iz Ljubuškog, samo što je od svih navedenih bio najmlađi. Imao je samo 20 godina kad ga je Luburić uzeo da mu pomaže u svemu onome što su činili u logoru u Jasenovcu. Smatra se da je upravo Šakić 1942. u Jasenovcu ubio HSS-ovca pjesnika Mihovila Pavleka Miškinu. Tog ljeta u Staroj Gradišci vidjeli su ga i da je osobno pogušio ispušnim plinovima pun kombi djece i žena. Sljedeće godine oženio se tada 18-godišnjom Luburićevom polusestrom Nadom, koja je također od početka logora sudjelovala u svemu tome. Sa samo 22 godine, u travnju 1944., Luburić ga je postavio da upravlja tom klaonicom.

Sjećaju ga se kao tipa koji je bio kicoš, vječno u ispoliranim čizmama i savršenoj uniformi, te užasno arogantan. U mučenjima logoraša znao je i osobno sudjelovati. Za njegovog šefovanja u Jasenovcu pobijeno je najmanje 2000 ljudi, a zabilježeno je i to da su Šakić i jedan drugi zločinac Andrija Artuković, ministar policije u NDH, sjedili i ručali šnicle dok su gledali kako vješaju logorskog liječnika dr. Milana Boškovića, njegovu suprugu i još trojicu koje su razotkrili da su slali informacije partizanima. Kao i Pavelić, i Šakić je iz Hrvatske pobjegao

183a8fbeb072ca2e97d8a669cdeb1a7f

malo prije kapitulacije NDH. Prvo u Francovu Španjolsku, a onda u Španjolsku dok je još na vlasti bio Juan Peron, te potom nazad kod Franca. Bio je prijatelj s paragvajskim diktatorom Alfredom Stroessnerom, ozloglašenim zaštitnikom najgorih nacista. Još 1994. izjavljivao je da mu je “žao što nije ubio još Srba”, da “spava kao beba”.

Ali kad ga je 1998. Argentina ipak izručila Hrvatskoj, bio je iznenađen. Na suđenju se smijao svjedocima njegovih zločina, kao kad je dr. Milanu Boškoviću rekao da će mu, zbog njegovog ugleda, učiniti čast da ga ubije osobno zbog krađe kukuruza, jer logoraši su bili gladni. Pri presudi mu ipak nije bilo smiješno, odslušao ju je potpuno ozbiljan. Njegovu je presudu oduševljeno pozdravio cijeli svijet, jer bila je riječ o zapovjedniku logora smrti. A kad je umro 20. srpnja 2008., nakon godina robijanja i problema sa srcem, to mediji jedva da su posebno zabilježili.

Izvor :

Express.hr

Komentari

comments

You may also like

By 
Read more:
Kažu da je M. Špiljak u SAD-u bolje primljen od predsjednice

U Pressingu je gostovao predsjednik kluba zastupnika SDP-a Arsen Bauk. Što je sa SDP-ovim kandidatima za zagrebačkog gradonačelnika? O tome...

Close