NOVI SKANDAL: Ministrice Divjak, evo kako vaši zaposlenici rasipaju milijune kuna!

Da Društvo hrvatskih filmskih redatelja (DHFR), misteriozna udruga koja je kao korov iznikla izvan ubičajenih kulturnih rasadišta, ima nepresušan izvor novca s kojim samostalno raspolaže ne polažući o tome nikome računa, odavna se zna u filmskim krugovima. No, bilo kakva pitanja o tome bilo je do sad uzaludno postavljati. Novcem Društva upravlja svemoćni ZAMP. Nadzor nad DHFR provodi pak Državni zavod za intelektualno vlasništvo, kojemu je na čelu zaslužna funkcionerka koja već dugo funkcionira imenovana na tu funkciju još u doba predsjednikovanja dr. Ive Josipovića. A on je, naravno, duhovni otac ZAMP-a. U ovoj složenoj priči ima mali broj aktera. Sve je dobro poznato u profesionalnim krugovima, ali svi su tu nemoćni ili osobno zainteresirani. No, sad su javnosti napokon otkrivene pojedinosti o ”tijekovima novca”, jer je Ministarstvo financija, prema novoj uredbi EU, po prvi put publiciralo izvješće o poslovanju udruge koja raspolaže novcem audio-vizualnih autorskih prava. DFRH, pokazalo se tada, na računu ima višak od – 29 milijuna kuna.

To fascinira svakoga tko poznaje stanje u kulturi, gdje se raspolaže najčešće vrlo malim iznosima, koje moraš skrupulozno pravdati detaljim izvješćima, podložnim čestim revizijama. Ustanove koje bdiju nad državnim prihodima i rashodima, ne popuštaju u budnosti, nadasve monstruozna Porezna uprava, uvijek spremna da zatvori kakav skromni obrt ili kafić zbog viška od 12 kuna u blagajni. No filmaši kao da žive u nekom drugom, izmaštanom svemiru. Većina kulturnjaka kuburi – sveučilišni profesori jedva vezuju kraj s krajem, isto tako i umjetnici koji ne mogu čvrgariti na gažama ili snimati reklame. Ali na filmu, čini se, svaki se pothvat pozlati… Kako, to se počelo razbistravati posljednjih dana poslije objavljivanja ovog izvješća Ministarstva financija, jer se napokon moglo analizirati od kuda stiže i kamo se usmjeravanovac koji prelazi preko računa DFRH.

Da se sve to razumije, valja shvatiti funkcioniranje cijelog filmskog establišmenta,  što je dosta složena materija, ali zanimljivo…

DFRH, kao prvo, nema nikakve veze s HAVC-om. Nikakve institucionalne veze. Hrvatski audio-vizualni centar dobiva novac od države i komercijalnih televizija i telekoma koji se zatim dijeli za proizvodnju filmova i ostale aktivnosti povezane s kinematografijom. DFRH je pak čista strukovna udruga, kao udruga pčelara, na primjer, a jedino što je te dvije ustanove dugo, skoro cijelo desetljeće povezivalo bila je ionokosna osoba Hrvoja Hribara, istodobno ravnatelja HAVC-a i predsjednik komisije za dodjelu sredstava kojima raspolaže DFRH. Sad bi čovjek pomislio – pa to su sigurno samo članarine i neke državne donacije, sitna lova… No, stvari stoje sasvim drukčije.

DFRH je udruga redatelja kojih ima 163, lijepa brojka, s obzirom na to da se u Hrvatskoj snimi pet-šest cjelovečernjih filmova godišnje, nešto kratkih i poneka televizijska serija. Zagreb zaista nije Hollywood. Nekoć je to bila Dubrava, u doba najvećeg uspona ”Jadran-filma”, ali bila su to druga vremena i druge okolnosti. Odakle onda Društvu novac?

Kad je osnovano prije petnaestak godina, Društvo je bilo – a i ostalo je to do danas – posve nepotrebna, paralelna, ”poduplana” organizacija s obzirom na to da krovna organizaciji filmskih profesionalaca, prije 68 godina osnovano Društvu filmskih radnika (koje se devedesetih preimenovalo u Hrvatsko društvo filmskih djelatnika – HDFD) postoji i vrlo aktivna redateljska sekcija. Oko tisuću članova HDFD svrstani su u ogranke redatelja, producenata, glumaca, scenografa, montažera, scenskih radnika itd. Sedam desetljeća smješteni su u prvom katu jedne građanske kuće na Britanskom trgu. Tu su se održavale sjednice, radilo tajništvo i šank, a u doba socijalizma bila je ondje birtija koja se nije zatvarala u 22.00 kao gotovo svi ostali lokali u gradu, ne računajući famozni Gumenjak na autobusnom kolodvoru. Društvo književnika, Društvo likovnih i Društvo filmskih radnika bila su tada zadnja odredišta noćnih ptica. Nije ni čudo što je među tom umjereneo opoziciono raspoloženom inteligencijom harao alkoholizam. Nije vrijedio slogan ”Aut Cezar, aut nihil”, jer se naveliko pio i ”Badelov” konjak, a pokojni književni klasik dolazio je prvog umjesecu, kad bi stigla penzija, da se napravi važan s mladom kurvom koju bi pokupio na kolodvoru.

Zašto je prije petnaest godina osnovano POSEBNO društvo filmskih redatelja? Zato što je odlukom neke državne instancije, a sad je nemoguće ustanoviti koje, određeno da upravo ono, DFRH, prikuplja sav novac za autorska prava (tzv. prava retransmisije) i dijeli ih svim kojima pripada. Odakle se vuče novac za ta autorska prava? Sve je isto kao i s glazbenim pravima – oni koji emitiraju glazbu, ili neka audio-vizualna djela, uplaćuju po dostavljenom obračunu novac, koja se zatim rasplaćuje vlasnicima autorskih prava. Krovna skladateljska udruga prepustila je taj posao ZAMP-u, a isto je učinio i DFRH, s tim da je kod njih s parama išlo malo drukčije, što se može ustanoviti kad se pogleda izvješće Ministarstva financija koje je konačno postalo dostupno.

Veći dio novca za autorska prava u medijskoj produkciji i distribuciji ide, normalno, američkim producentima, vlasnicima autorskih prava većine glazbenih i ”slikopisnih” djela u globalnom opticaju – tipično oko 60% u svakoj europskoj zemlji. No, iz Hrvatske, koliko je poznato, agencija koja zastupa prava američkih producenata u Europi (AGICOA) nije još primila ni dolara. Novac je zapeo negdje na računima. Nakon što leži pet godina, a nitko ga ne potražuje, po internom pravilniku, stavlja se na raspolaganje za druge potrebe Društva, odnosno za isplatu autorskih prava domaćim autorima. Zanimljivo, novi direktor HAVC-a koji se u Hrvatsku preselio iz Švicarske, bio je ondje upravo europski direktor AGICOA-e!

Amerikanci-neamerikanci, novac koji je DFRH prikupljao za autorska prava da ga podijeli autorima, kako se čini, nije stizao ni na domaće adrese. Računi bi se morali slagati – ono što stigne, trebalo bi biti jednako iznosu koji se rasplati, umanjeno za ”tehnički trošak raspodjele”, dakle ono što ide ZAMP-u, i neku malu svotu, operativni trošak DFRH koji tim procesom upravlja. No, stvari ne stoje tako.

Novcem koje mu je stizalo, uprava DFRH je raspolagala po miloj voljici i vlastitoj inspiraciji. Prvo su kupili veliki stan u centru Zagreba za svoje sjedište, puno raskošnije od onog na Britanskom trgu. Uzeli su 217 kvadrata po 1.500 eura i stan sjajno obnovili, sve skupa brat-bratu dva i pol milijuna kuna. Prema tom njihovom gnjezdašcu, musava birtija HDFD izgleda otužno, kao i neuredni kokošinjac na Novoj Vesi, gdje se smjestio HAVC  te razne udruge i produkcije koje su uređenju pridale štih okupljališta alternativne populacije koja puno ne daje na higijenu. Nisu to baš uspjeli pretvorti u ”Krivi put”, ali su bili na pravom putu da to ostvare…

Kad su filmski producenti vidjeli da redateljima dobro ide, rekli su – k vragu, pa zašto ne bismo i mi osnovali svoju posebnu udrugu? Uostalom, primijetili su (”prisnažili” što bi se reklo jezikom starije hrvatske književnosti) sva filmska autorska prava zapravo pripadaju PRODUCENTIMA, jer kad se neki film proizvodi, svi autori koji u tome sudjeluju, svoja prava prepuštaju producentu, koji djelo dalje prodaju prikazivačima. Oni se sigurno ne bi time bavili da moraju pohvatati sve ljude s odjavne špice i priskrbiti njihovo odobrenje. Time se bavi producent – ona sa svima sklapa ugovore. Među producentima koji traže da se stvar prepusti njima, a od novca udalje poslovično financijski neodgovorni režiseri, koje zanimaju samo umjetnost i glavne glumice, najglasnije je Vinko Grubišić, neobični vlasnik ”Jadran filma” koji po gradu tvrdi da će snimiti seriju ”Grička vještica”, za što mu je televizija već dala dio novca, a Bandić cijelu palaču na Markovu trgu gdje bi se trebao otvoriti Muzej Gričke vještice… Mislim da od eksponata za sad raspolažu jedino metlom Marice Hrdalo, a tekst prtedloška za ekranizaciju po meni ima potencijal jedino za sapunicu, s tim da bi je trebalo prebaciti u današnje vrijeme, da se prištedi na kostimima. ”Zagrebačka feministkinja” bila bi uostalom, puno aktualnija tema (spreman sam to detaljnije razraditi, producenti, javite se!)

Budući da su izdvojili i producenti, isto su naposljetku učinili filmski snimatelji, po načelu koje Srbi opisuju poslovicom ”svaka vaška obaška”, a mi nemamo odgovarajuću inačicu, jer se sa ”stjenica” ništa ne rimuje.

Uvidom u izvješće Ministarstva financija lako ćemo utvrditi da DHFR u raspodjeli novca koji ima se stavlja na ima posve netransparentnih stavki. Navode se, primjerice, ”donacije” i samo daje iznos – milijun kuna.

Umjesto da samo rasplati novac autorima, DFRH priređuje natječaj za sve moguće filmske aktivnosti pa je ove godine dodijelio znatan iznos za 92 projekta koji nemaju nikakve veze s ostvarivanjem autorskih prava (”Rezultati natječaja za 2019.” u prilogu). Tako očito stvaraju veliku mrežu zahvalnika koji će svi sutra graknuti ako se njihovim plemenitim donatorima uskrati novac s kojim oni, očito, upravljaju mimo svrhe za koje im je odstupljen.

Poslove raspodjele novca u DFRH donedavna je vodio Hrvoje Hribar (57), autor ukupno pet dugih i kratkih filmova prema bazi IMDb. On je bio na čelu Komisije za dodjelu sredstava, u kojoj je izabran u neograničenom trajanju, odlukom o kojoj se ništa ne može saznati u publiciranim dokumentima Društva. Važnu je ulogu igrao i donedavni predsjednik Društva Danilo Šerbedžija (47), sa sedam kredita na IMDb, kojega je nedavno zamijenio agilni Antonio Nuić (42), s devet kredita, uključujući tu blockbuster ”Kenjac”. Atraktivna redateljica Irena Škorić (38) koja je i sama neko vrijeme bila predsjednica Društva tvrdi u javnosti da su od nje skrivali sve financijske dokumente, pa se nije mogla uputiti u tajne te misteriozne udruge kojoj je predsjedala. Bit će da kao u masonskom društvu i u ovom filmskom postoje stupnjevi koji se stječu s poznavanjem arkane, s tim što vjerojatno ne postoje 33 stupnja kao u škotskoj loži, nego samo dva – dobro upućeni i sasvim neupućeni…

Da se ovako nešto dogodilo u nekom privrednom poduzeću, nema sumnje da bi im USKOK, PNUSKOK i DORH već sjedili za vratom, ali budući da je riječ o tankoćutnim kreativcima koji se u javnosti uvijek zalažu za demokratske tekovine i ljudska prava, dečki u plavom više se bave Romima koji prodaju sintetičke džempere ispred Glavnog kolodvora i ne plaćaju PDV.

Tko je kriv za taj nered i potencijalnu štetu, možda i nepropisno raspolaganje novcem u prekobrojnoj filmskoj udruzi ugrađenoj u ZAMP-ovu piramidu? Sasvim precizno – kriv je Državni zavod za intelektualno vlasništvo, ustanova koja ima zakonsku nadležnost nadzora nad Društvom hrvatskih filmskih redatelja. Zavod je pak dio Ministarstva znanosti i obrazovanja, što znači da je izravno odgovorna – Blaženka Divjak.

Rezultati Javnog Poziva Dhfr 2019. 2 by Dnevno Desk on Scribd

Autor:Denis Kuljiš
Izvor :

dnevno

Komentari

comments