Mladunče

Mladunče

Obećao sam da neću pisati dva dana.
Ljenčariti ću.


Napravio raspored svih stvari ugodnih duši, tijelu i oku koje ću napraviti u ova dva dana. 
Raspored je zgusnut.
Da bih se danas ujutro morao dići u ranu zoru, dok se na istoku tek nazire tračak narandžastog svijetla.
Svemu je kriv Dražen Bošnjaković.
I njegovo mladunče.
Dražen Bošnjaković, jedan od HDZ ovih jastreba, u slobodno vrijeme dok ne drži ruku na srcu i dok ne upravlja najgorim poduzećem u Evropi, hrvatskim pravosuđem, je gubernator cijele Moslavine. 
Nikakva odluka se ne može donijeti bez njega.
Ako se zabavlja na poslu, onda se oduke spremaju u ladicu, uz riječi “Čekajmo da dođe Dražen, pa neka on odluči”. 
U ovom dijelu zemlje, najvažnije je imati plavu karticu.
To što si glup, što za tebe govore da bi ti prije u dupe ušao metar, nego centimetar u glavu, nema nikakve veze.
Ti imaš karticu.
S njom ostvaruješ razne pogodnosti.
Pri zapošljavanju, dobivanja onih skrivenih kredita sa skoro nikakvom kamatom, bolje mjesto na utakmici, besplatne kave, jer se ljige uvlače na svakom koraku.
Svagdje je važno imati plavu karticu, ali ovdje, to se govori javno.
Kao realna činjenica, kartičari su e tako izbezobrazili i izbahatili da to više ni ne skrivaju.

Općenito je poznata činjenica da hadezejovi glavonje imaju vrlo jak genetski materijal.
Od čudesno sposobnih očeva, koji su do jučer billi milicionari, prodavači tekstila, listonoše, skladištari, harmonikaši ili nisu radili ništa, bili su obični jebivjetri, postali su veliki drek u ovom društvu.
O Tofradu i njegovoj mladunčadi, ljigi iz Požege mi je gadljivo pisati i prekidati odmor.
Zahvaljujući genetskoj igri prirode, mladunčad ih je nadmašila, u mnogome.
Pa tako nekakav Domagoj, cin Steve Krvave Gače Culeja, bez mozga i pameti trabunja po društvenim mrežama, bali, razbacuje se brojkama o očevoj plaći, hvali se izobiljem, da bi mu to otac honorirao kupovinom BMW-a.
Jer je mali nalik na njega, mora to osjetit.
A on nije tamo neko malo govance na putu.
Od svih njegovih nakaradnih izjava, meni je osobno najdraža ona “Ja znam puno ljudi koji su si sami krivi za svoje siromaštvo”.
Naravno da zna.
Znaju i oni za njega.
Glasali su za njega da bi i dalje bili siromašni.
U glavi i novčaniku.
O najsposobnijem bankaru Hrvatske devedesetih znamo sve.
Mladac je imao samo dvadesetak godina, a postao je jedan od najsposobnijih bankara, zanata koji se uči godinama, sve do smrti.
A on je postao najbolji, skoro pa uz bok Rosthschildu.
Jer je imo dedu.
Ali, ne, nemojte se zavaravati, nije njemu deda ostavio ono što je godinama stvarao, računao kamate, štedio na dinarima.
Njemu je deda dao.
Tuđe.
Tuđe. Valjda je to usud prezimena Tuđman.
Pojmanemam.
Ma kurac tuđe. Dao je moje i tvoje.
Ošo deda, ošla i banka.
U tripičkematerie.
Vrlo je jak genetski materijal imao i drug Josip Đakić, koji je napravio mladunče posve nalik ćaći.
Siledžiju i balvana.
Ma ćaćin ponos i dika. Koji je čovjeka gađao autom, pogodio ga, otišao u rikverc, pa ga opet gađo autom.
To se zove peglanje.
Za peglanje čovjeka autom, marljiva djelatnica poduzeća u kojem direktoruje Dražen Bošnjaković sa početka teksta, nagradila je mladunče sa deset mjeseci uvjetne kazne.
Jer je bio uzoran mladić, nikada osuđivan.
I lijepo se držao na sudu.
Ma ona sitnica kada je nalupao onu djevojku u disko klubu, nekoliko godina ranije, nije vrijedna spomena.
A djevojka je i Srpkinja, što ona ima tamo dolazit.
Primjera ima koliko ti srce zaželi.
Samo se okrenite oko sebe, pa pogledajte.
U Ivaniću postoji komunalno poduzeće.
Općinsko.
Daklem državno.
Pa je državnom prduzećetu izabran nadzornik. Više njih.
Nadzorniki se zoveju Nadzorni odbor.
Pa oni nadziru rad komunalnog poduzeća.
U nadzorni odbor imenuju se ljudi sa iskustvom, kako bi mogli nadzirati sve tijekove poslovanja poduzeća.
Tako je za predsjednika NO Ivakopa, postavljen Dinko Bošnjaković, mladunče rečenog direktora najgore državne firme na svijetu.
Jako je lijepo da je talent mladunčeta razotkriven, a da to on nije ni znao.
Njegovi poslovni uspjesi u organiziranju Bučijade, toliko su impresivni da su njega nazvali na telefon, molili ga, ma daj Dinko, nemoj jebat, pristani, daj.
I on jadnik, što će.
Ljudi ne mogu bez njega.
Njegov tajo pojma nije imao.
A ni pišat se ne smije bez njegove dozvole.
I dečko sa ceste (ali mali je sposobaaaan) postane odma predsjednik nadzornog odbora smetlara i cestara.
Prvo što je napravio, potpisao je odluku kojom samog sebe imenuje za predsjednika nadzornog odbora.

Pravni cirkus, dostojan najgoreg državnog poduzeća na svijetu, kojem eto, slučajno direktoruje njegov tatko.
Mjesečna mu je naknada par stotina kuna, kaže.
Ispravno, dokaz da adezejci ništa ne propuštaju. Svaka kap je bitna.
Sve treba uzet raji. Do lipe!
Tako treba dečko!

A mali ima tek dvadeset i pet.
Ej, dvadeset i pet!
Još ni fakultet nije stigo završit, ma kurac fakultet, učilište.
A veće je manga.

Što će biti kad odraste?
On i ostala mladunčad?

Zebnja me hvata.

Spectator

Vidi još:  Razjašnjen misterij kako Bandić pobjeđuje, a niko za njega ne glasa!

Izvor :

Spectator

Komentari

comments