Iza dana ponosa i slave slijede dani tuge i sramote, najmanje još dvadeset godina!

Svjetsko prvenstvo je gotovo.

Pepeljugin bal je prošao. Ponoć je odzvonila, kočija se pretvorila u bundevu, a pepeljugi na prekrasna plesna haljina u prljave rite.

Realno, Hrvatska je bila hrabra i ponosna, do zadnjeg zvižduka suca u devedeset i petoj minuti.

Sve nakon toga, bila je blamaža.

Stiskanje sa svima tko se postavio u red za stiskanac, tu redaljku stiskanaca prekinula je strašna kiša, koja je onemogućila navijačima da budu propisno istiskani, izbalavljeni i privijeni na grudi junačke.Đipanje u francuskoj svlačionici, ljubljenje pokala kojega nismo osvojili, sve je to prenijelo svijetu simpatično komičnu sliku Hrvatske.



Simpatičnu sliku, nekakvim klipanima iz Tularose, New Mexico, kojima se neka baba koja skače i ljubi sve po spisku učinilo simpa. Baš ono simpa milfača.

Ali ti isti tipovi bi ti se najebali majke, da im kažeš da im ona bude predsjednica.

Direktno u facu.

Pa je bio doček, pola miliona ljudi dočekalo je dečke.

Od samog početka nešto je bilo čudno.

Znam da je bilo uzbuđenje, ludilo koje se sa mase prenijelo i na njih, i sa njih na masu, ma bila je savršena interakcija ludila.

Vezani članci Spectatorbloga :  Kako mi je ljudska klatež ukrala repezentaciju

A sa ludilom u kombinaciji, alkohol i nije baš neka pobjednička varijanta.

Previše pive, kreveljenja, razularenog ponašanja, počelo je otkrivati onu drugu stanu medalje.

No, dobro, mladi su.

A za  drugo mjesto u svijetu u nogometu i ne moraš biti previše pametan, moraš biti ono, taman.

Taman da shvatiš, da MPT-u nije nipošto mjesto u autobusu, koji se polako kotrlja prema pola miliona ljudi.

Ta bahata, prkosna i osiona želja Luke Modrića i Zlatka Dalića, kod velikog dijela građana izazvala je tresak o pod, na koji su pali sa oblaka sreće i ponosa.

Svi mi, ne znam ni koliko nas ima, nekoliko miliona, svakim danom sve nas je manje, sa zebnjom smo pratili utakmice reprezentacije, čarobnog Subašića u obrani penala, divnog i poput kamikaze požrtvovnog Mandžukića, svi mi smo bili kao jedan.

U pozitivnim vibracijama,  koje su stvarali upravo Zlatko Dalić i Luka Modrić.

Uistinu nisam nigdje čuo, a niti pročitao, u timdanima ponosa i slave, da netko spominje ono „ne sjećam se“, da se neko zajebava na taj način.

Živjeli smo prividno sretan život.

I na tome im hvala.

Nedavno sam pisao članak „Kako mi je ljudska klatež ukrala reprezentaciju“, moje promišljanje o stanju u nogometu.



Taman kada sam mislio napisati, jebi ga, oprostite, zajebo sam se, iz kutije je iskočila klatež i pred nosom mi ukrala reprezentaciju.

Jer je njihova.

Nije moja.

Mene su samo malo pustili da se veselim, ko dijete novoj igrački, pa kada su odlučili da sam se dosta igrao, otjerali me od igračke.

Thompsonom.

Nije moja igračka, a nije ni mnogih od vas.

Jer oni imaju Thompsona.

Thomposna u autobusu uistinu je bilo neprobavljivo za vidit.

Tompsona na pozornici, kojega je gore dovela, tada već pijana rulja, da bi urlao gledao sam sa zebnjom.

Da nije bilo glavom i bradom Milana Bandića, koji je osobno ugasio struju, pa spriječio incident, koji se upravo lijepo počeo razvijati u željenom smjeru.

Ravno u pičku materinu.

Prema planu proračunatih gadova, a prema želji pijanih budaletina.

Prošla su dva dana.

U glavušinama prepunim piva, prestalo je bubnjanje. Nekako je, ali teško došlo iz dupeta u glavu.

Pa se rade fešte po gradovima iz kojih potječu junaci. Bilo je skakanja u more u Zadru, Splitu, pjevanja u Brodu.

U Varaždinu, toj istinskoj metropoli kulture u Hrvata, danas je medalju slavio Zlatko Dalić, koji je eto, ipak samo Srebrenko.

Na proslavu najvećeg dana u životu, pozvao je najuži krug obitelji i rodbine.

Najbolje prijatelje je predvodio Velimir Bujanec.

Počasni gost!

Civilizacijski besprizornik sa kojim niko pošten i čestit, niti u tramvajska kola ne bi ušao, dok je on u njima.

Osim Zlatka Dalića i Davora Bernardića.

I tako, proći će dani.

Junaci Hrvatske otići će tamo gdje žive i gdje plaćaju porez.

Mi ćemo ostati ovdje, sa velikom zahvalnošću, za sve ono što su nam pružili na terenu.

I još većim sramom, za sve ono što su nam pružili u oda dva dana, kada su pokazali svoje pravo lice.



Otići će, kao da nikada nisu ni bili ovdje.

U rukama medalja i hrpe novaca, pa moraju za sobom zatvoriti vrata.

Guzicom.

Vidi još:  DALIĆ ŠOKIRAN LAŽNIM VIJESTIMA: ‘Brutalno lažu! Koriste moju popularnost i utjecaj!’

Izvor :

Spectator

Komentari

comments