Kako su komunisti uspjeli, a HDZ-ovci nisu, niti će? Kad kažu ‘Drage Hrvatice i Hrvati’, oni zapravo žele reći ‘Dragi rodijaci i neviste’

Muči li vas odgovor na pitanje kako je socijalizam u 45 godina uspio izgraditi ovu zemlju (i još nekoliko susjednih, koje su zajedno tvorile Jugoslaviju), a kapitalizam – evo će skoro i 30 godina da uživamo u njemu – ne uspijeva ništa? Mene iz dana u dan sve više muči.

Godine 1945. zemlja je bila do temelja razorena, a ljudi istraumatizirani i podijeljeni mržnjom. Da zlo bude još i veće, na vlast se uspeo tvrdi, surovi, staljinistički režim. Tri godine kasnije to je službeno prestao biti, no de facto se ništa nije promijenilo: samo je kult jedne ličnosti (Staljina) nadomješten kultom druge (Tita).

Po svemu ostalom, radilo se o istoj totalitarnoj matrici koja je gušila ne samo apstraktne slobode, nego i sasvim konkretne ljude. Puno njih.

No, kako je vrijeme odmicalo, željezni stisak partije počeo je popuštati. Do početka šezdesetih ovdje se već moglo sasvim ugodno živjeti. Naši umjetnici počeli su hvatati korak sa zapadnim svijetom, ponegdje ga čak i preskakati, a Zagreb je u toj dekadi kao nikada prije (a bogami ni poslije) bio vibrantna europska prijestolnica u kojoj je cvala avangarda (ponajprije glazbena i likovna).

Političke slobode bile su, naravno, ograničene, ali su s vremenom obje strane – i partija i intelektualci koji joj nisu htjeli pripadati – naučile plesati oprezni tango u kojem je svaki „partner“ čas popuštao i povlačio se, čas osvajao prostor.

Do početka šezdesetih pothranjeni je, gologuzi i neobrazovani narod već nabacio poneki kilogram, pristojno se odjenuo i domogao školske svjedodžbe ili čak fakultetske diplome.

Režim čiji su viđeniji nositelji, dakle, ljudi iz prvog i drugog ešalona, bili, da se ne lažemo, sirovine, tih je godina kao na tekućoj vrpci štancao tvornice, hidrocentrale, termoelektrane, bolnice, vrtiće, nogometne stadione, sportske dvorane, akademske ustanove, znanstvene institute, te podizao ne samo zgrade, nego čitava, urbanistički do u tančine riješena i opremljena, naselja.

Uspjeh ‘komunjara’

I prije početka Drugoga svjetskog rata Jugoslavija je bila siromašna, civilizacijski zapuštena zemlja. Četiri godine nesmiljenog razaranja vratile su tu ubogu zemlju i njezine stanovnike na korak do srednjega vijeka.

Pitanje njezine obnove nije rješavao kolegij vrhunskih eksperata koji su bili kadri prognozirati koje će nam sve promjene, tehnološke i druge, donijeti budućnost, nego skupina karijernih revolucionara (dakle, u najboljem slučaju, pustolova) netom izašlih ne iz nekog prestižnog instituta, nego iz šume. To što su oni uspjeli učiniti mora svakoga zapanjiti, čak i najtvrdokornije antikomuniste.

Ne postoji, na žalost, knjiga u kojoj bi bili sabrani svi graditeljski uspjesi paloga režima, u kojoj bi se na jednome mjestu pedantno pobrojale sve te silne tvornice, škole i stanovi što ih je ostavio iza sebe. No, svatko od nas može bez osobitih teškoća, barem u grubim crtama, nazrijeti razmjere toga kolosalnog pothvata.

Dovoljno je da, recimo, zamisli svoj grad bez svega što mu je donijela socijalistička epoha. Što bi od njega ostalo? Bi li išta?

U čemu je stvar? Kako su to omražene komunjare uspjele? Ključ je pretpostavljam u činjenici da nikad nisu mandatno razmišljali. Za razliku od vlastodržaca u kapitalističkim demokracijama koji budućnost definiraju kao ono što će se dogoditi u sljedeće četiri godine, komunistima (kao ni drugim totalitaristima) futur nije imao ograničenja. Tko se ne plaši da će ga itko smijeniti s vlasti, može uživati u luksuzu mirnog projektiranja budućnosti.

Ali ni HDZ-ovci se ne moraju plašiti silaska s vlasti. U tri desetljeća to im se dogodilo samo dvaput. I kako sada stvari stoje, zadugo ih nitko neće ugroziti. Duge 22 godine stajali su na tronu i kakav je njihov saldo?

Kad bi tražili poetu da opjeva njihove uspjehe, morali bi izabrati haiku pjesnika. Kroz sve to vrijeme oni nisu bili zaokupljeni ničim drugim doli drobljenjem, nagrizanjem i razaranjem onoga što su zatekli kad su uzjahali na vlast. A o njihovoj temeljitoj nesposobnosti dovoljno govori činjenica da nisu bili kadri čak ni razoriti sve što im se prohtjelo.

Od pitanja kako su komunisti uspjeli, još je važnije pitanje kako hadezeovci nisu niti će. Odgovor je, bojim se, beznadan i za njih i za nas. Ma koliko god se tukli u gorda nacionalna prsa i srčano ispovijedali svoje patetično hrvatstvo, njih vlastiti narod nimalo ne zanima.

Jedino o čemu vode računa jest njihovo pleme. Oni zapravo i nisu nacionalisti u klasičnom smislu te riječi, nego tribalisti. Kad kažu „Drage Hrvatice i Hrvati“, oni zapravo žele reći „Dragi rodijaci i neviste“.

Piše: Ivica Ivanišević

Komentari

comments

Vidi još:  Partija se skrivala iza Tita, a HDZ-ovci iza Tuđmana