KREDITNI REJTING I BONITETNE AGENCIJE Stvarni vladari svijeta kojima je Hrvatska ‘smeće’

Špekulacije, nepostojanje egzaktnih referentnih i mjernih točki, te reket – ovo su osnovne karakteristike bonitetnih iliti kreditnih agencija.

Kreditni rejting kao reket i ucjena

Iako se svi istaknuti ekonomisti javno zgražaju kada ovakav tip predviđanja nazovete ‘prevarantskim’, privatno će svi reći da ste vrlo vjerojatno u pravu. Sjetimo se samo AAA ocjena Grčkoj prije ‘grčkog scenarija’ ili pak američkim investicijskim fondovima prije velike hipotekarne krize koja je na koncu zamalo prerasla u potpuni globalni kaos orkestriran iza zavjese. Tzv. ‘Velika trojka’ – Moody, Standard & Poor’s i Fitch – dirigiraju čitavim tržištem i ‘vedre i oblače’ sudbinama država, a njihovu naklonost mogu kupiti (figurativno i doslovno) samo najveći igrači ili generatori budućih kriza. No pravo je pitanje – što je taj kreditni rejting uopće? U teoretskom smislu riječ je o sposobnosti vraćanja kredita neke tvrtke ili države, kreditna sposobnost i rizik davanja kredita.

Djelovanje kreditnih agencija svodi se pak na istraživanje i određivanje stupnja kredita po nečijoj narudžbi. Da, kredit je u ovom slučaju roba na tržištu i predmet bjesomučnog pritiska na suvremene države. Jedinice za mjerenje kreditnog rejtinga sežu od AAA do CCC, a određuju su istraživanjem kreditne povijesti dužnika, njegovim životnim navikama, cijenama kredita u ciljanoj državi i njihovim kretanjem, političke stabilnosti države i okruženja, sigurnosti vraćanja kredita i dr. Tu su i faktori koji određuju sam kredit poput njegovog iznosa, vremena i uvjeta vraćanja, kamatne stope, hipoteke i ono što se najčešće navodi kao element ‘reketa’, plaćanje usluga agenciji za kreditni rejting.

Kreditne agencije ne vjeruju ni jedna drugoj

Što rejtinge čini toliko pogrešno prepoznatim? Analitičari se brane neegzaktnim referentnim točkama, manipulacijama i nestabilnom globalnom ekonomijom, no često je u priči i njihova greška putem analize nepotpunih podataka, krivotvorina i nedovoljno dubokog snimanja unutarnjih političkih kretanja. Dakle, mogućnost promašaja je prilično velika. Isto tako, manje jedinice (pokrajine, gradovi, općine) neke države ne mogu imati veći rejting od države matice što ne samo da nema nikakve logike nego i katastrofalno utječe na njihov razvoj. Zanimljivo, kreditne agencije je s obzirom na uvjete ugovora o suradnji izuzetno teško tužiti, bez obzira na konsekvence i velike pogreške kojima su sklone. Glavno pitanje u moru enigmi svakako je – zašto s obzirom na sve navedeno države uopće biraju jednu od triju navedenih agencija? Postoji par odgovora, a jedan je to što o njima ovise strane (čitaj: američke) investicije nekoj državi, kao i možebitna izolacija od strane zapadnjačkih interesnih i financijskih kartela.

Zaduživanje država postalo bi otežano i digle bi se kamate na trenutne dugove. Kritičari navode da je upravo taj segment rušenja rejtinga i rasta kamata na postojeće kredite još jedan skriveni način korupcije i sukoba interesa unutar agencija. Problem lobiranja u ovom slučaju je problem kriminala. Paralelno pak eskalira monetarni sukob utjecajem na petrodolar i destabilizacijom brojnih valuta. Tržišna manipulacija i inženjering uzrokovali su nastankom termina ‘rat kapitala’. EU je već osjetila taj eksterni udar američkih agencija na što je uzvratila brojnim pokušajima tužbi, a BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika) odmetnule su se ka osnivanju vlastite agencije, neovisne o Wall Street ekipi. Lehman Brothers i Enron najbolji su primjeri takvih inicijativa da su neki unatoč katastrofalnim papirima jednakiji od drugih. Zanimljivo je da i same agencije sve češće prebacuju lopticu krivice na banke, korporacije, investicijske fondove, regulatorne agencije, revizorske kuće i savjetodavne tvrtke, a znaju se i ograditi od analiza vlastitih zaposlenika.

Vidi još:  TIK DO ZAGREBA JE PRAVI GRAD ZA DOBAR BIZNIS: Administracija je brza, posla ima, a plaće? Najveće u Hrvatskoj

Izvor :

dnevno

Komentari

comments