Istambuska konvencija u vukojebini

Istambuska konvencija u vukojebini

Dosadno zimsko veće. 
Ponedjeljak. Kišno sniježan.


U birtiji blisu moga stola, sjedi nekoliko muškaraca, prepričavaju se macho zgode. 
Pije se piva iz flaše. Prolijeva po stolu.
Čitam novine, pijuckam kavu i slušam.
Jednom se pokvario diferencijal po traktoru, pa ne može spojiti pilu i piliti drva, a nekako je na rezervi sa drvima. Ma nema ih više.
Iznenadila ga je zima, obično nije hladno po zimi valjda.
Drugi je pred dva dana došao pijan, tada zadnji puta, ne računajući večeras. On je jutarnji. Radi u blizini, pa svako malo nailazi u birtiju. Ujutro ne pije.
Pivu.
Samo pelinkovac. Iza podneva prelazi na pivu, nakon fileka. Pravi poslovni čovjek. Na njemu smiješno odelce koje nije ni za misu, ni za sprovod, a Boga mi ni za lijes. Na podu kraj njega crni ćoškasti skajasti kofer.
Za spise.
Kladim se da unutra ima spljoštenu rolu toalet papira i kišobran. Ujutro je imao i sendvič i bananu.
Jer jabuka ne stane, kofer je uzak.
A i banana mu nekako pristaje, ono, taman.
E, tog općinskog činovnika je razjebala ona njegova, jer je u petak došao sa posla u pola jedanaest, po običaju pijan ko letva.
Zaključala mu kuću.
Kada se konačno smilovala i pustila ga, isti je čas zažalila kad ju je “Šljopio po čubama”.
Nek se zna tko je gazda.


I tko hrani obitelj.
Ostali oduševljeno slušaju, čak je i onaj sa sjebanim diferencijalom zaboravio na brige.
Sluša pobožno. Značajno klima glavurdom sa malim šeširićem na vrh tikve.
Je, tak treba. Neće one nas jebat.
Ja kad podviknem na svoju, odma sve štima u kući. Zna što je čeka ako ne bide držala jezik za zubima.
Onaj sa diferencijalom i šeširićem, shvatio sam, došao se grijati u birtiju jer eto u sred zime nema drva, odobrava.
Njegova je doma, nema mu što prigovarat. I kad popije, veli, ona je jako sretna kad dođe doma.
Ko u onoj “Svi ga vole, svima je duhovit, čekaju na red da ga u poznaju”, moš mislit…
Evo, pred dvadeset minuta, u pola osam, ovaj sa skajastom torbom, referent za drkanje kurca i sistematizaciju nerada u općini, naručuje rundu.
Pijanim glasom zove još piva.
Žedan je. Ko graba.
I drugi su žedni.
Pao mu je nivo hmelja u krvi, ima ahmeljozu, mora je liječiti.
Ustaje, važno gestikulira, njiše se naprijed nazad, podrugujući tiho i svečanim glasom, kao da će najaviti ulazak cara Hajle Selasija u birtiju u mojoj vukojebini, objavljuje da je to zadnja runda večeras.
Jer mora doma.
Večeras je na Novoj TV “Istambulska nevjesta”, a sve može bit, ali to ne propušta.
Ni u ludilu.

Istambulska nevjesta, dakako može.

Istambulska konvencija, dakako, ne može!

Spectator

Izvor :

Spectator

Komentari

comments