Kako su Darinko Bago i šverceri oružja uništili hrvatsku vojnu industriju

‘Končar – Proizvodnja posebne namjene’ dobio je zeleno svjetlo za proizvodnju svih vrsta naoružanja i vojne opreme koja je mogla koristiti tada neopremljenoj Hrvatskoj vojsci. ‘Končar – Poduzeće posebne namjene’ promijenio je naziv u ‘Končar – Specijalni uređaji i sistemi’ ili skraćeno – ‘Končar SUS’. Tada je krenuo bum hrvatskog znanja i hrvatske pameti, koji je do danas ostao nevaloriziran na pravi način.

Ovo je priča o najboljem hrvatskom vojnom poduzeću, do koje smo došli razgovarajući s bivšim djelatnicima tog poduzeća, s djelatnicima MORH-a i na temelju dostupnih podataka iz raznih izvora. Mada će u tekstu biti izneseno i dosta tehničkih podataka, ne bojte se, ništa od napisanog nije vojna tajna, jer je Ministarstvo obrane Republike Hrvatske odlučilo da to poduzeće može ići u stečaj i može ga kupiti bilo tko, sa svom dokumentacijom o vojnim proizvodima. No, krenimo redom.

„Končar – Elektroindustrija“ i tadašnji SSNO iz Beograda, osnovali su 1985. poduzeće „Končar – Poduzeće posebne namjene“, koje je trebalo proizvoditi sustav A85, u stvari oklopno vozilo za protuavionsku obranu pod nazivom „Strela 10“. Oklopno vozilo se trebalo proizvoditi u „Končaru“, a samonavođene rakete bi se nabavljale u zemljama bivšeg SSSR-a. Kako je tada u intervjuu u Nedjeljnom jutarnjem listu tvrdio Marjan Tomulić, jedan od umiješanih u nabavu naoružanja u vrijeme rata, za to je postojala prešutna suglasnost Rusije. Na lokaciji „Končara“, na Fallerovom šetalištu u Zagrebu, izgrađena je potpuno nova zgrada namijenjena razvoju i proizvodnji programa A85 – oklopnog vozila za „Strelu 10“.

Nabavljena je tada najmodernija oprema za proizvodnju (laser i obradni centri firme „Mazak“ iz Japana), zaposleni su najkvalitetniji inženjeri unutar sustava „Končar“ i izvana. Firma je proizvela i isporučila nekoliko vozila JNA, a čak su tri vozila, u organizaciji tadašnjih tajnih službi (ili se barem tako pričalo), bila isporučena kada je Domovinski rat već počeo.

Tvornica je dočekala rat u nejasnoj poziciji. Ispred tadašnje Vlade je Zvonimir Medvedović, ministar za robni promet, posjetio tvornicu i omalovažavao djelatnike i poduzeće, te im govorio neka zaborave proizvodnju, jer će Hrvatska za nekoliko mjeseci biti u NATO-u, a sve što radi tvornica je program Varšavskog ugovora. Međutim, razvoj događaja u Hrvatskoj nije dao ministru za pravo.

Nakon nekoliko mjeseci rada bez plaće, „Končar – Proizvodnja posebne namjene“ dobio je zeleno svjetlo za nastavak proizvodnje. I to ne samo za nastavak proizvodnje „Strele 10“, nego svih vrsta naoružanja i vojne opreme koju može proizvesti, a što može koristiti tada neopremljenoj Hrvatskoj vojsci. „Končar- Poduzeće posebne namjene“ promijenio je naziv u „Končar – Specijalni uređaji i sistemi“ ili skraćeno – „Končar SUS“. Tada je krenuo bum hrvatskog znanja i hrvatske pameti, koji je do danas ostao nevaloriziran na pravi način.

Oklopno vozilo i sustav ‘Strela 10’

Način funkcioniranja oklopnog vozila i sustava „Strela 10“, pokazuju da je to bio jedan od najsloženijih proizvoda koji su se radili u bivšoj Jugoslaviji. Operater u oklopnom vozilu je dolazeći avion samo trebao naći na radaru, a sve ostalo je odrađivalo samo vozilo i software. „Končar SUS“ je završno ispitivanje vozila – gađanje – provodio na Rtu Kamenjak kod Pule, a gađali su se tzv. imitatori cilja, rakete dužine 80 centimetara, kao zamjena za vojne avione. Nikada, ni na jednom ispitivanju završenog vozila, nije bilo promašaja.

Najkvalitetniji kadrovi u Zagrebu

Istodobno je na čelo poduzeća, umjesto direktora Mandžurova, doveden Blago Brkić, doktor znanosti, ali i vrhunski praktičar s velikim iskustvom u organiziranju proizvodnje u velikim sustavima.

Zbog situacije u Bosni i Hercegovini, Blago Brkić je uspio dovesti najkvalitetnije kadrove iz područja kemije, proizvodnje raketnih goriva i eksploziva, od kojih je većina imala specijalizaciju u Americi. To je bio kadar koji u Hrvatskoj do tada nije postojao (mr. Milan Sučić, mr. Sanko Bakija, Jozo Baković, dr. Vinko Pavelić i drugi).

U „Končar-SUS-u“ je situacija zatekla i jednog od najboljih vojnih kontrolora tadašnjeg SSNO-a, koji je magistrirao na najkvalitetnijim učilištima u Engleskoj, danas pokojnog Zlatka Modrića. Njegova uloga u kontroli proizvodnje i kontroli kvalitete gotovih proizvoda, bila je neprocjenjiva, posebno u proizvodnji najkompliciranijih proizvoda, minskih i raketnih upaljača, koju je sam vodio.

„Končar SUS“ je toliko bio siguran u svoju proizvodnju da je, što tadašnji Zagrepčani nisu znali, jer ne bi mirno spavali, svoju proizvodnju smjestio u bivšu Tvornicu računskih strojeva, u srcu Zagreba, između Hebrangove i Žerjavićeve ulice.

Dokaz sigurnosti

Pravu veličinu i sigurnost koju je Modrićev rad davao „Končarevoj“ proizvodnji, pokazala je i situacija u kojoj je zahrđala velika količina minskih upaljača na skladištu MORH-a.

Načelnik logistike je tada nazvao upravu „Končar – SUS-a“ i rekao da će svi biti kažnjeni ukoliko se dokaže greška. Tadašnji zamjenik direktora je samo pitao magistra Modrića, je li rađena izlazna kontrola. Nakon toga je nazvao načelnika logistike i rekao da vrati svaki takav upaljač i da će ga stostruko nadoknaditi. Naime, zbog potreba rata, u vojnu proizvodnju su se uključivali brojni privatnici radi zarade, ali nisu znali što znači vojna proizvodnja.

Dok su upaljači slani na front i potrošeni u kratkom roku, funkcionirali su, no, čim bi vojne akcije zastale, zahrđali su na skladištu. „Končar – SUS“ je, zahvaljujući strogo propisanoj površinskoj zaštiti dijelova, a uz to i kvalitetnoj izlaznoj kontroli, uvijek isporučivao proizvode koji su funkcionirali i na minus 50 stupnjeva.

Blago Brkić je oko sebe okupio kvalitetan tim suradnika za sva područja poslovanja (za elektroniku – Miroslava Vučetića i Julija Franina, za strojarstvo – Ivana Brsca, Vlatka Rajića, Zdenka Malenicu, Josipa Kovačevića, Franju Kršinića, Dalibora Burnaća, Milivoja Samojlovića, za nabavu i organizaciju poslovanja – Ivana Čarapinu, Zorana Ležaića). Brkić nije bježao ni od angažiranja vanjskih privatnih firmi (Ernest Major, Mladen Kračun, Stjepan Budinski, kojima je, iako su bili privatnici, ipak bila važnija obrana Hrvatske od profita), te stvorio jezgru oko koje će se stvoriti najbolje vojno poduzeće, u svjetskim razmjerima, čak i prema mišljenju stranih partnera koji su ga posjećivali.

Vidi još:  Hrvatske topovnjače ne mogu same uploviti u luku, pogledajte fotografije

O poduzeću s divljenjem

Nije bilo ministra obrane, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana, koji su došli u posjet poduzeću, a da o njemu nisu s divljenjem pričali.

Prilikom jednog obilaska, general Anton Tus se čudio kako djelatnici nisu dobili nikakva priznanja od države za svoj rad. Pokojni general Zvonimir Červenko je, pak, rekao Upravi da će pojesti minski upaljač, ako ga uspiju proizvesti za tri mjeseca, znajući koliko je to složen proizvod. Prilikom sljedećeg posjeta nakon tri mjeseca, na tanjuru mu je, u šali, bio serviran minski upaljač s vilicom i nožem…

Kasnija je situacija pokazala, ne samo da djelatnici nisu dobili nikakvo priznanje, nego su se Ministarstvo obrane i „Končar“ pod vodstvom Darinka Bage, grubo poigrali njihovim sudbinama…

Uređaji vrhunske preciznosti

U početku su proizvodnja i usvajanje neophodnih proizvoda za potrebe Hrvatske vojske krenuli strelovitom brzinom. JNA u povlačenju nije odnijela lansere i mine, ali je uništila ili odnijela ciljničke sprave koje su omogućavale precizna gađanja. Tako su prvi proizvodi koji su bili neophodni Hrvatskoj vojsci za uspješno ratovanje bile ciljničke sprave za minobacače, koje je do tada za potrebe JNA proizvodila samo firma „Zrak“ iz Sarajeva.

„Končar SUS“ je u roku tri mjeseca razvio i proizveo nišanske sprave i to nišanske sprave koje su bile puno kvalitetnije od onih sarajevskog proizvođača. Za nišanske sprave su bile uvezene radioaktivne libele, pa nisu trebali dodatni izvori za osvjetljenje. Nišanske sprave koje su se proizvodile, imale su preciznost 0,5 °, za razliku od „Zrakovih“, koje su imale preciznost od 1 °. Najzaslužniji za to su bili inženjeri Tomislav Čimić i Vlatko Rajić, voditelj programa. Prve nišanske sprave, još svježe obojene, iz proizvodnje su uzimali saborski zastupnici i odnosili ih sa sobom na teren, za potrebe Hrvatske vojske.

Prepričavala se anegdota kako je „Končar SUS“ za jednu hitnu akciju dostavio vojsci nekompletne nišanske sprave. Moralo se zapovjednicima pojašnjavati da su u te sprave ugrađene radioaktivne libele, pa neki od onih dijelova na koje su naučili nisu više bili potrebni. Povratne informacije su bile izvrsne – vojnici su slali pozdrave i govorili kako im više nije potrebno po pet šest mina da pogode cilj.

Naklonjenost istočne Europe…

Istodobno se radilo i na razvoju i proizvodnji raketnog i minobacačkog streljiva. Vrlo brzo je napravljena prototipna serija rakete 128 mm (inženjeri Milan Sučić i Josip Kovačević) i usvojena je serijska proizvodnja.

Proizvodnja je bila moguća, jer je tadašnji ministar financija, Jozo Martinović, uz suglasnost tadašnjeg načelnika logistike, kasnijeg generala Ivana Čermaka, odobrio sredstva za nabavu sirovina za proizvodnju raketnog goriva i TNT-a po hitnom postupku (oko 560.000 DM). Treba naglasiti da se tom proizvodnjom, nije samo razvijao proizvodni program za potrebe vojske u Hrvatskoj, nego se uspjela sačuvati i srednja Bosna, odnosno Vitez u srednjoj Bosni, gdje je u tvornici „Vitezit“ bila i sva proizvodnja eksplozivnih stvari.

U toku postajanja tvornice „Končar SUS“, razvijena je velika paleta proizvoda, dok su suradnjom s njom, u najtežoj krizi i u vrijeme rata, uspjela preživjeti brojna druga „Končareva“ poduzeća, te brojni mali privatni kooperanti. Kada su „Končar“ i MORH, svojom antiproizvođačkom logikom, uništili „Končar SUS“, polako su prestajala s radom i neka druga poduzeća unutar „Končara“, poput „Končar – Malih kućanskih aparata“, „Alatnice“ i sl.

Nakon što je Vitez pao u okruženje neprijateljske vojske, „Končar SUS“ ipak nije stao s proizvodnjom. Pronašli su se drugi izvori raketnog goriva i eksploziva u inozemstvu, u zemljama istočne Europe. Sigurno je da se to nije moglo odraditi bez znanja najveće od njih, pa je pitanje – treba li je i danas smatrati baš tako nenaklonjenoj hrvatskoj državi?

Proizvodni program „Končar – SUS-a“ bio je impozantan, a riječ je o proizvodnji koje nije bilo prije rata i koja je razvijena i usvojena u dvije, tri godine ratnih vremena. Proizvodila se „Osa 91“ za protuoklopnu borbu, bestrzajni top i metak 82 mm, već spomenuta raketa 128 mm (koja je proizvedena u količini većoj od 100.000 komada i bila je najvažnije sredstvo u Domovinskom ratu), desetine vrsta minskih i raketnih upaljača, pištolj za lansiranje protuavionske rakete „Strela 2M“. Za „Strelu 2M“ su napravljeni i izvori napajanja koji su omogućivali višestruko nišanjenje, koje s originalnim sovjetskim raketama nije bilo moguće, jer su imale uništivi kemijski izvor napajanja.

Jedan od najboljih proizvoda bila je aktivno-reaktivna mina produženog dometa kalibra 120 mm, koja je letjela do 9 i pol kilometara. Mina se ispaljivala iz klasičnog minobacača, kakav je imala svaka postrojba. Da bi shvatili kvalitetu tog proizvoda, treba napomenuti da najveći europski proizvođač sličnih proizvoda, „Pretis“ iz Vogošća u Bosni i Hercegovini, ni do danas nije dostigao te domete.

Proizvodnja protutenkovskog streljiva „Osa 90 mm“ razvijena je i usvojena u manje od dvije godine.

Za razumijevanje tadašnje proizvodnje i atmosfere u „Končar SUS-u“, te koliko su djelatnici vjerovali u kvalitetu svog rada, treba napomenuti da je prvo ispaljivanje „Ose“ za protutenkovsku borbu, osobno, sa svoga ramena, ispalio voditelj projekta i kasniji direktor, Ivan Brzac.

 

Bespilotne letjelice i šverc u MORH-u

Dokaz kvalitete rada je i činjenica da, i pored stotine tisuća proizvedenih ubojitih sredstava, u pogonima „Končar SUS-a“ nije zabilježen niti jedan jedini incident u tijeku proizvodnje. To treba, donekle, zahvaliti i standardima vojne proizvodnje usvojenim prema protokolima bivše države, koja je i bila jedan od najvećih i najkvalitetnijih svjetskih proizvođača naoružanja i vojne opreme.

Proizvodnja bespilotnih letjelica predstavljala je vrhunac tehnologije u svjetskoj industriji. Bespilotnu letjelicu su stručnjaci „Končar – SUS-a“ proizveli i uspješno testirali na aerodromu kod Ivanić Grada. Letjelica je mogla letjeti duboko u neprijateljski teritorij, a kamera je slala sliku u realnom vremenu zemaljskoj jedinici koja se nalazila u pokretnom vozilu. Kada je projekt pokazan članovima izraelske ekipe koji su bili u posjetu, iznenadili su se da „Končarevoj“ letjelici nije potrebna lansirna rampa (izraelske su se izbacivale s rampe na kamionu). Za proizvodnju bespilotne letjelice je čak bio potpisan i ugovor s ministarstvom obrane susjedne zemlje (nezaobilazni general Rojs je gurao projekt), ali kako nikada nije bio uplaćen avans, redovna proizvodnja nije ni započeta.

Vidi još:  SKANDAL U MORH-u! Vojnim helikopterom išli u krivolov na veprove, Krstičević pokušao zataškati

Za potrebe Hrvatskog vijeća obrane, proizveden je i solarni punjač s akumulatorom, u obliku aktovke, za potrebe punjenja vojnih radio stanica u terenskim uvjetima, kako vojnici ne bi morali vući teške akumulatore.

Koliko je „Končar SUS“ tada smetao trgovini i švercu naklonjenom Ministarstvu obrane pod vodstvom Vladimira Zagorca, pokazuje i slučaj s proizvodnjom detektora za otkrivanje mina i metalnih predmeta. Detektor, pod nazivom „Detektor mina DM-1“, ponuđen je Ministarstvu obrane po cijeni od 1999 DM po komadu (i u toj ponuđenoj cijeni „Končar SUS“ je imao izvanrednu zaradu, gotovo 100 posto). No, ponuda je odbijena, pa se i dalje nabavljao uvozni po cijeni od 6000 DM po komadu.

‘Ne šaljite me onim švercerima…’

Koliko je bio neobičan način rada tadašnjeg Ministarstva obrane pokazuje i događaj kada je tadašnji zapovjednik Hrvatske vojske za Banovinu, Posavinu i Moslavinu, došao u „Končar SUS“ i direktoru ponudio 120.000 DM, za koje je rekao da ih ima u spremištu automobila kojim je došao. Novac je skupila dijaspora za obranu Siska, a za cijeli je iznos htio kupiti, koliko se moglo, raketa 128 mm. Kada mu je direktor rekao da poduzeće ne može uzeti novac, a da ne može niti robu izdati nekome bez naloga Ministarstva obrane, zapovjednik je odgovorio: „Ne šaljite me onim švercerima, past će Sisak“.

Nikica Valentić odbio program zaštite od tuče!?

U vrijeme razvoja i stvaranja respektabilne vojne proizvodnje, u „Končar SUS-u“ su razmišljali i o proizvodnji nakon završetka rata. Tako je razvijen vlastiti frekvencijski pretvarač, koji je u drugoj fazi ugrađen direktno na elektromotor i predstavljao je hit na najvećem svjetskom sajmu u Hannoveru. Međutim, nenaklonjenost Darinka Bage „Končar SUS-u“ i stalni nedostatak financijskih sredstava, onemogućio je njegovo patentiranje i pokretanje redovne proizvodnje.

Drugi proizvod civilne namjene, bila je raketa protiv tuče, potpuno proizvedena u „Končaru“ (inž. Sanko Bakija i Milan Sučić). I ne samo raketa, „Končar SUS“ je tadašnjoj vladi Nikice Valentića poslao prijedlog potpune zaštite od tuče, koji je uključivao domaću proizvodnju raketa protiv tuče, ali i radare za predviđanje i praćenje tučonosnih oblaka. Nikada od Vlade nisu dobili odgovor. Rakete su se i dalje u glavnim komponentama kupovale preko Bugarske i kompletirale u Slavonskom Brodu, a kemijske komponente su izrađivane u Beogradu. A upravo su te rakete pobile više krava po slavonskim pašnjacima, nego što su razbile tučonosnih oblaka. Naime, imale su zastarjeli dvostupanjski motor koji bi često, prilikom izbacivanja iz cijevi lansera, raketi nekontrolirano mijenjao smjer. O tome i danas postoje izvješća u Hidrometeorološkom zavodu u Zagrebu.

U svom djelovanju, direktor Blago Brkić je često dolazio u sukobe s tadašnjom Upravom „Končara“, na čelu s Vjekoslavom Srbom koja, za razliku od tvornice „Đuro Đaković“, nikada i nije htjela vojnu proizvodnju u sustavu „Končara“. Najveći sukobi su izbijali, jer je direktor tražio da se dobit ulaže u daljnju vojnu proizvodnju, dok je Uprava zahtijevala da se prebacuje na račun „Končar Holdinga“, kao dobit vlasnika. Zbog neprestanih sukoba, Uprava je smijenila Blaga Brkića i umjesto njega postavila dvočlanu Upravu – Ivana Brsca i Ivana Čarapinu. O kvaliteti rada direktora Blage Brkića dovoljno govori i činjenica da je kasnije sa svojim poduzećem „Brkić Izumi“, postao jedan od najboljih obrtnika u Hrvatskoj.

 

Prevareni djelatnici prisilno u stečaj i na burzu

Dolaskom Darinka Bage na čelo sustava „Končar“, situacija se još više pogoršala. Ministarstvo obrane, prestankom vojnih operacija, radilo je sve da se raskinu ugovori, te uništi i zatvori „Končar SUS“. Kasniji su događaji potvrdili da su za to imali i pristanak „Končar Holdinga“, na čelu s Darinkom Bagom. Ministarstvo obrane kasnilo je s plaćanjem isporučene robe, nije željelo preuzeti proizvedena sredstva naoružanja i vojne opreme, pa su nastali i sigurnosni problemi njihova skladištenja.

Dvočlana uprava „Končar SUS-a“, uz izdašnu pomoć Ministarstva gospodarstva, uspjela je isplatiti plaće djelatnicima i poduzeće dovesti na „pozitivnu nulu“, s još važećim ugovorima s Ministarstvom obrane (oko 25 milijuna DM). Zanimljivo je da su veću pomoć imali u Ministarstvu gospodarstva, gdje su uspjeli dobiti sredstva zahvaljujući tadašnjoj pomoćnici Jasni Borić, uz preporuku pomoćnice ministra za privatizaciju, gospođe Emilije Rajić, nego u njima nadležnom Ministarstvu obrane…

Uvidjevši da u MORH-u nema dobre volje za nastavljanjem vojne proizvodnje, a da Darinko Bago od „Končar SUS-a“ diže ruke, Ivan Čarapina i Ivan Brzac, zajednički su podnijeli ostavku, ne želeći biti pogrebnici tako kvalitetnog poduzeća u čijem su razvoju s ponosom sudjelovali u najtežim danima rata, radeći kao obični djelatnici i po 16 sati na dan. Mr. Ivan Čarapina je kasnije u medijima („Globus“) stavljen na listu najvećih trgovaca oružjem (24. mjesto), mada u svom životu nije ni prodao, niti kupio bilo kakvo oružje.

Međutim, činjenica je da „Končar SUS“ ni u jednom trenutku nije imao zastoj u proizvodnji, mada je bilo sirovina koje su se otežano nabavljale zbog embarga. Tako se u tekstu u „Globusu“ navodi da je „pregovarao“ o nabavi samo navodećih raketa za „Strelu 10“. Točan podatak je da je „Končar SUS“ pregovarao o nabavi licence i dokumentacije za proizvodnju raketa za sustav „Strela 10“, za koji su oklopno vozilo već proizvodili.

Potom je „Končar Holding“ doveo iz tvornice „Končar Alati“, Juru Miličića i s jednim od dvoje preostalih ekonomista u poduzeću, Anicom Horvat, imenovao novu Upravu. Njih dvoje su izabrani kao oni koji se neće protiviti odlukama Darinka Bage u uništenju „Končar SUS-a“. Zbog svojih zasluga u uništenju „Končar SUS-a“, Anica Horvat je kasnije dobila posao u MORH-u. Njih dvoje, zapravo, činili su sve da ugase „Končar SUS“…

Vidi još:  Hrvatske topovnjače ne mogu same uploviti u luku, pogledajte fotografije

Ministarstvo obrane odbilo je preuzeti proizvedene rakete, a daljnja proizvodnja „Strele 10“, onemogućena je neplaćanjem dospjelih računa. „Končar Holding“ je već ranije preuzeo sve nekretnine poduzeća zbog duga još iz vremena direktora Blage Brkića koji nikada nije htio prenijeti dobit Holdingu, a poduzeće je predano Fondu za privatizaciju (prema kazivanju djelatnika). MORH je, ipak, preuzeo dio proizvedenih raketa, pa su iz te zarade djelatnicima isplaćene minimalne plaće.

Svi razgovori o opstanku i budućnosti „Končar SUS-a“ nisu dali rezultat, pa su radnici odlučiti preuzeti stvar u svoje ruke. Zauzeli su zgradu, spavali su na stolovima, a čak su im i pripadnici Hrvatske vojske, koji su znali vrijednost poduzeća i njegove proizvodnje, pomagali i dostavljali vreće za spavanje. Čak su i tada uspijevali nešto zarađivati, zahvaljujući laseru i drugoj modernoj opremi koju su imali.

Međutim, „Končar Holding“, na čelu s Darinkom Bagom, isključio im je struju i vodu u objektu koji su zauzeli, a tek je nakon upozorenja o potencijalnom izvoru zaraze, poslao doktoricu i ponovno uključio struju i vodu. Čak im je kasnije organizirao i dostavu hrane o svom trošku.

Iako je „Končar SUS“ bio na listi poduzeća od posebnog državnog interesa, MORH je dao suglasnost za odlazak poduzeća u stečaj, bez obzira što bi svaki dokument u „Končar SUS-u“ morao biti dijelom vojne tajne u svakoj normalnoj državi.

Stečajna upraviteljica, legendarna Blanka Tuđen Mazut, tražila je od djelatnika da strojeve i proizvodnju presele na prostore „Končara“ na Borongaju i u Sesvetskom Kraljevcu, a zatražila je i da joj naprave prijedlog proizvodnje i plan rada za opstanak poduzeća (stečaj s preustrojem). Jedna srijeda je bila dogovorena kao dan do kada su joj trebali donijeti program. Uvjereni u nastavak proizvodnje, djelatnici su došli sa svojim planom, ali ih je stečajna upraviteljica dočekala na ulazu sa zaštitarima i podijelila radne knjižice, ne dopustivši im ni da iz ureda uzmu osobne stvari.

Kasnije je Blanka Tuđen Mazut osuđena na zatvorsku kaznu zbog drugog stečaja, što djelatnike „Končar SUS-a“ uopće nije iznenadilo.

Bago bi opet vojnu proizvodnju u ‘Končaru’?

Zanimljivo je istaknuti da je „Končar SUS“ prodan u stečajnom postupku za 2,5 milijuna kuna, bez obveze zbrinjavanja radnika, a „Končar Holding“ se nije ni javio na natječaj. Pritom je sama dokumentacija poduzeća morala vrijediti stostruko više.

Kupac je bila firma TIBO, na čelu s direktorom Josipom Milkovićem, koji je znao vrijednost „Končar SUS-a“. TIBO je tada bio u sastavu Brodogradilišta „3. maj“ iz Rijeke i proizvodio je raketu „Grad“. Pritom je laser, koji mu je bio potreban za proizvodnju odvezao u svoje hale u Rijeci, a svu dokumentaciju, opremu i alat smjestio u skladišta „Astre“ u Velikoj Gorici. Od novca su djelatnicima isplaćeni minimalci i otpremnine članovima Uprave. Dio djelatnika je prešao raditi u Ministarstvo obrane, gdje rade i danas, a većina je završila na burzi.

Valja naglasiti da se niti jedan od djelatnika „Končar SUS-a“, nikada nije pojavio ni u kakvoj aferi, a za to su imali bezbroj prilika. Jednostavno, bilo su to obični mali ljudi iz naroda, koji su na svoj način dali doprinos obrani i stvaranju hrvatske države. Jedina njihova zadovoljština, bila je slobodna Hrvatska i svijest koliko su oni sami tome doprinijeli. I n kraju razočaranje u državu koju su nesebično, radeći sve te godine, bez dana odmora, stvarali.

Bez priznanja u Hrvatskoj!

U jednom od najpopularnijih sastajališta u Beču, gostionici „Alt Wien“, koju je vodio popularni i u Beču omiljeni Hrvat, Ive iz Novigrada, sastala se svojedobno ekipa od 12 djelatnika „Končar SUS-a“, od kojih većina inženjera i direktora. Popularni ugostitelj Ive je stalno dosipao „achtele“, bijelo vino 125 mm, i navaljivao da se pije. Kada su namjeravali krenuti, tadašnji direktor financija „Končar SUS-a“, je pitao: „Ive, koliko smo ti dužni?“ Odgovor je bio: „Ma i ja sam neki direktor ovdje, kuća časti! Oslobođen je moj Novigrad, a ja znam koliko ste u tome i vi sudjelovali!“ To je bila zadovoljština tih malih ljudi – jedan Ive, mali konobar u Beču, shvatio je što su oni dali, a priznanje u Hrvatskoj nikada nisu dobili!

Tužna priča o sudbini možda najboljeg poduzeća u povijesti hrvatske države, pokazuje svu snagu svojedobnog švercerskog lobija unutar Ministarstva obrane i Vlade Republike Hrvatske. Uništavanjem takve jedinstvene proizvodnje, postavlja i pitanje: čije je interese tada štitio „Končar Holding“ i njegov tadašnji i današnji predsjednik Uprave, Darinko Bago? Kažu za njega da je uspješan direktor i predsjednik Udruženja izvoznika!? A isti je taj Darinko Bago prije tri godine, u jednom razgovoru za medije izjavio da će tražiti sastanak s Ministarstvom obrane, jer želi pokrenuti vojnu proizvodnju u „Končaru“!? Je li se nekome naglo probudilo domoljublje ili je već toliko dionica preuzeto, da se sada može „Končar“ pustiti i da se slobodno razvija, bez sitnih interesa…?

A svu bezrazložnost uništavanja ovakve proizvodnje, potvrđuje i današnje poslovanje poduzeća vojne proizvodnje u zemljama bivše Jugoslavije, koja imaju svu proizvodnju rasprodanu više godina unaprijed…

Raspolažemo informacijama da je sva dokumentacija poduzeća „Končar SUS“ pohranjena u nekoliko kontejnera u poduzeću TIBO u Rijeci, da je većina bivših djelatnika poduzeća još na raspolaganju, od kojih neki zaposleni i u Ministarstvu obrane.

Hoće li se naći neka pametna Vlada da ponovno okupi hrvatsku pamet i znanje, pa da pokretanjem barem jednog ili dva i danas aktualna proizvoda iz proizvodnog programa „Končar SUS-a“, ponovno pokrene vojnu proizvodnju u Hrvatskoj, proizvodnju koja pokreće tehnološki napredak svih drugih grana industrije…?

Izvor :

dnevno.hr

Komentari

comments