Hrvatska demografska budućnost – nepremostiva partijska zadaća!

Hrabri korifeji demokracije u Hrvatskoj, koriste na sve načine novu partijsku zarobljenost domicilne Hrvatske i plansku otuđenost hrvatskog iseljeništva, zbog ponovnog poučavanja, kako je planiranje i rješavanje hrvatske budućnosti čisti nacionalizam koji, eto, graniči čak i s fašizmom. Trajao je takav model i pristup jako dugo u Hrvatskoj – sve do početka devedesetih prošlog stoljeća…

Demografska je problematika postala nezaobilazna i gotovo svakodnevna tema brojnih tiskanih izdanja dnevnika i tjednika, napisa na portalima, sveprisutnih i sveznajućih političkih komentatora, različitih emisija na ekranima i tema u praktički svim javnim izričajima hrvatskih političkih dušobrižnika i naravno, kroz negaciju tema njihovih protivnika ili jednostavnije rečeno, postojanih i nikad ugrožavanih protivnika hrvatske budućnosti. Postala je i temelj političkih sukoba na najvišoj državnoj razini, granskih stručno-znanstvenih zabluda, kadrovskih i operativnih vladinih promašaja, partijskih opravdavanja nečinjenja i neriješiva mistika za sve protivnike hrvatske samostalnosti i hrvatskog opstanka.

Nakon najmanje 27 godina potpune šutnje o istom, u političkim i nelustrirajućim znanstvenim krugovima (znanstveni radovi, magisteriji i doktorati s predmetom istraživanja vezanim za samoupravni socijalizam, „napredni” komunizam, klasnu borbu, nastavak puta, bratstvo i jedinstvo i slična terminološka pranja savjesti i misli i pogotovo s metodološkim pristupom u kojem ne postoji kritika, a kamoli negacija), uzdižu se vjesnici istina kao duhovi prošlosti u ovakvoj politički zarobljenoj Hrvatskoj, čija je javna politička hrabrost u prošlom totalitarizmu dosezala samo otkucaj drugih.

Partije – sredstvo planskog zarobljavanja



Danas takvi hrabri korifeji demokracije u Hrvatskoj, koriste na sve načine novu partijsku zarobljenost domicilne Hrvatske i plansku otuđenost hrvatskog iseljeništva, zbog ponovnog poučavanja, kako je planiranje i rješavanje hrvatske budućnosti čisti nacionalizam koji, eto, graniči čak i s fašizmom. Trajao je takav model i pristup jako dugo u Hrvatskoj (sve do početka devedesetih prošlog stoljeća), kao uostalom i neprihvatljiva hrvatska šutnja, dok je Hrvatska planski iseljavana šezdesetih prošlog stoljeća i demografski pražnjena. Događa se to i danas u puno osjetljivijem i opasnijem vremenu za hrvatsku budućnost i samo je pitanje koliko će potrajati, dok ukupna hrvatska populacija ponovo ne shvati isti princip djelovanja istih postojećih i nasljednih nositelja njihovog puta, na kojem je Hrvatska koju vode i predstavljaju – samo poželjan okvir funkcioniranja.

Partije su pritom samo sredstvo planskog zarobljavanja misli i organiziranog djelovanja, a njihovi članovi gotovo religijski posvećeni stranačkom vrhu i osiguravanju vlastitih pozicija i građenju financijske snage interesnih grupa, koje najveći problem suvremene Hrvatske – uopće ne zanima. Suspendiranje demokracije i jasnoće artikulacije hrvatskih nacionalnih i strateških interesa ponovo je na djelu, ovaj put, rekli bismo, u vjerojatno i najtežem povijesnom demografskom razdoblju za opstanak Hrvatske i hrvatskog naroda, u razdoblju kad su demografski negativni procesi razine čiste destrukcije Hrvatske, koja traje pod budnim partijskim bdijenjem.

Vidi još:  Kako sve Hrvatska propada zbog egzodusa Hrvata iz domovine

Evolucija, stabilnost, kontroliranost i usmjerenost političkog, gospodarskog i financijskog sustava koju zagovaraju isti „sistemski” kreatori apsolutne kontrole Hrvatske s vremenskim pomakom, Hrvatskoj u 27 godina postojanja, nije donijela gotovo nikakvu korist u razvojnom smislu, osim što je formirala novu nedodirljivost utemeljenu na jednosmjernoj prošlosti. Svaku se hrvatsku prošlost smije negirati, osim njihovu nasljednu, koju niti suvremena Europa ne može razumjeti drukčije, nego kao – totalitarizam. Zato nas i poučavaju iskusni komunistički sljedbenici, prevedeni u suvremene hrabre demokrate, novom ustroju u kojem su nacionalni vrijednosni kriteriji – opća opasnost. Neka mi ne zamjere veliki Pero Galić i ekipa…

Nitko se više niti ne trudi podvući sve pod partijsko ideološko zajedništvo, niti se nasuprot formira smisleniji unutarpartijski otpor, a blagi izričaji i mlako reagiranje na partijsku čistku i slaganje osobnih redova, više sliči na opravdavanje, nesukladnih stranačkom vrhu, postupaka. Hoćemo li uopće dočekati stav, čvrstinu i jasni izričaj neslaganja unutar partije, kojom bi se, barem, malo pokazao hrvatskoj mladosti otklon od bezuvjetne poniznosti, udvorničke dobrohotnosti i partijske sukladnosti, kao modul djelovanja primjeren vremenu, promjenama i očekivanjima? Partijski otklon prema širini, kao izgubljena nit. Protiv referenduma, protiv drukčijeg mišljenja, protiv znanstveno utemeljenih zakonitosti, protiv svih mislećih u partiji i izvan njih, protiv svih koji ne misle kao mi, protiv svih želja za hrvatskim identitetom, protiv iseljeništva, protiv demografske revitalizacije, protiv hrvatskog opstanka, protiv vjerovanja u hrvatsku budućnost, protiv svog izvanpartijskog svijeta… i još puno toga protiv, kao temeljna paradigma političkog postupanja. Slučajnost? Mala je vjerojatnost prema viđenom.

Suočavanja sa zidom nezadovoljstva

Nema tu prevelike filozofije, uostalom kao niti unutar partijskog razumijevanja; promjene mogu donijeti samo mladi, isti oni koje prezirete i sami proglašavate najvećim protivnicima svoje stabilnosti, s netolerantnošću naslijeđenom iz totalitarizma kojem je Hrvatska služila svakom obliku uzdizanja. Živi zid nije politička slučajnost, već bunt mladosti protiv svega prethodno navedenog i nema nasljednih osobina totalitarizma u svom izričaju i djelovanju, nema predrasuda, nema izgubljene prošlosti i nema interesnog upravljanja izvan, ali ima odlučnih „sistemskih” protivnika s obje strane spektra, u zadržavanju kontroliranog političkog sustava koji u pokornosti drži hrvatsku akademsku i uopće intelektualnu misao. Promjene koje uvijek nužno dolaze i suočavanja sa zidom nezadovoljstva, hrvatska su neumitnost koju objektivno nikakvi politički taktički pokušaji ne mogu zaustaviti u budućnosti. Suprotnost takvoj nužnosti su nam slike Hrvatske ovih dana i razmišljanja hrvatskih srednjoškolaca koji još nisu niti osjetili životnu borbu, nezaposlenost, mala primanja i slično, ali imaju osjećaj okruženja koje nije dobro.

Vidi još:  'Htjela sam krenuti ispočetka u zemlji bez ustaša i partizana'

„Najbolji učenici srednjih škola najnegativnije doživljavaju Hrvatsku i u najvećem postotku svoju budućnost vide izvan nje, pokazalo je novo veliko istraživanje provedeno krajem 2017. u 59 škola širom zemlje, podjednako strukovnih, kao i gimnazija. Gotovo polovica učenika smatra da se u Hrvatskoj znanje ne cijeni, većina ih smatra da nastavnici nisu dovoljno cijenjeni, gotovo dvije trećine vjeruje da su za upis na fakultet važnije druge stvari, poput veza, a ne sposobnosti učenja, gotovo pola ih budućnost Hrvatske vidi vrlo negativno ili negativno, a tek 20-ak posto vidi je pozitivno. Najpesimističniji su oni koji imaju viši školski uspjeh, koji ujedno u najvećem postotku (preko 53 posto) svoju budućnost vide negdje vani u EU-u ili dalje u svijetu” (PORAZNA STUDIJA, Većina najuspješnijih učenika planira bijeg iz Hrvatske, Indeks.hr, 04.06.2018.).

Pokazivati to ili zanemarivati, postaje ključno pitanje političkog djelovanja, međutim signifikantnost učeničkih razmišljanja i demografskih procesa, ne smije nas ostaviti ravnodušnim, jer je potpuno jasno kako nas partije neće, ne mogu, niti žele uvjeriti svojim izričajem i postupanjem u potrebno razumijevanje obrazovnog i ljudskog potencijala za sve segmente hrvatskog društva i funkcije hrvatskog prostora. Aktualnom političkom nerazumijevanju i nedjelovanju, svojski doprinose i već ranije spomenuti apologeti prethodnog totalitarizma, štovatelji ekonomskog determinizma i politički anacionalni svjetonazor kojem je demografski nestanak Hrvatske, samo nastavak odnosa prema hrvatskom nacionalnom ujedinjenju i konceptu započetom oslobađanjem Hrvatske od srbijanske agresije početkom devedesetih…

To vam je, mudraci, elementarna matematika…

Razarajući učinci recentnog političkog koalicijskog pristupa prema svim demografskim strukturama i procesima, vrlo ozbiljno sve temeljne sustave u zemlji dovode pred sam ponor ili, kako bi mladost to artikulirala – pred Zid. Veliku pomoć u tome imaju danas iz smjera vječnih anacionalnih i samoproglašenih analitičara, nikad sklonih hrvatskoj budućnosti, koji mogu na javnoj sceni voditi rasprave samo s vlastitim mislima kad ih novinar ne prekine niti u jednoj izrečenoj nelogičnoj tvrdnji. Dolaze kao naručeni besmislenim političkim i ekonomskim stavovima, javni najamnici bez hrabrosti sučeljavanja s današnjom hrvatskom, nimalo svijetlom istinom, i bez imalo emocionalnog osjećaja za zemlju u kojoj danas žive.

Prisjetimo se samo nekih izričaja ovih dana puštenih iz intelektualne skučenosti, emocionalne praznine i porazne spoznaje o društveno-prostornoj uvjetovanosti u kojoj nema determinizma (pogotovo ne u društvenim i ekonomskim odnosima), već samo višeg ili manjeg reda veličine uvjetovanosti. To vam je, mudraci, elementarna matematika ili kako bi na mom faksu rekli, stohastička uvjetovanost, umjesto funkcionalne koju vi zagovarate u iracionalnoj pomoći izgubljenim političkim idealima. Najgore je u znanosti usmjeravanje istraživačkih zakonitosti sukladno političkom pripadanju ili još bolje propadanju, kao i pomanjkanje hrabrosti sučeljavanja vlastitih ideoloških zabluda i pripadnika s hrvatskom stvarnošću. Nema goreg po hrvatsku budućnost, pa se stoga i ograničimo samo na najgori izričaj, iako su i ostali o nerješivosti, složenosti i dugotrajnosti hrvatskog demografskog problema sličnog ranga i u osnovi predstavljaju bijeg od rješavanja ili pak plansko zanemarivanje temeljne funkcije upravljanja.

Vidi još:  UBILI SU ZEMLJU ALI I NAS

Kardum: Demografski problem u Hrvatskoj ne postoji – sve je ekonomski problem! (HRT, Studio 4, 1.6.2018.).
Za ne povjerovati kakva je to razina determinizma u društvenom znanstvenom području i javna negacija temelja i glavnog faktora ekonomskog i svakog drugog djelovanja. Čak su i u njihovom ideološkom totalitarizmu, postavljane doktrine prema proizvodnim snagama i sredstvima za proizvodnju, kao glavnim faktorima ekonomskog rasta. Negacija intenzivnog demografskoga nestanka Hrvatske prirodnim padom i negativnom vanjskom migracijskom bilancom i njegovo isključivo deriviranje iz ekonomskih problema, apsolutna je negacija ljudskog potencijala kao temelja svake djelatnosti, razvojne budućnosti i najvažnijeg potencijala svih društava i prostora.

Predlažem ponovo sjedanje za stol i proučavanje svjetskog udžbenika na istom fakultetu od akademkinje, Alice Werheimer-Baletić; Stanovništvo i razvoj (Mate d.o.o., Zagreb, 1999., str. 660). Vjerojatno je promaklo, a i puno je stranica, pa je praznina logična. Kako se za potrebe ekonomske problematike dohvaća radna snaga (Samo migracijama?), je li ona dio ekonomskog planiranja (Zašto je tržište radne snage jedino besplatno za zemlje iseljavanja i obrazovanja?), zašto najrazvijenije zemlje imaju demografski problem u uvjetima kad prema demografskoj revitalizaciji i selektivnoj imigraciji mogu usmjeriti financijskih sredstava koliko žele, zašto se ne može povećavati ekonomski rast u uvjetima depopulacije ukupnog stanovništva, zašto negirati obiteljski, socijalni, politički, religijski i uopće ukupni svjetonazor u demografskoj problematici (Ljubav, eto, nismo niti spomenuli!), zašto uopće negirati najveći problem suvremene Hrvatske po svim relevantnim akademskim ustanovama… i puno toga još – zašto?

Naslušali smo se toga već dosad i još jedno pitanje. Koji je to stupanj gospodarskog razvoja i kad ćemo ga dostići, na kojem će se moći i trebati provoditi demografska revitalizacija toliko potrebna hrvatskom gospodarskom i ukupnom razvoju? Čekamo to već 27 godina od takvih hrvatskih ekonomskih stručnjaka, a nismo se odmakli od ponora i dna. Zato Hrvatskoj treba novi koncept države!

Autor: dr.sc. Stjepan ŠTERC

Izvor :

dnevno

Komentari

comments