NY Post: Zašto si srednja klasa više ne može priuštiti život u Americi?

NAKON  što radni dan provede podučavajući američku povijest i ekonomiju u srednjoj školi Live Oak u San Joseu u Kaliforniji, Matt Barry potom vozi za Uber. Njegova supruga Nicole također je učiteljica. Oboje zarađuju 69.000 dolara godišnje bruto i ne tako davno njihove su plaće bile dovoljne za udoban obiteljski život. Međutim, s obzirom na astronomske cijene u njihovom okruženju, u kojem relativno skromna kuća od 140 četvornih metara stoji 680.000 dolara, vožnja za Uber postaje neophodna, piše američki dnevni list New York Post u tekstu s naslovom “Zašto si srednja klasa više ne može priuštiti život u Americi?”.

“Učitelji se ubijaju od posla. Prisiljen sam svake večeri preko tjedna voziti za Uber, a ne bih to trebao raditi. Između dviju vožnji, ocjenjujem učeničke radove i razmišljam što bih trebao raditi umjesto da vozim, recimo raditi na kurikulumu”, rekao je Barry u novoj knjizi autorice Alisse Quart „Squeezed: Why Our Families Cant’t Afford America“.

“Američka srednja klasa izbrisana troškovima života koji rastu brže od plaća”

U svojoj knjizi autorica objašnjava kako je američka srednja klasa izbrisana troškovima života koji rastu brže od plaća. Pritom mnoga, tradicionalno dobro plaćena i sigurna zanimanja, poput učitelja, više ne jamče stabilan prihod, dovoljan za uzdržavanje obitelji.

“Životni standard srednje klase danas je 30 posto skuplji nego što je bio prije 20 godina. U nekim slučajevima troškovi života u posljednjih su 20 godina udvostručeni”, tvrdi Alissa Quart, navodeći cijene stanovanja, obrazovanja, zdravstvenog osiguranja i brige za djecu.

U jednom od mnogih zapanjujućih otkrića, Quart navodi da je prema studiji Pew Centra prije gospodarske krize 2008. godine oko četvrtina Amerikanaca sebe smatrala pripadnicima niže klase ili niže srednje klase. Nakon recesije, više od 40 posto Amerikanaca sebe vidi pri dnu hijerarhije. Zato je jedna od glavnih poruka njene knjige da ljudi u nemogućnosti da sastave kraj s krajem optužuju sebe, umjesto da shvate da sustav u kojem žive ne funkcionira.

“Glavni je problem manjak sigurnosti za obitelji u 21. stoljeću”, kaže Quart, nudeći kao primjer cijene vrtića za djecu.

U Montrealu vrtiće subvencionira kanadska vlada, pa oni koštaju od 7 do 20 dolara dnevno. To znači da obitelji u Montrealu godišnje po djetetu plaćaju vrtić od 1750 do 5000 dolara. “Mnoge obitelji s kojima sam razgovarala, a smatraju se srednjoj klasom, troše na čuvanje djece 20 do 30 posto svoje zarade.

Prosječna godišnja cijena vrtića u SAD-u je 10.468 dolara, dok kućna odgajateljica stoji 28.905 dolara na godinu. U New Yorku je prosječna cijena vrtića 14.144 dolara godišnje, što znači da prosječna newyorška obitelj za čuvanje jednog djeteta plaća 21,2 posto svojih prihoda. Za dvoje djece to iznosi 38,7 posto prihoda.

Za učitelje s djecom problem je još kompleksniji i to zbog sve manjih plaća i beneficija te nesigurnosti zaposlenja. Situacija je posebno problematična za učitelje u nižim razredima osnovne škole, zatim za učitelje u srednjim školama i koledžima.

“Učitelji žive u podrumskim stanovima i jedu jeftinu hranu”

“U posljednje vrijeme, nije nimalo neobično vidjeti učitelje, a ne studente, kako žive u podrumskim stanovima i jedu jeftinu hranu”, piše Alissa Quart.

Pod pritiskom administracije i birokracije sve više koledža oslanja se na honorarne profesore koji su slabo plaćeni i nemaju nikakvih beneficija. Oko 62 posto svih honorarnih profesora zarađuje manje od 20.000 dolara godišnje. Pokazalo se da je broj administrativnih službenika u obrazovanju od 1993. do 2009. porastao za 60 posto, odnosno da raste 10 puta brže nego broj stalno zaposlenih profesora.

Za usporedbu, navodi Quart, 1975. godine u Americi je bilo 45,1 posto stalno zaposlenih profesora s punim radnim vremenom. Do 2011. tek je 24,1 posto profesora bilo trajno zaposleno, a danas ih nema više od 16,7 posto.

“Roditelji iz obitelji srednje klase troše svoje ušteđevine kako bi platili školovanje tijekom kojeg će njihovu djecu podučavati učitelji što zarađuju 3000 dolara po nastavnom predmetu i semestru. To će nedvojbeno promijeniti kvalitetu obrazovanja, jer učitelji predaju i po četiri predmeta po semestru za vrlo malu plaću”, objašnjava Quart i navodi nekoliko konkretnih primjera.

Humanitarna pomoć za profesore

Justin Thomas podučava četiri do šest predmeta po semestru na dva koledža u Illinoisu. Jedan koledž plaća mu 3100 dolara po predmetu, a drugi samo 1675. Plaća stiže mjesec nakon početka semestra, a do tada se sa svoje dvije kćeri hrani makaronima i krumpirom.

Brianne Bolin je 35-godišnja učiteljica i majka 8-godišnjeg dječaka s posebnim potrebama. Podučava četiri predmeta na koledžu Columbia u Chicagu i plaćena je 4350 dolara po semestru i predmetu. Nikad nije uspjela zaraditi više od 24.000 dolara godišnje. Kako bi opstala, bila je prisiljena tražiti socijalnu pomoć.

Bolin je učiteljsku karijeru započela kao 26-godišnjakinja na koledžu Westwood u Chicagu i potom se nakon jednog semestra prebacila na Columbiju. Dvije godine kasnije zatrudnjela je i ostala dvije godine kod kuće kako bi njegovala sina. Kad se vratila na posao, bila je neugodno iznenađena kako se učiteljska stvarnost promijenila. Njen šef najavio joj je kako nikad neće dobiti stalan posao.

Bolin je 2016. napustila posao profesorice i trenutačno studira kako bi postala patologinja govora. U međuvremenu je situacija postala tako ozbiljna da je zajedno s dvoje kolega pokrenula PrecariCorps, neprofitnu udrugu koja pomaže osiromašenim profesorima. Dosad je njena udruga primila 100 donacija i 50 zahtjeva za pomoći, te profesorima u potrebi pomogla s 10.000 dolara.

A ako humanitarna pomoć za profesore zvuči tužno, što reći o organizaciji koja pomaže pripadnicima još jedne propadajuće profesije, one koja je nekoć bila sinonim visokog društvenog statusa i zarade”, odvjetnicima?

I odvjetnici propadaju

Leave Law Behind je organizacija koja odvjetnicima pomaže da napuste svoje zanimanje. „Postoje lakši, manje bolni, manje stresni i izdašniji načini da se zaradi za život“, stoji na njihovoj web-stranici. Osnivač Casey Berman, bivši odvjetnik, kaže kako je njegova misija pomoći odvjetnicima koji su propali i/ili frustrirani.

Alissa Quart u svojoj knjizi pokazuje kako su odvjetnici pritisnuti velikim dugovima dok istodobno zarađuju bitno manje nego prije recesije i to ako su bili dovoljno sretni da uopće pronađu posao.

“Nakon krize 2008. godine mnoge su kompanije i odvjetničke tvrtke otpustile brojne odvjetnike. U saveznoj državi Aljasci 56,7 osoba s diplomama pravnog fakulteta ne rade kao odvjetnici. U Tennesseeju samo 53,6 posto diplomiranih pravnika radi u odvjetništvu, u Missouriju 50,8 posto, Marylandu 50,3 posto…

Prema New York Timesu, 10 mjeseci nakon završetka studija, samo 60 posto diplomiranih odvjetnika iz 2014. godine imalo je stalan i perspektivan posao. Sretnici koji dobiju posao u odvjetništvu lako bi se mogli naći i za volanima Uberovih vozila, jer odvjetnici danas zarađuju samo četvrtinu onoga što su zarađivali do 2008. godine.

Problem je eskalirao digitalizacijom i automatizacijom pretrage i analize pravnih dokumenata, čime su se nekad bavili mladi odvjetnici. Programi poput Viewpointa i Logikculla namijenjeni su organizaciji, kodiranju, pristupu i pretrazi velikog broja pohranjenih dokumenata i to rade brže i efikasnije nego ljudi. Zbog toga su mogućnosti zapošljavanja na dnu odvjetničke hijerarhije sužene, pa su nestali i neki platni razredi. Oni rijetki mladi odvjetnici koji se i dalje bave spomenutim poslovima zarađuju od 17 do 20 dolara na sat, a fakultete su završili s oko 200.000 dolara studentskog duga.

Budući da tehnologija i dalje napreduje, može se očekivati da uskoro nestati i ono malo početničkih poslova, dok istodobno studentski dugovi nastavljaju rasti. Prosječan dug studenta prava iznosio je 2012. godine oko 140.000 dolara, što je 59 posto više nego 2004. godine. Osim što sve teže namiruju životne potrebe, odvjetnicima i učiteljima je teže i utoliko što njihova radna mjesta nikad nisu bila posebno sigurna.

Diskriminacija je u porastu kad žena rodi

Poseban je problem što žene, bez obzira na zanimanje, imaju poteškoća s troškovima života kad jednom ostanu trudne, čemu treba dodati i već tradicionalne probleme s diskriminacijom i manjim plaćama za žene, navodi Quart. Plaće za žene padaju 7 posto sa svakim djetetom koje rode, a diskriminacija je u porastu.

“Postoji teorija ‘Zatočnika ljubavi’, koja kaže da će njegovateljice prihvatiti manje plaće zato što su emotivno vezane za osobe o kojima se brinu. Zbog toga je njihova pozicija na tržištu rada oslabl

jena. Društvo jednostavno ne poštuje njegovateljice i odgajateljice”, naglašava Alissa Quart.

Razvoj tehnologije otežat će život mnogima, jer ubrzano nestaju cijela zanimanja. Procjenjuje se da će 30 posto zadataka u 60 posto današnjih zanimanja uskoro biti prepušteno robotima. Lista ugroženih zanimanja prilično je duga: medicinske sestre, farmaceuti, novinari, vozači kamiona, blagajnici, porezni savjetnici…

Zbog spomenutih problema na udaru su se našle srednja i viša srednja klasa, a jedini koji se dobro snalaze u sadašnjoj situaciji su bogataši. Neravnopravnost u prihodima u Americi najveća je na svijetu, sudeći prema podacima Istraživačkog instituta Credit Suisse iz 2015. godine. Razlika između 1 posto najbogatiji i sljedećih 10 posto stanovništva pokazuje da je srednja klasa financijski i mentalno uništena.

S obzirom na težinu i karakter problema, Quart smatra da je jedini izlaz u jačanju mreže socijalnih prava. Možda bi trebalo razmisliti o bezuvjetnom temeljnom dohotku, kojeg je prvi put spomenuo američki predsjednik Richard Nixon 1969. godine, a danas ga podržavaju mnogi s obje strane političkog spektra.

“Radi se o svojevrsnoj dotaciji za obitelji i pojedince na koju se uvijek mogu osloniti. Razmišljala sam o tome dok sam razgovarala s majkom dvoje djece koja je upravo ostala bez posla ili s profesorom koji ima dijete s posebnim potrebama i zbog toga je morao zatražiti socijalnu pomoć. Takvim bi ljudima bilo kudikamo lakše uz 21.000 dolara godišnjeg temeljnog dohotka”, kaže Quart, naglašavajući kako je važno da ljudi pritisnuti financijskim nevoljama shvate da ih svakim danom ima sve više.

“Postoji razlog zbog kojeg su poslovi naših roditelja bili dovoljni za život, a naši nisu. Krivnja nije osobna, krivnja nije na ljudima. Problem je u sustavu”.

Izvor :

index

Komentari

comments

Vidi još:  AMERIČKA VOJSKA TRANSPORTIRALA 50 TONA ZLATA IZ SIRIJE U NAVODNOM DOGOVORU SA ISIS-OM