Istina o doniranju organa

Medijska propaganda sa svojom lijepom slikom o plemenitim donatorima, kako to žele prikazati zainteresirani za ovaj biznis, uopće ne vodi računa o tome, da čovjek nije sadržan samo iz mesnog tijela i šume od organa, kako to materijalisti misle i tvrde. Čovjek je vrlo složena bitnost, koja nije sadržana samo iz materijalnog tijela, već prije svega iz nematerijalne, duhom ispunjene duše.Pošto materijalisti u medicini ne vjeruju u postojanje duše a još manje u njenu besmrtnost, onda nastoje prikažu moždanu smrt kao konačnu smrt. Međutim, u tom tijelu još uvijek kuca srce i tek kada prestane rad srca, tek tada nastupa tjelesna smrt i tek tada duhom ispunjena duša napušta tijelo.

Pogledajmo sebe i oko sebe, i upitajmo se, kako je moguće i još da s nekim pravom čekamo i nestrpljivo očekujemo potreban ljudski organ, naravno, od nekog mlađeg, i još uvijek živog čovjeka samo zato, što je to moja “posljednja šansa”?

Večina nas ljudi, ljudi svih prostora i svih vremena, oduvijek smo bili i još uvijek jesmo, manje ili više, naklonjeni čulnim zadovoljstvima i ugodnostima ovog našeg vidljivog – materijalnog svijeta.Egoizam, koji smo prihvatili kao našu osnovnu pokretačku snagu, u međuvremenu nas je pretvorio u svoje robove. Tako smo se eto kao ljudi razvijali, i da bi se za svoja negativna ponašanja opravdali na prvom mjestu pred sobom a onda i pred drugim ljudima, izmislili smo reć “moram”, “morao sam” . Potpomognut s “i to moram ‘ ‘ da uradim, skoro svaka naša akcija ujedno je pokušaj da prigrabe što više svega i svačega, kako bi što lakše, ugodnije i obogaćeni s maksimalno mogućim zadovoljstvima, živjeli ovaj život.

S takvim pobudama, ujedno smo unosili i postavljali oko nas u naš život uzroke, iz kojih su vremenom nastale određene posljedice, iz kojih su opet nastala kojekakva neželjena stanja našeg duha poput: ponos, laž, oholost, ljubomora, zavist, bijes, mržnja, tvrdičluk … to su stanja kod kojih u našem organizmu nastaju disharmonije energetskog balansa odnosno, nastaju smetnje u protoku životne energije – nastaje kočenje života.

Ovakvo naše unutarnje stanje – stanje našeg duha je uzrok, da se poremeti, manje ili više, naš energetski balans – naš imunološki sustav, koji opet postaje uzrokom naših daljnjih nevolja … jer slabljenje našeg imunološkog sustava znači, široko otvoriti sva vrata i poklopca za slobodan ulazak bolesti u naš organizam.

Drugim riječima, pored bolesti koje smo naslijedili od našeg pokoljenja preko naših roditelja, za sve ostale bolesti smo sami “zaslužni” svojom “sjetvom” – zaslužili svojim odlukama i svojom slobodnom voljom.

Podsjetimo i razmislimo …

Nije na odmet i da se podsjetimo, da sva bolesna stanja u prirodi našeg svijeta dovode do toga, da sama priroda oboljeli organizam ubrzano počinje “opoziva iz daljnjeg optjecaja”, sve jedno je li riječ o entitetu iz biljnog, životinjskog ili našeg – ljudskog svijeta … čak i mineralni svijet nije izuzet iz te zakonomernosti.

Doduše, logika našeg zdravog razuma oduvek nam je govorila, da čovek može da žanje samo ono što i poseje. No mi je nikada nismo slušali pa nismo mogli ni da je čujemo. Danas, pošto mi odgovara iz zdravstvenih ili poslovnih razloga, ”moram” barem da pokušam da žanjem na tuđoj njivi, jer na mojoj nema više ničega – potrošilo se, i došlo je vreme da se plaćaju računi.

Uostalom, razmislimo našom zdravom pameću – nepristrano. Živjeli smo hazardne – grabili smo nemilosrdno od života, … “ta samo se jednom živi” … etičke i moralne vrednote, plemenitost, solidarnost, humanost i ljubav prema bližnjemu, tada, to za nas nije bila čak ni misaona imenica. Nažalost, ona to nije ni danas, ali eto, služimo se demagogijom. Naime, otkrili smo, da bi drugi ljudi mogli da nam pomognu svojim životom – svojim još uvijek živim tijelima te da za koju godinu produžimo svoj život na ovoj Zemlji, pošto u onaj drugi ne vjerujemo ili, otkrili smo, da sve to oko donacija organa može biti za nas vrlo dobar biznis …

Nikada nismo prihvatili, da je Život – naš Život , jedan kontinumu – neprekidan tok, koji jednostavo prelazi iz jedne dimenzije u sljedeću, te tako ne može biti uništen. Smrt to su vrata za novi život. No, mi mislimo, čak smo u to tvrdoglavo sigurni, da su sve to samo prazna trabunjanja raznih religija i “pričam ti priču” raznih popova i fanatika …

Prosječno reagiramo otprilike ovako:

“Da se razumijemo, nije da ja baš u ništa ne vjerujem … sigurno da postoji ‘nešto’, ali je i sigurno da se nitko odande nije vratio i dokazao da to ‘nešto’ stvarno postoji.Konačno, bolje je vrabac u ruci nego golub na grani. “

Na drugoj strani medicinari, materijalisti, koji žele organe tvrde: “Duša je samo jedna funkcija mozga a sa smrću mozga, čovjek je potpuno mrtav, i ako srce još uvijek kuca.” Pritom, da li se misli da su liječnici prethodnih vremena bili glupi , jer da je netko mrtav, utvrdili su: prvo, prestankom rada srca, mrtvačkim mrljama, krutosti leša i mirisom raspadanja.

Bog u Isusu Kristu, pisanjem Jakob Lorber-a kaže : “Čovjek je mrtav, kada duhom ispunjena duša napusti tijelo!” To nastaje tek poslije prestanka rada srca odnosno, kada se zaustavi krvotok.

U medicini, ljudi koji ne vjeruju u ništa što je duhovno i onostrano, progurali su svoju odluku, da se već sa smrću mozga mogu uzeti organi , ako je to donator ili njegova rodbina dozvolila. Iz tog razloga moždano mrtvi se umjetno održavaju u životu.

Potrebno je i saznati da duhom ispunjena duša upravlja čovjekovim tijelom i da ona, duša preživljava sva osjećanja a ne tijelo i to se odnosi i na bolove. Uostalom, poznato je da duhom ispunjena duša kod prividno mrtvih ubrzano se bavi problemom ponovnog aktiviranja svog tijela što joj ponekad i uspije, ukoliko tijelo nije previše povrijeđeno.

Svjedoci smo, da je danas sve više ljudi na ovome svijetu kojima se ne daje pravo na dostojan život, sada se svim silama trudimo, da mu oduzmemo i pravo na dostojnu smrt.

Iz osnovne zablude , da je čovjek sastavljen samo iz materijalnog tijela i da nema duhom ispunjenu dušu, koja odmah nastavlja svoj život u energetskom onostranstvu, materijalisti i ostali neupućeni ljudi, u transplataciji vide jedinu mogućnost da život svog materijalnog tijela barem za koju godinicu produže. Potrebno je znati, da je to bogohulno zahvat u dijelu Božjeg stvaranja.

Uostalom, čovjek koji vjeruje u nastavak života svoje duše u onostranstvu, njemu ne treba takav nasilni produžetak života. On vjeruje i zna, da kada je prozvan na odlazak s ovog svijeta, da tada odlazi kući odakle je i došao – kući svom nebeskom Ocu. ( Www.jakob-lorber.de/organspende )

Pitam se. Da li je barem netko iz crkvenih krugova sakupio toliko hrabrosti, da upita svoje starije kolege, što se događa s dušom pri transplantaciji organa?



U svakom slučaju, kao što se i ja o tome pitam, vjerujem da bi mnogim vjernicima ali i drugim slobodnomislećim ljudima to koristilo. Sada znamo, da se Eksplantacija – uzimanje organa vršiod donatora koji još uvijek diše, kuca mu srce, znoji se, može se porađa, kada se skalpelom otvori prsni koš, da bi se izrezali organi, tada skokovito poraste krvni tlak i srčana frekvencija … odnosno, da je donator još uvijek živ!

Logika govori sve

Sasvim je i logično, jer ni od jednog mrtvog čovjeka ne možemo prenijeti život drugom čovjeku. Znači, život može uzeti samo od živog čovjeka, da bi nekome koristilo, sve jedno da li srce radi “svojom snagom” ili se potpomaže umjetno – aparatom. To znači, u svakom slučaju duša je tako dugo u tijelu dok srce radi, a to opet znači, da još uvijek Bog kroz čovjekovu dušu diše u čovjeku, i da čovjek osjeća sav užas bolova jedne eksplantacije.

Pokušajmo zamislimo, jednu svakodnevnu činjenicu: Što sve mora duša preživjeti pred svoju smrt odnosno, kada se prividno mrtvom čovjeku, nekom vrstom motorne pile raspori prsni koš i kada kirurg s prstima u rukavicama koje su umrljane krvlju, počne cereći njegove još uvijek žive organe. Ne zaboravimo još činjenicu, da za svo vrijeme vađenja organa, uz pomoć aparata, organizam se “trudi” da i dalje funkcionira … krvni tlak je strahovito porastao … srce jako ubrzanije kuca … disanje je prešlo u krkljanje … Pitam se, u smislu humanosti i moralnosti: Kakva je razlika između hirurške eksplantacije organa koja se vrši pri još uvijek živom čovjeku i “medicinskog” ispitivanja koje je vršio Josef Mengele u logoru Auschwitz?Konačno, i on je “pomagao” … nekakvoj bolesnoj ideji.

Možda je moja misao pomalo naivna, pa zamišlja kako će možda jednom, tamo negdje … Veliki Duh da upita podosta ljudi: “Kaine, gdje ti je brat Abel? … ali ostavimo te moje fantazije.

Što vjeruju kirurzi?

Činjenica jeste, da duša ne može napustiti tijelo zato, što neke strojevi pomažu srcu, da se ovakav neprirodan život što duže održi, kako bi se u međuvremenu obavile pripreme pacijenata kojima će se presaditi organi. Sve mora što brže da se obavi. Nakon eksplantacije, srce mora se presadi u roku od najviše nekoliko sati; Jetra najdalje između 16 do 24 sati;bubrezi 24 do 36 sati …

Pitanje upućeno crkvenim hijerarhijama:

Kada se iskljući strojeva, da li duša ostaje u jedino još živom ali sada presađeno tijelu? Ako je tako, kako će to sada živjeti dvije duše u jednom organizmu? Ili, što se događa s dušom, kada se pet organa njenog tijela presade u pet različita pacijenta?

Da li to znači rat za prevlast – borba do istrebljenja?

U svakom slučaju najvjerojatnije je, da ta borba u tijelu primatelja organa traje neprestano i prije ili kasnije ipak “pobjeda” regiji smrti. U međuvremenu, što duša svih doživljava za vrijeme te borbe, to možemo pročitati na internetu ili čuti od primatelja organa, gdje podosta njih i piše o svojim problemima.

Pogledajmo jednu interesantnu interpretaciju iz pera Antoni de Melo:

“Da li možemo biti kompletan čovjek, a da ne proživimo neku tragediju? Jedina tragedija koja postoji na ovome svijetu je neznanje – sve zlo ovoga svijeta izvire iz neznanja, a neznanje, to je nedostatak svjesnosti. Iz toga izvire strah, a iz straha izvire sve ostalo. Potrebno je da shvatimo da u suštini smrt nije tragedija. Čudesno je umrijeti, a užasno je samo za osobe koje nikada nisu shvatile život. Samo tada se strahuje od života i samo tada se strahuje i od smrti. Oni koji su Živi, nimalo se ne plaše smrti …

… kraj svijeta – smrt, za jednu gusjenicu je biti leptir …

… shvatite, smrt je uskrsnuće … “

Sasvim prirodno da sam i ja podosta zbunjen s mnogim protivrečnostima, zato opet pitam se:Kako to da Islam prihvaća transplantaciju organa, i ako Šerijat strogo zabranjuje skrnavljenje ljudskog tijela kako tjedna života, tako iu smrti?

Kako je to Kršćanstvo uskladio eksplantaciju organa sa zakonom, iz Tora 3.19,16, koja jasno kaže: “Ne izvrgavaj pogibelji krv svoga bližnjega”?

Zar stvarno kršćanima ništa ne govore reći iz njihove Biblije: “… jer što će koristiti čovjeku ako sav svijet dobije … a pritom izgubi dušu svoju?”  (Mat.16 / 26)

Zar crkvene hijerarhije svih kršćanskih religija zaista ne shvaćaju, da odobravanjem eksplantacije u svrhu transplantacije organa odbacuju jedan mudar kredo duhovnog svijeta, naime, zakonomernost o “sjetvi i žetvi”, i ako se o tome uvelike govori u njihovoj Bibliji?

Da li to znači, da crkvene hijerarhije smatraju, da je došlo vrijeme, da se sasvim slobodno žanje na tuđoj njivi?

Potsetimo se: “Na ovoj zemlji čovjek ima samo jedan život – jedno vrijeme i to se nalazi kodMene . Tko s time nije zadovoljan, taj odbacuje Mene i traži pomoć koja je varljiva. “

Može se slobodno zaključiti, da su sve monoteističke religije suglasne s transplantacijom organa tvrdeći, da je to kruna ljubavi prema bližnjemu. Sve one govore samo o spašavanju materijalnog života. O davatelju organa nitko ništa ne govori sem, da treba darivati svoje organe kako bi spasili nečiji zemaljski život. Ni jedni crkveni velikodostojnici, ne osvrću se na činjenicu: Da bi transplantacijom spasili nečiji život, prvo je potrebno da se od još uvijek živog čovjeka izvadi organ – i da tada, vađenjem organa ubija se čovjek.

Hajde da ne budem baš tako drastičan, i da to blaže izrazim. Nijedan od crkvenih otaca, ne osvrće se na činjenicu, da eksplantacije ometamo dušu čovjekovu u njenom umiranju, možda baš u trenutku kada ona preživljava sve faze svog proživljenog života; i to možda baš u vrijeme, kada joj je potreban mir, tišina … kada je potrebno da držimo za ruku čovjeka koji umire, kako bi osjetio našu toplinu … našu prisutnost … da bi osjetio da nije sam … da nije napušten …

Nitko iz crkvenih krugova baš nikako da progovore o duši – o spašavanju duše i prikupljanju neprolaznog blaga, koga vrijeme ne može uništiti, ai zato: “Jer gdje je blago tvoje, ondje je i srce tvoje” (Mat. 6,21) … svi, ili gotovo svi, govore i brinu se samo za materijalni život …zaboravili su tko su i što su … zaboravili su: “Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima” (Mat. 7,12).

Pogledajmo što o tome piše u časopisu “Der Theologe” Nr. 17, pod naslovom “Die verschwiegene Leiden von Organspender und Organempfenger” (prećutani patnja donatora i primatelja organa):

Zašto neki ljudi imaju paničan strah od smrti?

Zato što ih crkva drži u neznanju, kada je riječ o umiranju, smrti i mogućoj reinkarnaciji (o čemu nam i Krist govori u evanđeljima), smatrajući da su sve to djavoljski posla. U tako zvanoj zapadno orijentiranoj kršćanskoj crkvi, pra-znanje o reinkarnaciji, zamijenjeno je sa “nasljednim grijehom” io samo jednom zemaljskom životu, poslije koga dolazi čistilište pa vječita nebesa ili vječiti pakao. U ovakvoj situaciji transplantacijske medicine, farmacijska industrija i biznis dobili su šansu, da čovjekov život ovdje na zemlji svim sredstvima produže, i ako samo za “debele” novce, ipak je to od strane čovjeka – pacijenta grčevito prihvaćeno.

strah

Pra-znanje o jedinstvu tijela, duše i duha kao osnovnom činiocu života – kao nerazdvojnim elementima života, crkva je konačno sasvim odbacila. Sav užas stanja ove naše planete Zemlje je upravo posljedica ovakvog ponašanja.

Izgleda, da većina crkvi vjernih medicinara ne želi shvatiti, da u cjelini čovjekovoj, sastavljenoj iz tijela, duše i duha, i ako je u tom tijelu povrijeđen mozak, da u venama tog tijela još uvijek teče krv, koja je nositelj života. To isto vrijedi i za crkvene “stručnjake” za etiku i moral. U njihovoj Bibliji doslovce piše: “Jer je Život živoga bića u krvi” … (Moj. 3.17,11)

Znači, i ako liječnici tvrde da je čovjek s povrijeđenim mozgom “mrtav”, život njegovog tijela sadržan je još uvijek u “njegovoj krvi”, sto znači: duhom ispunjena besmrtna duša nalazi se još uvijek u umirućem tijelu i prožima tijelo i dalje svojim dahom života. Duša se još uvijek nije odvojila od svog tijela, s kojim je još uvijek povezana “srebrnom vrvca”, kako je to objašnjeno čak iu Bibliji:

“Prije nego se prekine srebrna vrvca …” (propovjednik 12,6). Upravo ta srebrna vrvca je i provodnik bolova – užasnih bolova. Transplantacioni kirurzi ne samo da ubiju žrtvu pri eksplantaciji, ne samo to! Oni cereći još uvijek živog čovjeka i tako ga i ubiju; kasape ga kao što to čine mesari pri već ubijenoj – mrtvoj životinji, transplantacioni kirurzi to čine pri živom čovjeku.Ili možda to nije istina? Onda, neka dokažu da to nije istina.

Da li bi možda mogli poslije izvađenog organa da priupitaju donatora organa, da li ga je boljelo dok su mu vadili tijelo i kako se sada osjeća?

Najvjerojatnije da to ne mogu. Pa odakle onda znaju da žrtva nije osjećala bolove?

Pretpostavljam da skoro svi liječnici znaju za petu zapovijed koja kaže: “Ne ubij” . I pored toga kod eksplantacije organa, kirurzi ubijaju umiruće ljude uz suglasnost crkvenih velikodostojnika. Ubijaju ljude, kojima je neophodna svaka duševna i duhovna pomoć čak i onda, kada grubi tehnički instrumenti ne mogu više mjeriti nikakvu moždanu aktivnost. Zar je tako teško shvatiti, da se ne može sa današnjom High-Tech tehnologijom mjeriti svaki pokret duše, i da je umiranje slično rođenju naime, rađamo se u jednom drugom svijetu.

Vrlo je čudno, da su se intelektualci crkvenog kršćanstva koji zastupaju transplantaciju organa tako zauzeli za materijalno tijelo i da su pritom sasvim zaboravili što se to događa s besmrtnom dušom.

Duša

Očigledno da crkvena hijerarhija baš kao i transplantaciona medicina ignoriraju život duše.Medicinski stručnjaci za transplantaciju i njihovi istomišljenici iz crkvenih krugova umiruju svoju savjest time što tvrde, da velikom broju pacijenata s presađenim organom oni “poklanjaju” jedan “novi” život.

Zar to nije paradoks ili čak demagogija. Prvo, oni ne poklanjaju već prodaju veoma skup na prijevaru otet, tuđi organ – tuđi život. Nikako da shvate, da čovjek s tuđim živim tijelom, živi tuđi život i ne živi više svoj život.

materijalizam

Iz ekstremno materijalistički obojenog pogleda na transplantaciju organa, koju ima većina vodećih crkvenih “očeva” može se zaključiti: da sve to oko transplantacije organa ima manje negativnih posljedica, od mogućih uspješnih. Međutim, pogledajmo koje su to “uspješne” posljedice!

Da li je to ogroman broj Indijaca, Rumunja i druge sirotinje u svijetu, kojima je oduzet jedan bubreg, te sada imaju osakaćen ostatak života? Ili su to možda oni pacijenti, kojima je implantiran jedan bubreg pa sada žive isto tako jedan krhak i osakaćen život trajnog bolesnika?( Www.theologe.de/theologe17.htm )

Pokušat ću zaokružim ovo razmišljanje odlomkom iz “Wem nutzt die Organtransplantation” (Kome koristo transplantacija organa), pisanog od Georg Meinecke-a:

“… Transplantacija organa bazira se na uvjerenju ateističko materijalističke medicine, koja ne vjeruje ni u Boga, ni u dušu i vidi ljudsko tijelo kao izvor rezervnih dijelova, s kojima može se načini dobar biznis. Pritom se zaboravlja, da se transplantacijom organa povređuje vrhunski liječnički kredo: “primum nihilo nisi nocere” (nikada nikoga ne ošteti). Ni jedan čovjek ne može više se ošteti, nego što se ošteti, kada mu pri živom tijelu oduzmete organ. “

Pogledajmo, kakvi sve možemo biti mi ljudi, kada nas naše životne posljedice dovedu u beznadežnu situaciju.

Razmislimo, zar nije sasvim ljudski, da osoba – vjernik, u situaciji kada čeka na neki organ, ustvari čeka ne bi li se neki mlad i zdrav čovjek unesrećio  kako bi on dobio njegov organ?Čekajući tako i po nekoliko godina, zar nije u takvom razmišljanju prikrivena jedna bezumna želja? Međutim to još nije cjelokupna istina, jer iz umrlog čovjeka organi za transplantaciju su sasvim beskorisni.

Da li to znači, da nas crkveni velikodostojnici uče, da vjernik koji čeka na neki organ, trebalo bi da moli Boga, da se neki mlad i zdrav čovjek unesreći, kako bi mogao dobiti njegov živ organ?

Zar ne bi to bio vrhunac čovjekovog licemjerja, njegovog samoljublja, njegovog egoizma?

Zar ne bi bilo poštenije, da naše razmišljanje o tuđem tijelu promijenimo i shvatimo, da je časnije da se pomirimo sa časnom smrću našeg tjelesnog tijela i time oslobađajućeg i iskupljujućeg rođenja besmrtne – nematerijalne duhom ispunjene duše? To je veliki – grandiozan poklon i to nije gubitak. Baš iz tog razloga se kaže, da je smrt našeg materijalnog tijela kruna života na ovoj zemlji. Potpuno povjerenje u Božji red treba da nam bude sredstvo protiv straha od smrti našeg ovozemaljskog tijela.

U stvarnosti, kome koristi transplantacija organa koju prihvaćaju ljudi, i koji se time uvode u zabludu? Davaocu organa koji besplatno pristaje da ga živog cereći i kome se ne daje pravo da dostojno završi svoj život ili primatelju organa, koji se uvodi u jedan nečastan, relativno kratak, mukotrpan i skup život – životarenje.

Ovisno o “kvaliteta” davatelja organa i “mogućnosti” primatelja organa, ta transplantacijske intervencija može doseći i sumu od 1 milijun US dolara .

Molim vas, tko može to priuštiti i to pored činjenice da je i kod nas zakonom zabranjena trgovina organima. Medicinari tvrde, da se svi troškovi odnose na troškove medicinske djelatnosti – na bolničke troškove boravka u bolnici, eksplantacije, čuvanja organa, implantacije, medikacije itd … Da li im vjerujete ???

Javnost nije upoznata s činjenicom, da u Njemačkoj organizacija DSO – Deutsche Stiftung Organspende (Njemačka zaklada za doniranje organa), za svaki posredovani organ primi 8000–12.000 eura. Vrlo lako je izračunati, kolika je to suma za njihovu “uslugu”, ako godišnje “osigurati” 4.500 donatora.

U međuvremenu, u nekim sredinama primjećuje se neko “buđenje” , odnosno shvaćanje da je transplantacija organa ipak jedna zabluda.

Na međunarodnom znanstvenom skupu “Brain Death – Sings of Life” (moždana smrt – znak života) održanog 19.02.2009 god. u Rimu, medicinski stručnjaci, filozofi i pravnici jednoglasno su zaključili:

“Moždana smrt nije više znanstveno održiva zato, što” moždano mrtvi “pacijenti jednoznačno su još uvijek živi.”

donacija-organa
Ljudska duša njima je bezvrijedna

Isto tako, “American Academy of Neurology” , 2010 godine povukla je znanstvenu osnovu konceptu moždane smrti. Potvrđuje, da je bila pogreška učinjena 1968 godine, kada je u USA uvedena “moždana smrt” kao dozvola za transplantaciju organa. Pošto od sada koncept “moždana smrt = smrt” više ne vrijedi, to znači da kada u transplantaciji organa kirurzi oduzmu organ od “moždano mrtvog” pacijenta, tada su izvršili ubojstvo.

Čak i profesor Waldstein , ordinarius papinske akademije za život izjavio je u veljači 2012 godine sljedeće:

“Apsurdna formulacija transplantacijske medicine glasi, ‘Spasiti život pomoću ubojstva’. Ta ubojstva su ništa drugo do opravdavajuća neophodnost, da se dođe do organa pogodnih za transplantaciju. “ (Tko bi to mogao opravdati takva ubojstva).

Www.impfkritik.de/upload/pdf/Organspende )

Danas, 2015 godine i pored svih više sličnih izjava, nigdje i nitko nije svoju aktivnost na eksplantaciji “moždano mrtvih” pacijenata prekinuo, čak ni ublažio. Naprotiv, aktivnost na tom području je sve veća. U našoj domovini zahuktalost kampanje za pridobivanje organa tek je započeta i to pod prijetnjom Ministarstva zdravlja:

… “da se mora povećati donacija organa … ili ćemo to zakonom regulirati” …

Pred kraj ovog razmišljanja, ilustrovanog činjenicama iz našeg svakodašnjeg života, da se zajednički upitamo:

Zaista, kome koristi transplantacija?

” Kome koristi ?” To je pitanje koje ne koristi samo kriminalistima kada traže motiv počinjenog kriminala. I u drugim područjima našeg života, odgovor na ovo pitanje često nas dovesti do toga da mudrije sagledamo situaciju. Otkriva nam rabotu onih, koji lažnom propagandom sebi koriste a da pritom nas uvjeravaju, kako rade nama u korist. Da li barem sada uviđamo najblaže rečeno, sramotu njihove rabote?

Svi zainteresirani za ovaj biznis, neprestano govore kako “pomažu” ljudima. U stvarnosti, od svih ljudskih djelatnosti, jedino transplantaciona medicina prodaje besramno tuđi, prijevarom dobiven tijelo i svoje usluge vrlo skup, i bez određenog roka trajanja.

živ zakopan

Stoljećima su ljudi živjeli, bez da im se preporučivalo da umjesto svog već istrošenog organa, uzmu (ukradu) tuđi živ i zdrav organ i “da tako, opet nastave živjeti i dalje svojim normalnim i svakodnevnim životom”, kako to lažima propagira transplantaciona medicina .

Očito je, da ovaj biznis nije u skladu s etikom i moralom liječničkog ponašanja jer najblaže rečeno, prevareni su i donator organa i primatelj organa.

Svi mi, “civilizirani” ljudi zgražavamo se nad činjenicom, kada su ljudi spašavali svoj život tako, što su od umrlih ljudi jeli ljudsko meso. To je sasvim razumljiva reakcija.Međutim danas, kada bi se očekivalo da smo “civiliziraniji”, mi – ljudi, koji čekamo na neki organ, nikako da se upitamo: “Odakle dolazi taj živi organ koji se meni presađuje?”

Ili … možda i nisam u pravu?

Ali znam, da sve to, što je ovdje iznijeto niste znali. Nisam ni ja znao, da se samo živ tijelo može transplantirati. Sada znam, zato sam ovom zbirkom i vas htio upoznati s čitavim smislom i besmislom oko transplantacije organa i sa činjenicama ovog velikog biznisa koji se strahovitom brzinom razvija po cijelom svijetu, i to samo zahvaljujući pacijentima koji to mogu platiti.

Pri svemu tome od životnog značaja za pacijenta je, obavezno svakodnevno “održavanje” i “servisiranje” transplantiranih organa – pacijenata, što se, kako smo vidjeli, posebno naplaćuje i što na primjer kod transplantirane jetre to iznosi oko 150.000 eura godišnje.

Što vi mislite, da li bi vaš socijalno osiguranje pristalo pokriti ove troškove?

Ili drugačije postavljeno pitanje:

Tko može sebi to priuštiti?

 

Tekst napisao: Jedan istraživač istine

RAZOTKRIVANJE

Samo tri stvari se ne mogu d ugo skrivati … Sunce, Mjesec i ISTINA!



Komentari

comments