Klaonica u BiH: Mjesecima su prevozili raspadnuta tijela

Daljnji su im planovi tražiti nestale, čak i žrtve krijumčara ljudi, diljem svijeta

Na samom rubu Sanskog Mosta, u bivšem tvorničkom pogonu, smješten je Krajinski identifikacijski projekt, mjesto gdje se prikupljaju i kompletiraju kosturi žrtava pokolja u tom kraju u ratu u 90-ima. Neki od kostura izloženih u hali skoro su pa cijeli, druge čine samo zdjelična kost, pokoje rebro… Zadatak je bio pronaći 40.000 ljudi nestalih prije četvrt stoljeća u najgorem pokolju u Europi još od Trećeg Reicha, iskopati ih iz masovnih grobnica. Guardian je obišao zaseok Čarakovo između Prijedora i Sanskog Mosta, gdje je Zijad Bačić, na zgarištu stare kuće, izgradio novu. Na prostoru pored kuće on danas igra nogomet sa svojim sinom Adinom, a još malo dalje nalazi se skromni mramorni spomenik s imenima 38 mještana pobijenih u noći 25. srpnja 1992. kad je Zijad imao samo 15 godina. Mnogi obilježeni spomenikom Zijadova su rodbina. “Bili smo doma”, prisjeća se “kad smo čuli glasove vojnika: ‘Izlazite! Izlazite!’ Majka nam je mahnula da izađemo, morali smo. I čim su izašli vani, kao i obitelji oko nas, počeli su rafali.

Prepoznao sam jednog od muškaraca, ostali su na glavama imali kapuljače. Bili su kakvih pet godina stariji od mene. Vidio sam da je moju majku prvu pogodilo i da je pala, potom moj brat i sestra, a ja sam pobjegao i sakrio se iza grmlja. Ostao sam tamo sve dok nije prestala pucnjava i vikanje. Prepoznao sam po glasu još jednog čovjeka pod fantomkom, bili su to ljudi došli iz udoline, naši susjedi”, ispričao je Zijad koji se potom dokopao konvoja koji ga je prevezao u izbjeglištvo u Njemačkoj. Mislio je da se više nikad neće vratiti u svoje selo, ali naprosto nije mogao spavati bez da sazna gdje su mu majka, brat, sestra, stričevi, ujaci… U godinama koje su uslijedile krenula su neka uhićenja i suđenja, dvojica optuženih su u kućnom pritvoru pod jamčevinom. A Zijad se više ničega ne plaši i na suđenju će svjedočiti. Malo dalje živi njegov ujak Fikret Bačić koji je u vrijeme pokolja bio na radu u Njemačkoj.

Donja vilica žrtve iz rata | Author: Jurica Galoić/PIXSELLJurica Galoić/PIXSELL

Od 29 članova njegove obitelji i rodbine koji su tada pobijeni, 19 je bilo djece, najmlađe staro samo dvije godine. “Odveli su ih i pobili kod vijadukta, eno točno tamo, kod glavne ceste”, pokazao je Fikret na željezničku prugu. Kad je čuo za pokolj, obilazio je izbjegličke logore po Nizozemskoj, Francuskoj, Austriji, Hrvatskoj… “Jedva da sam bio svjestan što radim. Bio sam poput podivljalog psa tragača. I ništa. Ostala je samo jedna stvar za učiniti; vratiti se i, nisam vjerovao da ću i pomisliti na to, nazad do uništene obiteljske kuće. 1998. počeo sam tragati po okolici jer drugo nisam ni imao za raditi sa svojim životom nego tražiti tijela i one koji su to učinili. Pitao sam Srbina koji mi je bio kum na vjenčanju, kojega je podigla moja baka, gdje se nalaze.

Vidi još:  Kome trebaju heroji poput Merčepa? Ovo je prava pozadina njegova boravka u Krapinskim Toplicama!

On mi je odgovorio: ‘Ne znam, nisam bio tamo.’ Mislim da mi je lagao. Otišao sam do policije u Prijedoru, ali ionako svi znaju da je policija bila ta koja je organizirala prikrivanje tijela. Tako sam shvatio da mi je jedino preostalo da počnem kopati”, ispričao je Fikret. Pomagao je u kopanju svima posvuda, da bi 2004. naišli na masovnu grobnicu kod Omarske. Samo što ni tamo nije bilo tijela njegove obitelji. “Nitko od nas nije znao da smo bili samo 100 metara udaljeni od najveće masovne grobnice od svih”, prisjetio se. “Bol ne odlazi, postaje sve gora, sve jača kako prolazi vrijeme.” Nakon nekoliko godina više nije mogao, slomio se. No, 2013. kod Omarske su pronašli masovnu grobnicu s još stotinama tijela. Fikret Bačić bio je tamo kad su počeli otkopavati. “Prvo su pronašli moje susjede, braću Tatarović. Onda mog rođaka. Potom mog brata Refika. Bez dokumenata, ali je DNK odgovarao. Teško je reći kako sam se osjećao. Kao da mi se netko moj vraćao iz dubine od 10 metara.”

Osjećao bi se loše kad bi izvukli ostatke nekoga tko nije njegov i tako tri mjeseca. U još jednoj masovnoj grobnici koju su potom otkrili u blizini, bile su samo žene i djeca, ali je jš uvijek nedostajalo 17 djece u dobi od dvije do 16 godina. “Znate, ne mogu vjerovati da vam sve ovo govorim, to ostavlja loš okus u ovako lijepoj večeri, ali sve je ovo ono što ljudi rade jedni drugima.” Glavna pokretačka snaga za traženje nestalih je Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP), osnovana 1996. na inicijativu predsjednika Billa Clintona. 30.000 ljudi u BiH i još 10.000 ljudi u regiji, da bi danas neostalih u BiH preostalo još oko 8000. ICMP je otada, očito i s iskustvima iz BiH, radio i na identifikaciji poginulih u New Yorku u terorističkom napadu 11. rujna 2001., u Gvatemali u Salvadoru, tražeći pobijene u “prljavim ratovima” koje je pokretao SAD u 80-ima, u jugoistočnoj Aziji sa žrtvama tsunamija iz 2004.

Vidi još:  KRIŽ ČOVJEKA KOJI STARICI HLADNOKRVNO PUCA U GLAVU Realno, koga briga kako je čovjeku koji triput zaredom repetira pištolj da bi nekog ubio?

Daljnji su im planovi tražiti nestale, čak i žrtve krijumčara ljudi, diljem svijeta. Za BiH Ian Hanson koji je bio onaj koji je prvi počeo raditi na mjestu masovnog pokolja u Srebrenici, kaže: “Svijet tamo vani je jedna velika masovna grobnica NN-ova.” Autor Guardianove reportaže Ed Vulliany u nastavku objašnjava kako se razvijala strahotna priča o planu Slobodana Miloševića za uspostavljanjem “Velike Srbije”, opisuje svoje izvještavanje o pokoljima nad Bošnjacima, Hrvatima, o opsadi Sarajeva. Srpske koncentracijske logore kod Prijedora otkrio je u kolovozu 1992. “Klaonica se nastavila još tri godine sve do masakra u Srebrenici”, piše novinar koji je od tada ostao u kontaktu s preživjelima. Vulliany navodi da je vremenom uočio da preživjelima ogorčenje i bol izraz “nestao” izaziva puno više nego “mrtav”. O kakvom je poslu na istraživanju identiteta 8100 pobijenih u Srebrenici bila riječ govori to da se istraživalo porijeklo milijun i pol komada kostiju raspršenih po nebrojenim lokacijama u blizini.

Komemoracija žrtvama genocida u Srebrenici iz 2016. | Author: Goran Stanzl/PIXSELLGoran Stanzl/PIXSELL

Tjednima i mjesecima kamioni su prevozili raspadajuće ostatke tijela. Ubojice i oni koji su im pomagali u prikrivanju tragova, i po nekoliko puta su znali premještati ostatke, što je užasno otežalo identifikaciju, a bez identifikacije nije bilo moguće organizirati kvalitetna suđenja zločincima. Vulliany dalje piše da je Srebrenica postala simbol svih stratišta u BiH, ali da istodobno i odvlači pažnju od ostalih masovnih grobnica. A njih ima užasno puno. Kod rudnika kod Omarske otkrivena su 143 tijela ubijenih u logoru. U drugoj masovnoj grobnici kod Kevljana pronašli su još 456 žrtava iz Omarske. A onda 2013. pronašli su najveću masovnu grobnicu nakon Srebrenice, tamo gdje je Fikret Bačić pronašao ostatke svog brata među 600-tinjak drugih pobijenih. Iskapanje je trajalo jako dugo, materijal je bio slijepljen. Jednom bi pronašli nečije dvije ili tri koščice, za nekoliko mjeseci ili godina još nešto, da bi sve to potom slagali. Mirsad Duratović, preživjel iz Omarske, danas je predsjednik Udruženja logoraša iz Prijedora.

On je već dugo “glasnik smrti“, čovjek koji osobno priopćava vijesti o pronalasku žrtava, mahom muškaraca, s kojima je bio zatočen i čije je urlike slušao svaku noć dok bi ih mučili, silovali, sakatili i ubijali. “Pozvonim im na zvono i onda se grlimo kakvih 20 sekundi, jer nikakve riječi nisu potrebne. Oni već znaju kakve im riječi donosim. Taj osjećaj se riječima ne da opisati i ne bih ga nikome poželio. Na čudan način to je istodobno i najbolji i najgori osjećaj”, kazao je za Guardian Duratović. Prije dvije godine lokalni prijedorski portal pisao je da su u jednom danu otkriveni ostaci čak 10 članova njegove obitelji pobijenih 1992. I ona je 1992. bio na radu u Njemačkoj i on se 1999. vratio jer nije mogao živjeti bez da pronađe čak 47 pobijenih članova svoje šire rodbine.

Spomen obilježje u Srebrenici | Author: Marko Mrkonjić/PIXSELLMarko Mrkonjić/PIXSELL

“Najteže mi je bilo pokucati na vrata moje majke i reći joj da su pronađeni njen suprug, moj otac, i njena dva sina, moja dva brata. S jedne strane bila je to vijest koju smo svi čekali, s druge to je početak jedne drugačije tuge”, opisao je Duratović. Njenu majku su, kaže, doslovno ubijale godine iščekivanja i tek nakon pronalaska, mogli su početi prolaziti kroz žalovanje. Vulliany je pronašao i Havu Tatarević, sestru Bačićeve ubijene majke. “Bio je to jedan od prvih dana rata. Muškarci su došli naše kuće i sve ih odveli. Mog supruga Muharema, šestoricu mojih sinova; Senada, Seada, Nihada, Zijada, Nidžada i Zilhada. Došli su s puškama i kapuljačama i samo rekli: ‘Ako ne pođete s nama, sve ćemo vas pobiti na licu mjesta.’ Počela sam plakati, a oni su rekli: ‘Ne brini stara, vratit će se oni.’ Tako su ih odveli.

Vidi još:  Izgleda da je netko na bosanskom portalu umjesto naslova objavio uredničke upute; zbilja je smiješno

Nikada više nisam vidjela svoje sinove, ali nekoliko dana poslije isti su se muškarci vratili i sve opustošili. Ukrali su iz kuće što im se prohtijelo, jeli su i pili što su zatekli i sve preostalo razbili. Pobili su nam sve životinje. Odveli su me u logor u Trnopolju, potom u konvoj za Travnik. Odande, nakon dugo vremena, došla je moja sestra i odvela me u Hrvatsku, potom u Njemačku”, ispričala je. Čim je mogla, stala je tražiti svoje nestale. Ne zna, kaže, kako je preživjela potragu i iščekivanje. Ne zna ni je li doista preživjela. Da bi jednog dana 2013. pronašli jednog od njenih sinova i prepoznali ga po prstenu na ruci, a odmah potom i ostale. Dovoljno je teško izgubiti dijete, a tek izgubiti ih i sve, pričala je dok su joj se slijevale suze. “Što još mogu reći? Što mogu učiniti? Ne mogu iskočiti iz svoje kože u neku drugu. Moram učiniti što mogu vlastitim snagama. Oni su sad sahranjeni. Potraga je gotova.”

Izvor :

Express.hr

Komentari

comments