Organizator Tomo Ricov  govori o stvaranju domaće klupske scene, o preseravanju kao ultimativnom stilu i ostalim ‘čarima’ klupskog života

Tomo Ricov je rezident zagrebačke klupske scene, jedan od najpoznatijih DJ-a. Tip kojemu odgovara, štoviše savršeno pristaje, formalno i neformalno u istom spoju. Obrazovanjem pravnik, po habitusu DJ, imaginirani “vječni radijski voditelj”: ljubitelj vinila i samo vinila. Ali i vlasnik marketinške agencije Pepermint, suvlasnik i voditelj kluba Peper (nasljednika prvorođenog Peperminta), po čemu je najpoznatiji, iako jednaki formalnopravni i kreativni status ima i u kavani Johan Franck te u kafeu KIC, sve u centru Zagreba.

Na radiju Yammat Ricov ima stalnu emisiju, a profesionalcima kreativnih industrija važan je kao pokretač i organizator Weekend Media Festivala, najvećeg festivala medijske industrije u regiji, koji se krajem rujna, svake godine, održava u Rovinju. Razgovaramo o različitim aspektima njegovih profesionalnih angažmana koji nisu – jer je uglavnom riječ o muzici- djeljivi od privatnih stavova i prioriteta. Laviramo između “nekad i sad”, što Ricovu nije problem iako je izrazito antinostalgičan.

Tomo Ricov | Author: Marko Lukunić/PIXSELLMarko Lukunić/PIXSELL

Tako kaže, a nama je zanimljivo vidjeti tu razliku između anegdotalne prve ruke klupske scene 1980-ih i optimizma suvremene zagrebačke scene, koju u svakoj javnoj prilici hvali naš sugovornik. “Zagrebačka klupska scena je danas jača nego ikad: više se svira, veći je izbor, čak i na ovoj retro vintage sceni koju osobito volim. Samo sam sanjati mogao tih 1980-ih da dva ili tri puta tjedno u gradu svira neki rockabilly bend, što je sad tako”, kaže Ricov.

Njegove poznate stavove o “poseljačivanju” klubova u Zagrebu, zbog čega je, u “obranu urbanog kulturnog identiteta i alternative turbo folku” 2010. otvorio Pepermint, klub u kojemu glazba (nakratko) dokida klasne i statusne razlike između poslovne, političke elite i svih ostalih, ne treba elaborirati. Jasno je, Ricov ne daje “pet para” za tobože zavodljivu granicu “urbane” i “poseljačene” glazbe, on je elitist koncepta i točno određenog odabira glazbe.

“Ne može se dotaknuti dno glazbenog ukusa. Uvijek može gore. Kad sam otvarao Pepermint, učinio sam to iz nužnosti, zaključivši da zagrebačkoj sceni treba alternativa turbo folku. Tad su u centru Zagreba postojali jedino narodnjački klubovi: Ritz, Sokol i Saloon. A ugostitelji su, isključivo zbog zarade, inzistirali na stilu umjesto muzike. Ajmo reći, preseravanje je bilo ultimativni stil: boce skupog pića u separeima bile su ekonomski višestruko isplativije od nekog hip-hopa, gdje se popije nekoliko piva uz glazbu.

Kad se u klubu pusti Magazin, jasno je da se ljudi neće zadržati na toj udici. Tražit će ‘pravu’ cajku, a ne tu Huljićevu kamilicu. Zato su danas cajke mainstream u osnovnim i srednjim školama, djeca slušaju narodnjake svakodnevno i pod normalno, dok su čudaci oni koji slušaju drugačije: drum’n’bass, house ili nešto treće. Iako, vidim da se vraća trend elektroničke glazbe i nekad jako popularni house-partyji”, govori u dahu Ricov pa se iznenada diže sa stola u kafiću KIC, gdje razgovaramo.

Odlazi okrenuti ploču na gramofonu, na što se prisjećamo da je u istom prostoru sredinom 1990-ih puštao muziku iz izloga istoga kafića kao radijski DJ Radija 1, kratke sestrinske ekspoziture Radija 101. Ricovu su, naime, vinilne ploče doslovno odredile profesionalnu karijeru.

Tomo Ricov | Author: Petar Glebov/PIXSELLPetar Glebov/PIXSELL

“Otkad znam za sebe kupujem vinil. I drago mi je, sad se vraća u modu, ali kao šminkerski, hipsterski trend. Više nikome ne smeta krckanje ploče, sad je ‘in’ topli zvuk ploče.. A rast prodaje vinila je nevjerojatan, tisuću posto u posljednjih deset godina, dok je prodaja vinila prerasla zaradu od downloadanja glazbe. CD format ni ne spominjem jer je to odavno mrtav medij. Uostalom, ljudi više i ne ‘skidaju’ glazbu, kad im je sad lakše dostupna putem streaminga, naravno”, govori naš sugovornik čija se karijera DJ-a polako začinje već 1970-ih, uz rock’n’roll.

“Stariji brat je kupovao ploče pa sam u osnovnoj školi bio jedini koji je to slušao: čudak. Slušalo se tad, što ja znam, Doorse ili Dugme, a meni to nije ništa značilo”, sjeća se Ricov, koji je u muzičkoj školi kratko i bez puno uspjeha svirao gitaru, pa klarinet. Nevažno, jer je zbog “mahnitog kupovanja ploča bio ispred svojeg vremena”.

“Kad je došao novi rockabilly, fenomenalan je bio osjećaj da te dostigao trend. Oblačio sam se isključivo na Hreliću, vratio bih se doma s nekim ‘Crombie’ kaputom i još kojim retro krpama što je bez izuzetka izluđivalo moju mamu”, govori naš sugovornik, koji je svoj vinilni kapital ubrzo uložio u posao.

“Eh, da. Imao sam ploče rocka 1950-ih pa sam dobio prvi angažman kao DJ u klubu Koma Medicinskog fakulteta. Bilo je to 26. 12. 1985., moj prijatelj Davor Antolić Antas napravio je plakat i nekakvu scenografiju, ja sam puštao glazbu s ploča i vrtjeli smo videofilm ‘Američki grafiti’ na nekom televizoriću u klubu. Oformili smo i Jailhouse band. Došlo je više od 700 ljudi, totalni rekord! Bilo mi je to genijalno iskustvo”, opisuje incijaciju DJ majstor.

“Za razliku od bilo kojeg ljubitelja glazbe, DJ ima potrebu da glazbu koju voli podijeli s drugima, bez ostatka, ali i bez povlađivanja publici. Da druge uvjeri da je glazba koju on voli – jednostavno genijalna”, kratko poentira Ricov kojemu se nakon uspješnog debija otvarala scena.

Tomo Ricov | Author: Borna Filić/PIXSELLBorna Filić/PIXSELL

“Počeo sam raditi kao DJ i radijski voditelj na Omladinskom radiju 1985. godine. A onda me je Antas, kao ‘frenda koji ima super ploče iz 1950-ih’, preporučio Zoranu Pezi koji je vodio program u klubu Lapidarij.” Slijedio je angažman i u klubu Gjuro srijedom. “Ej, petkom i subotom nikoga, a kod nas srijedom – krcato. Klupske večeri počinjale su u 20 i završavale u 23.30 sati”, recitira Ricov. Fajrunt u pola dvanaest?

“Fajrunt bez diskusije. I još smo imali problem ako je taj dan bio neki dobar film na TV-u, neki Clint Eastwood ili slično: onda dosta ljudi uopće ne bi došlo u klub jer film također počinje u osam”, izlaže prethistoriju Ricov. “Univerzijada je, zatim, 1987. bila prijelomni trenutak za urbanitet i klupski život grada. Radikalno, svi su klubovi mogli raditi do četiri sata ujutro. Kad smo izlazili u Lap ili Kulušić, gledao sam kad imam ponoćni bus za Novi Zagreb. A nakon 1987. sam pješice išao doma, to je bilo okej i u pola pet ujutro”, kaže Ricov.

Bicikl tad nije bio bio pop artikl? “Kakav bicikl! To si vozio kao klinac u kvartu, nitko normalan tad nije vozio bicikl po gradu”, smije se. Ricov je najširoj klupskoj publici poznat po legendarnim programima “Blue Moon” iz Kulušića, “Tom Tom Clubu” koji je radio (a i sad povremeno obnavlja na raznim adresama) u suradnji s Tomom in der Mühlenom, i “Studiju 54” u Tvornici, kojim je podcrtavao svoju strast prema funk i disco evergreenima.

I onda, kakve su bile te 1980-e? “Ne kažem da je bilo bolje, čak sam siguran da nije bilo bolje: ali je bilo drugačije”, diplomatski će Ricov. “Zagreb sad ima barem deset puta više klubova, ali je domaća pop rock scena tad bila puno bolja. Ti si u srednjoj školi mogao u Kulušiću slušati Film ili Haustore prije nego što su snimili album. A sjećam se i prvog koncerta Đavola u Zagrebu, bili su genijalni: dva sata vlastitih pjesama, mislim da je bila 1985.”, sjeća se DJ, koji je u Kulušiću tad imao i pedagošku misiju.

“Kad smo ondje počeli puštati rock i rockabilly, bili smo svjesni da publiku moramo polako ‘odgojiti’, servirati im nove stvari na prihvatljiv način”, kaže Ricov koji nikad nije bio pušač, ali mu duhanski dim, naravno, ne smeta: kako bi inače išta radio?

Tomo Ricov | Author: Marko Lukunić/PIXSELLMarko Lukunić/PIXSELL

“Kao pasivni pušač sam ionako popušio nekoliko šlepera cigareta dosad”, govori, zbog čega upozoravamo na fakat teške radne uvjete, noćni fizički rad od pet, šest intenzivnih sati? “Nekad imaš lošu večer, a savršenih večeri je uvijek jako malo: svega dva, tri puta godišnje. Ali kad se dese, to je toliki užitak da bi mnogi DJ-i platili za osjećaj te atmosfere”, kaže veteranski Ricov koji, zaključno, ne vidi puno smisla u podgrijavanju mitologije bolje prošlosti i eventualne obnove Kulušića, kao ni velike tuge za kultnom Jabukom.

“U Jabuku sam izlazio kad sam imao 15, 16 godina a kasnije u svim njezinim fazama. Iz istog razloga idem i ne idem u Jabuku: jer je sve uvijek isto. Volim taj prostor, ali on neće više nikad imati prevratničku ulogu u smislu klupskog trenda. Ja se naprosto ne vežem na to, još imam želju da me nešto novo iznenadi i osvoji”, tumači pragmatik i optimist Ricov.

Ali nastavlja: “Znam, ljudima proradi nostalgija. Oni satima, tih 1980-ih, čekaju pred vratima Kulušića da uđu: pa kad dođu, kao da su u raju. A jedan od najboljih osjećaja moći je onaj DJ-a, prije nego što pusti pjesmu na koju će svi poludjeti”, kaže Tomo. “Prije nego što bih pustio ‘Should I Stay…’ The Clasha ili ‘Smells Like Teen Spirit’ Nirvane, obavezno sam morao upozoriti redara – bio je to u Kulušiću fenomenalan Miki Marić, onaj Sokol Marić. Jer sam znao da će tad nastati kaos na podiju, valovi publike od jednog do drugog zida”, uz smijeh će Ricov.

Pa koliko je redara radilo tad? “Samo dvojica! Miki je, uostalom, bio dovoljno dobar i sam. Kod njega nije bilo zafrkancije, samo bi pogledao i…”, govori Ricov. I nije, dodajemo, u vašim klubovima nikad bilo ozbiljnih nereda? “Ne, muzika koju smo puštali nije poticala takve stvari. Iako ljudi zaboravljaju da je u Kulušiću gotovo svake subote bila tuča: kao dio folklora. Čak ni tijekom rata nije bilo ozbljnijih sukoba, iako je bilo oružja. Na garderobi Kulušića morao si ostaviti oružje, koje bi ti nakon večeri bilo uredno vraćeno”, pripovijeda Ricov faktografiju koja danas zvuči nadrealno.

“Da, da, ljudi zaboravljaju. A evo još sad vidim: golema je bila kutija puna pištolja, skoro svatko koga sam znao tih ratnih godina imao je nekakvo oružje”. I dosta klupske rekapitulacije. Znamo da se Ricov priklanja raširenoj postmodernističkoj tezi o neprestanoj “reciklaži” pop rocka kao vrsti sveobuhvatnog suvremenog trenda, pa potičemo na malu povijesnu skicu.

Tomo Ricov | Author: Slavko Midžor/ PIXSELLSlavko Midžor/ PIXSELL

“Po meni, s pojavom techna je uspostavljen puni krug pop glazbe. Od 1950. do 1980. bilo je zlatno doba popa i brzih promjena, ali se nakon toga ništa novoga ni revolucionarnoga nije dogodilo. Evo, 1959. je Elvis u punoj snazi, a već 1969. su se raspali Beatlesi. Godine 1979. punk je već bio mrtav, hip-hop se pojavio tad, a house već 1987. ili 1988.godine.

Može se reći, nakon 1980-ih se u muzici nije dogodilo ništa značajno ni ‘prevratnički’. I dalje, naravno, ima fenomenalne glazbe, puno se snima, svugdje se svira. Ali su za mene 1990-e posljednja dekada zlatnog doba pop glazbe s houseom, hip-hopom, grungeom i madchesterom”, priča Ricov načimajući važne teme kreativnih industrija u mijeni.

“Glazba će uvijek naći način da zarađuje, bez obzira na brze promjene tehnologije, čemu se moramo svi prilagoditi. Još se puno zarađuje kroz sponzorske ugovore na muzičkim festivlima. Recimo, ima točno sto puta više muzičkih festivala nego prije 20 godina, svake godine novih deset samo u Europi. Paradoks je odličan: Rolling Stonesi opet idu na turneje da zarade, a nekad su gubili na turnejama koje bi promovirale njihove albume prodane u stotinama milijuna primjeraka”, kaže Ricov, već na terenu vrućih tema kreativnih industrija.

Usput primjećujemo, sreća njegova da je uz strast rockabillyja gurao studij prava, inače jao… “Ha, ha, marketing je moja druga-prva struka. Prvi posao koji sam 1998. imao u (danas pokojnoj) agenciji Digitel bio je pravnički, sastavljao sam ugovore s velikim partnerima u zlatnom dobu marketinga, počeo je naglo rasti event menadžment”, kaže Ricov, približavajući nas povodu ovogodišnjeg Weekend Media Festivala, gdje će se elaborirati činjenice kao dubioze budućnosti kreativne i medijske profesije.

“Prvi put je zarada Googlea premašila ukupnu zaradu kompletne tiskane industrije u svijetu, dok Facebook sad zarađuje više od svih radiostanica u čitavom svijetu. Te turbulencije medija odrazit će se na kreativne industrije. Mediji se moraju mijenjati, a tako i marketing”, govori Ricov.

Tomo Ricov | Author: Petar Glebov/PIXSELLPetar Glebov/PIXSELL

Priča se, partyji na Weekend Media festivalu su “must”, kreativci odlaze ondje zbog neformalne atmosfere i ležernog biznisa. “Partyji su jako važni, ali nipošto nisu najvažniji”, ozbiljno će Ricov, jer je “program raspoređen u šest dupkom punih dvorana, znači šest paralelnih predavanja na koje se jedva može ući”.

Pretpostavljeni daljnji razgovor o budućnosti i trendovima u marketingu sličan bi bio, pogađate, reciklažnom momentu pop glazbe i/ili pop kulture, posve logično. Umjesto toga, Ricov urbi et orbi poručuje nešto bolje i zabavnije: u listopadu otvara jazz klub u podrumu kluba Peper, čime zagrebačka i općenito propulzivna domaća jazz scena konačno dobiva kvalitetnu rezidenciju.

“Nikad nisam gledao na klub kao na izvor zarade, a volim mijenjati profesiju, ulaziti u nešto novo. Okej, ja si to mogu priuštiti. Ali nitko kome sam rekao da otvaram jazz klub nije bio iznenađen. Kažu mi: ‘Znači, odlučio si propasti’, na što kažem: ‘Da, odlučio sam propasti sa stilom'”, uz osmijeh će Tomo Ricov.

PIŠE Branimira Lazarin

Izvor :

Express

Comments

comments