Martinje je prošlo. Jučer nisam htio pisati.

Martinje je prošlo.

Jučer nisam htio pisati.
Jer, bauljao sam mamuran po kući, u glavi mi je svirao bubnjar Ginger Baker.
Danas sam otvorio mail.


Piše jedan gospodin, da ne prenosim sve, ali vrlo je interesantno sročeno pismo.
Naslov je ”Što se događa sa Spectatorom?”
Pa elaborira da me do sada pratio radi mojih napisa, prvenstveno o SDP-u, da sam znao kako je napisao ”razguziti sve iz vrha”.
Čovjek se zgraža nad mojim napisom o sjednici Sabora RH u kojoj pozitivno pišem o g. Bernardiću.
Pa me pita da li sam to ja, da li sam ušutkan, da li sam kupljen?
Nisam.
Pa da pojasnim, ako se još netko pita, da ima odgovor.
Za sve je kriv moj kućni odgoj.
Moji roditelji.
Nismo baš nešto hodali po crkvama, kada sam bio mali.
Dobro, ponosni sam vlasnik svih sakramenata, a i moja djeca su isto.

Iako nisam od strane svećenika upoznavan sa deset zapovijedi, moram priznati da ih se pridržavam, dobro, nemojmo cjepidlačiti, ne baš svih jako slijepo, ali načelno se pridržavam.
Pa sam tako odgajan da ne mrzim ljude.
I ja zaista ne mrzim ljude.
Ja ne pišem iz mržnje. Pišem iz zgražanja prema ljudskoj gluposti, i gluposti kombiniranom sa gramzivošću.

Nije mi draga ljudska glupost (treba je razlikovati od školovanosti ili neškolovanosti).
U ovih tristo pedeset objava pisao sam o svemu i svačemu.
Bezbroj puta sam napisao da je g. Bernardić pošten čovjek, dečko koji je upao u loše društvo. O njemu imam u biti dobro mišljenje.
O okolini u kojoj se kreće, nemam!
Okružen ljudima kojima nije za vjerovati, a on to ipak čini.
To što griješi, jebi ga, mlad je, valjda će krenuti na bolje.
Zato me i razveselilo ponašanje SDP-a na sjednici Sabora.
Ali, ne trebate očajavati, biti će još gafova vrijednih pisanja i komentiranja.
Iskreno se nadam, sve manje.
Moram priznati, možda sam prema SDP-u bio malo nepošteniji nego prema drugima. O HDZ u je teško pisati, jer ima toga jako puno.
Previše. Dvadeset i sedam godina krađe, lopovluka prevara i kriminala.

Jer…

Zaista mislim da bi već po svojoj ideji, onoj osnovnoj, po socijaldemokraciji SDP trebao biti vodeća snaga u ovom društvu.
A nije.
Dapače, vrlo je daleko od toga.
Ekipa karijerista koja se nakrcala u vrh stranke, pa je vrlo uspješno sagradila svoju piramidu poslušnika, pretvarajući stranku u svoje leno, svoju prčiju.
Po modelu Zdravka Mamića u nogometu.
Dinamo više nitko ne gleda, za SDP glasaju očajnici.
Nije vjerodostojan, postao je tema zajebancije.
Postao je predmet zajebancije među normalnim građanima.
Takozvanim glasačima.
Koji će na izborima kraj liste SDP-a nacrtati kurac (penis).
A onda odosmo svi u kurac.
To što niš koristi propalitet tipa Saucha, predsjedniku SDP-a g. Bernardiću kaže da je truba, u mojim očima je samo veliki plus za g. Bernardića.
To što Prdoljak ne bi sa Marasom, Bernardićem u istoj opoziciji bio, samo im služi na čast.
Jer, SDP ne smije biti utočište hulja.
Po toj definiciji utočište hulja su domoljubne stranke.
Jer domoljublje je posljednje utočište hulja, kako je napisao pred dvjestotinjak godina dr Samuel Johnson, a neki dan je to novelirao g. Igor Mandić.
Ali, SDP ne smije biti niti utočište budala.
Niti karijerista.
A jest.
I protiv toga se treba boriti.
I to može uništiti SDP.
Jer, kada umre ideja socijaldemokracije, za ovo društvo više nema nade.

Samo neka zadnji koji ode, ugasi svjetlo.

Spectator

Izvor :

Spectator

Komentari

comments