Gastarbajteri su se nekoć vraćali doma. Danas više ne… PIŠE ANTE TOMIĆ

Pokojni Željko Maganjić, fotoreporter Slobodne Dalmacije, teško ćete ga znati, odavno on nije među nama, gostujući jednom u nekoj emisiji o astrologiji prostodušno je priznao da on u te ovnove, vage, blizance, strijelce u podznaku i štatijaznam, ništa on u to, brate, ne vjeruje. Nemaju ti horoskopi veze ni s čim. U njegovom livanjskom selu, rastumačio je, djeca su sva različita, ne mogu biti drukčija jedno od drugoga, a sva su redom djevice. “Pa kako sva djeca djevice?” začudila se voditeljica. “Eto, lijepo”, kazao je Maganjić. “Ćaća im za Božić došao iz Njemačke.”

Naši radnici na privremenom radu u inozemstvu, kako su ih zvali u novinama i na televiziji, a inače su se zvali gastarbajteri ili jugošvabe, imali su sezonu pravljenja djece. Na Badnju večer vratili bi se iz crkve lagano pijani, jer je župnik nakon ponoćke častio uglednijim muškarcima, i već kod ulaza izuli cipele i krenuli se raskopčavati, a onda, sve veselo pjevajući “U sve vrime godišća”, došli u kuhinju i zgrabili zajapurenu domaćicu za prsi. “Stipe, budalo, tuka mi se peče!” vrisnula bi žena. “Stani jedan tren, samo da isključin špaher.”

Tako se nekad, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, za Božić dijete začelo, a devet mjeseci kasnije, oko Male Gospe, rađale gastarbajterske djevice u horoskopu. Danas kad se narod opet masovno iseljava jer ovdje nema kruha, vrijedi se sjetiti tih vremena. Bila su, čini mi se, ljepša. Gastarbajteri su dolazili kući Mercedesovim ili Volkswagenovim karavanima slegnutim od tereta. Tako bi ih natrpali televizorima, videorekorderima, kazetofonima, mikserima, loncima, tanjurima, čekićima, bušilicama, loptama, kopačkama, skijama, globusima, kaputima od antilopa s krznenim ovratnicima, žutim špicaricama, posteljinom, goblenima, tapiserijama, deterdžentima, kolutovima trapista, bijelim kobasicama i drugim čudesima, da nisu vidjeli stražnje staklo.

Vozili bi u gomili stvari šćućureni kod volana, bez počinka, dan i noć od Frankfurta ili Kolna ili Düsseldorfa do svojih krških zabiti, a obitelji su im trčale ususret kad bi se automobil ukazao iza brda, radujući se darovima. Bilo je takvih bezobraznika da bi prije “Šta si mi kupio?” nego “Faljen Isus” rekli. Samo bi koji dječak, što je materi ljetos ukrao dvadeset maraka da odvede čitav razred na sladoled, a mater mu zaprijetila: “Vidićeš ti svoga boga kad ti ćaća dođe iz Njemačke”, nespokojno šutio nadajući se najgoremu, ali naravno da je i njega, razbojnika, ćaća zagrlio i poljubio, na što se mali rasplakao kao kišna godina.

Čudesna je bila preobrazba naših gastarbajtera. Njemačka ih je, na mnogo načina, činila boljima, razumnijima, osjećajnijima, pristojnijima. Jednom musavi seoski dripci što su umjeli samo mlatiti motikom i sjeći kosirom, iz prosvijećene su se europske zemlje vraćali kao građani i gospoda, samosvjesni, dobro odjeveni, pruski disciplinirani, švapski marljivi i precizni, vladajući različitim obrtima. Naučili su od svega pomalo, zidati i žbukati, upravljati građevinskim strojevima, razvoditi strujne kabele, spajati cijevi za vodu, postavljati pločice i popravljati automobile, a alati u njihovim radionicama i garažama bili su uvijek čisti, nauljeni i lijepo složeni, sve s njemačkim imenima: bormašina, flekserica, švasaparat, letlampa, vaservaga, šraubštok, šrafcigeri i gedore, a na zidu iznad radne klupe različita kliješta, sve će im živce iskidati dok sinove nauče kako se zovu: špicange, cvikcange, flahcange, rorcange, grifcange, zegercange i kombinircange.

“Ajde u pizdu materinu”, kazat će na kraju poraženo, “dodaj mi te tamo zelene.”

Gastarbajteri su napokon promijenili i svoja sela, i materijalno i duhovno, koliko god se mnogi to trudili osporiti. Novac koji su zaradili i iskustva koja su stekli, navike koje su među civiliziranim svijetom oni usvojili, učinili su naše gluhe vukojebine ugodnijima za život i mnoge od onih horoskopskih djevica školovale za inženjere i liječnike. Gastarbajteri nisu unaprijedili samo sebe, nego i zemlju i društvo. Premda ih se često doživljavalo oholim i sebičnim hvalisavcima, svi smo na kraju profitirali od njih. Jer, prije i poslije svega, oni su ipak bili, novine i televizija nisu lagale, na privremenom radu u inozemstvu. Sve se opet vratilo na ishodište.

Oni su dolazili ženama i djeci za Božić. Njihovi su sinovi i kćeri išli s nama u školu. Uvijek su, uzgredno, imali najljepše torbe i pernice. S trkaćim biciklima i pravim kožnim loptama gastarbajterska djeca mogla su birati prijatelje, a ne kao mi koji smo trpjeli bezveznjake, samo da nam netko dođe na rođendan. Gastarbajteri su, osim toga, u zavičaju gradili kuće, sadili su vinograde. U penziji su se zauvijek vratili, a kad koji umre, pokopaju ga na mjesnom groblju, kraj njegovih roditelja.

Sve je to tako drukčije od ovih današnjih gastarbajtera za koje se i ne pretvaramo da su privremeno u tuđini. Predsjednica, kako vidimo, više i ne računa na njih, nego po Argentini traži rezervno stanovništvo. Gledamo čitave obitelji kako odlaze s osječkog i đakovačkog kolodvora znajući da je to zauvijek, da novi ekonomski emigranti nemaju smiješnu ambiciju zidati veliku kuću u svome selu i častiti sve u gostionici kako bi pokazali da su uspjeli. Jednom kad odu, Hrvatska njima više ništa ne znači.

Popularno je vjerovanje da se nekadašnja jugoslavenska država loše odnosila prema gastarbajterima, a da ni gastarbajteri nisu osobito voljeli jugoslavensku državu. I to nije bez osnova. Mnogo je bilo slučajeva da bi nevoljnik došao kući nakon beskrajne vožnje, ne bi se još ni raspakirao i podijelio darove, a već bi ga neki ušljivi udbaš došao kinjiti, prijetiti kako će mu oduzeti pasoš ako ne reče tko je u Gasthausu Romanija pjevao ustaške. Ipak, u tu užasnu komunističku diktaturu gastarbajteri su se vraćali. Usprkos svim neprijateljstvima, Jugoslavija je starom naraštaju gastarbajtera bila njihova domovina. Neobična je pojava da Republici Hrvatskoj, za koju se općenito misli da je bolja, pravednija i slobodnija, novi naraštaj nije ni približno tako odan. Kraj svih priča kako smo se spasili otkad smo stekli neovisnost, ovoj se državi nesumnjivo vjeruje manje.

AUTOR:  Ante Tomić

Izvor :

jutarnji

Komentari

comments