Kakva Slavonija, svi odosmo u Njemačku

Zatvoreni kapci i zaključana vrata praznih kuća, oronula zdanja zatvorenih farmi sa zahrđalim lancem i lokotom na ogradi i u Đakovštini su sve češća pojava.

Ako poželite na licu mjesta doznati kako se danas živi u Slavoniji, jesu li istinite dramatične priče o napuštenim kućama koje Slavonci ostavljaju iza sebe otišavši ‘trbuhom za kruhom’ i jesu li poznati slavonski optimizam i uvijek veselo raspoloženje doista donekle ugasli – reći će vam i sami Slavonci – možete poći bilo gdje u tu nekad bogatu hrvatsku regiju.

I osvjedočiti se da u tim pričama istine ima i više nego što možda mislite.

Tmurna realnost

Đakovo je jedan od najljepših malih gradova u Hrvatskoj. Nalazi se u Osječko-baranjskoj županiji, smješten u ‘srcu Slavonije’, nekoliko desetaka kilometara udaljen od svakog većeg urbanog središta u istočnom dijelu Hrvatske.

To mjesto, koje s prigradskim naseljima broji blizu 20.000 stanovnika, poznato je, između ostaloga, po svojoj ergeli lipicanaca, Đakovačkim vezovima…

No, te blještave momente sve više prigušuje neka tmurnija realnost – zatvoreni kapci i zaključana vrata praznih kuća, oronula zdanja zatvorenih farmi sa zahrđalim lancem i lokotom na ogradi, i ovdje su sve češća pojava.

U posljednje vrijeme, kažu informirani, zatvorilo se više od deset srednje velikih farmi te nekoliko desetaka manjih.

Iseljavanje je, kao i u cijeloj Slavoniji, uzelo maha. Brojne su nekretnine na prodaju. Kuće se prodaju gotovo u bescjenje čak i u samom Đakovu. A i za tako male novce, jedva da se nešto proda.

Bogom dano, ali sve praznije

Piškorevci su, kaže predsjednik Vijeća mjesnog odbora Zlatko Mezeji, mjesto u kojem uz Hrvate žive razne nacionalne manjine – Rusini, Ukrajinci, Nijemci, Česi, Slovaci, Mađari, Srbi, Albanci – bez podjela i uz međusobno uvažavanje i poštivanje. Mjesto je, ističe, Bogom dano i ugodno za življenje i još uvijek funkcioniraju, no svaka peta kuća je prazna. Od lokalnih izbora očekuje pozitivne promjene, kakav god bio njihov ishod.

“Glavni problem, osim nedostatka radne snage, je problem državnog zemljišta prije svega, gdje je napravljeno puno propusta tijekom uvođenja u zakup i podjele tog zemljišta. Napravljeno je jako puno nepravde prema pojedincima, neki su nezasluženo dobili zemlju i zloupotrijebili državne institucije, dok drugi koji su igrali fer i pošteno ostali su kratkih rukava i sad se sami bore, grcaju, čupaju”.

‘Svi se razišli k’o rakova djeca’

Darko Vidaković u svojim 50-im godinama prodaje dvije kuće i potom se planira pridružiti supruzi koja je, nakon što je ostala bez posla, otišla u Njemačku.

No, zanimanje je slabo, možda će morati još sniziti cijenu.

“Situacija je nikakva, novaca nema, posla nema, sve se raspalo, nijedne firme. Ako riješim kuću idem u Njemačku. Jedni vamo, jedni tamo, svi se razišli k’o rakova djeca. Pogledaj koliki prostor, a ja sam. Ljudi odlaze. Prije su ljudi odlazili sami, a familije su tu ostajale. A sad idu i žena i djeca”.

Od lokalnih izbora ne očekuje previše – poručuje da treba otvarati tvornice, kojih u Đakovu gotovo da više i nema, a ne trgovine. U trgovini treba trošiti, a nema se odakle.

“Komšija mladi je otišao u Norvešku, druge komšije su sve otišle u Njemačku, komšinica otišla u Njemačku. To je u se sve desilo u ovih šest kuća”, pokazuje Darko kuće na početku svoje ulice, ne želeći se fotografirati.

Nekretnine u bescjenje, kupaca slabo

Dosta mu je, kaže, i fotografiranja i svega. Zbog nedavne se bolesti, uostalom, ne smije uzrujavati.

Vlasnik agencije za prodaju nekretnina Vlado Rechner nabraja propale tvornice. Za mnoge sada nema posla, stariji umiru, odlaze u staračke domove, mladih je sve manje – odlazi se, kaže, uglavnom u Njemačku, Austriju, u posljednje vrijeme i u Irsku, Norvešku.

“Cijene su otišle dolje, tako da negdje od svojih 25, 30 pa negdje do 50 tisuća eura možete dobiti kuću sa centralnim grijanjem, starost negdje od ’60. do ’80. godine. Što više kvadrata, manje eura se dobije. Ima kuća jedna koja je prije dvije godine bila oko 110-115 tisuća eura, sada je već došla na 65 tisuća. A ima 240 kvadrata stambenog prostora. Kad pogledate, za džabe kvadratura sa centralnim grijanjem. To je jedan primjer samo”.

Sve manje učenika

U Piškorevcima, kaže Damir Iletić, ravnatelj OŠ Matija Gubec, trenutačno imaju 173 učenika na 1.900 stanovnika. Za usporedbu, kaže, 1972. godine imali su 200 stanovnika više, a čak 459 učenika. Godine 2011. imali su 243 učenika, 2013. njih 216, godinu kasnije 203, pa 2015. godine pad na 196. Kaže kako imaju najave da će ih još otići, no po podacima o krštenoj djeci zaključuje da iduće tri godine pad ne bi trebao biti tako drastičan.

“Znači, mi smo u prethodne dvije školske godine, uključujući i ovu, izgubili 30 učenika, imali smo 203, sad imamo 173. To je 15 posto, ogromna brojka. I ove godine imamo taj trend – sad nam je tijekom ove školske godine otišlo petero djece, najviše u Njemačku i Austriju”.

Tako je, kaže, i s oranicama, građevinskim zemljištem, stanovima… Bez investicija, smatra, ništa. Prvenstveno o tome, kaže, treba brinuti svaka iduća lokalna vlast.

“Sve je to lijepo, uređuje se grad, ali od toga se ne živi. Treba dovoditi firme gdje se radnici mogu zaposliti. Pa neka bude mala plaća, ali da imaju redovna primanja mjesečno”.

Za odlazak spremni

Nakon ovih izjava, pomalo iznenađuje velik broj mladih na ulicama Đakova. No, čim ih se priupita kako je živjeti ovdje, slijedi potvrda ranijih izjava.

Srednjoškolac Marcel spremno kaže – nema posla ni perspektive, ako se i radi plaće su male, svatko gleda tko će ga povući van.

“Ja sam sad treći razred, tehničar za mehatroniku. Idem u školu još godinu dana, kad završim idem lijepo u Njemačku raditi – imam već posao osiguran, radio bih u nekoj tvornici automobila, sklapanje motora i eto, to je moja budućnost”, kaže Marcel.

Iza ugla nailaze dvije gimnazijalke – punoljetnost je tek stigla, a budućnost se već traži negdje drugdje.

“Ako i završe strukovnu, većina ih ide u Irsku. Znam dosta slučajeva gdje mlade osobe odlaze. Poslije faksa vjerojatno ću i ja otići. Mislim da nema ovdje života baš, nema radnih mjesta toliko, sve se zatvara“, kaže Marija.

Mato i njegova supruga ‘hvataju’ sunce s djecom kod đakovačke katedrale. Farme u okolici, kaže Mato, zatvaraju se – veliki ruše male.

Mnogi nisu preživjeli

Mato radi i kaže da mu nije loše. Dapače, dobro mu je s obzirom na opću situaciju. Pa ipak i ovaj mlađi par razmišlja o odlasku.

“Zbog penzije i toga. To je još daleko, ali svi su prijavljeni na minimalac i šta će s mirovinom danas, sutra? Što će biti kad mi dođemo do toga? I zbog djece – možeš djeci više priuštiti vani, obrazovanje bolje i sve bolje nego ovamo”.

U prigradskom naselju Piškorevci, vlasnica OPG-a Ivanka Miošević drži krave i junad, perad, obrađuje zemlju. Proizvodi sir, mlijeko…Prodaje na tržnici. I ono što se ima i proda, kaže, teško je naplatiti.

Otkupne cijene mlijeka, pšenice, kukuruza su, kaže, niske, što je mnoge koštalo opstanka.

“Preživit ćemo jer se puno radi. A ima koji nisu preživjeli – jako ih je puno zatvoreno, ostalo je u selu nas troje-četvero tko drži stoku, koji se bavi marvom, ima krave. Mlijeko prodaju za 1,20 (0,16 eura), 1,80 kuna (0,24 eura). Zar to nije sramota? To nije za onu vodu što je popila marva, a kamoli hranu. Ljudi nisu mogli, uvoz, niske cijene, naplata. Digli su kredite, velike su kamate narasle – počeli su sa 1.000-1.300 kredit, a na kraju 2.700”.

Ljudi bi, kaže, radili, ali sve košta.

U gospodarstvo i u narod, kaže glavni urednik portala Đakovo danas Darko Kolak, uvukao se pesimizam – posla ili nema ili su plaće takve da ne mogu pratiti poskupljenja osnovnih potreba, poput energenata.

Pesimizam u narodu i gospodarstvu

Nezaposlenost u posljednje vrijeme statistički pada, no on smatra da to je zbog nezaposlenih koji su otišli pa su izbrisani iz evidencije.

Sprega politike, kaže, ima važnu ulogu – lokalne vlasti i one središnje u Zagrebu nisu uvijek, kaže, na istoj ‘valnoj duljini’.

“Tako da na nekakav način svi ti projekti koji bi možda prema Slavoniji trebali ići, se usmjeravaju negdje dalje i tu se stvara problematika. Nije tu u pitanju samo radno mjesto – u pitanju je i puno drugih stvari jer se veže uz odlazak ljudi, odlaze cijele obitelji, ostaje staro stanovništvo, u mirovini, tako da nema ni prodaje, nema cijelog gospodarskog ciklusa koji bi trebao biti”.

Tek će se osjetiti, kaže, manjak kvalitete koja odlazi autobusima preko granice.

“Trebalo bi se raditi na dugoročnim planovima koji su po mom mišljenju dosta zanemareni, ali oni bi trebali biti potkrijepljeni sa Zagrebom, sa centralnom vlasti”, zaključuje Kolak.

Pomoć treba i od lokalnih i središnjih vlasti

Stjepan Nikolić Kovačić ima farmu na kojoj se deset radnika, od toga četvero iz obitelji, bave proizvodnjom mlijeka i mesa. Donedavno je farma, kaže, bila teški gubitaš. Veća količina zemlje ‘nosila’ mu je farmu neko vrijeme.

“Jako je teško zbog niske cijene mlijeka, sad je polako počela rasti kad je bilo te halabuke oko mesa, mlijeka i tako. Malo je bolje, ali još nije dobro koliko bi trebalo biti što se tiče cijena. Teško se posluje i moraš imati jako puno zemlje da bi jedna farma muznih krava mogla funkcionirati. Lokalne vlasti mogu pomoći da što više traže iz eurofondova, da pomognu oko osiguranja, a na državnoj razini da nas štite od velikih uvoznika i lobija, da kontroliraju i ne dozvole da nas ucjenjuju kao što je Todorić radio u zadnje vrijeme i uvoznički lobi mesa”.

Vidi još:  Ovo bi vas moglo zabrinuti: Nećete vjerovati što nas čeka

Komentari

comments