Piše: Vlado Vurušić (HND)

Halo, halo, ovdje Radio Zagreb! Tako je prva hrvatska spikerica Božena Begović objavila početak nove tehnološke ere u Hrvatskoj. Taj dostojanstveni glas čulo je tek pedesetak tadašnjih vlasnika radio prijamnika u Zagrebu, koji su konačno mogli na svojoj „ljestvici”, na srednjem valu od 350 metara, pronaći i program na svom jeziku. Bio je to pionirski početak rada Radio Zagreba, današnjeg Hrvatskog radija.


Bilo je točno 20 sati i 20 minuta, svježa, mirna i zvjezdana noć, 15. svibnja 1926. godine. Na Gornjem gradu, na Markovom trgu 9, vladalo je uzbuđenje. U maloj prostoriji Radio kluba okupilo se članstvo na čelu s fizičarom Otonom Kučerom. Svi okupljeni bili su u odijelima, nervozno su pušili i nestrpljivo se ogledavali. Vidjelo se da se sprema nešto veliko, premda rijetki šetači na Gornjem gradu nisu ni slutili da, posve neočekivano, prisustvuju rađanju povijesti. Okupljeni strogi muškarci su zanijemili i prepustili mjesto jednoj prpošnoj djevojci čiji će glas postati dijelom našeg nacionalnog kulturnog narativa. Djevojka, obučena u decentnu, ali svečanu bijelu haljinu, sjela je za stol, stavila slušalice na uši, još jednom se nakašljala da pročisti grlo i smireno, ali s teško obuzdanim entuzijazmom u glasu, izgovorila epske riječi:

– Halo, halo, ovdje Radio Zagreb! Tako je prva hrvatska spikerica Božena Begović objavila početak nove tehnološke ere u Hrvatskoj. Taj dostojanstveni glas čulo je tek pedesetak tadašnjih vlasnika radio prijamnika u Zagrebu, koji su konačno mogli na svojoj „ljestvici”, na srednjem valu od 350 metara, pronaći i program na svom jeziku. Bio je to pionirski početak rada Radio Zagreba, današnjeg Hrvatskog radija. Nakon što je kćerka velikog hrvatskog književnika Milana Begovića kao prvi „radiodifuzni glas u Hrvata“ najavila početak emitiranja, javnosti i skučenom slušateljskom puku se, kako i priliči, obratio dr. Ivan Stern, prvi ravnatelj Radio Zagreba. Kako bi se reklo, ostalo je povijest.

Radio stasa, televizija u povojima

Zagreb je tada, kao prvi grad u tadašnjoj Kraljevini SHS, dobio svoju radio postaju, koja je, kako je tada bilo svuda u svijetu, emitirala program u živo. Naime, tada još nije bilo „trake” na koju bi se emisije snimale, pa su glazbenici, glumci, recitatori, političari i svi drugi morali dolaziti u radijski studio ako su željeli da ih slušatelji čuju. Zato je studio prvo s Gornjeg grada prebačen u Vlašku 116, da bi potom, nakon Drugog svjetskog rata, dugo bio smješten u Šubićevoj ulici 20.

Radio Zagreb tada je bio privatna postaja, sve do osnivanje Banovine Hrvatske, kad su je 1. svibnja 1940. godine nove vlasti nacionalizirale. Na toj postaji je 1941. godine proglašena NDH, ali je i 8. svibnja 1945. poslana vijest o oslobođenju Zagreba.

Nakon toga je do 1990. Radio Zagreb prvo državna, a onda društvena institucija, koja se razvijala i nadograđivala i tehnički i programski. Osim što uskoro dobiva još dva programa, dobiva i mnoga dopisništva po hrvatskim gradovima iz kojih niču mnogobrojne lokane radio postaje. Treći program Radio Zagreba postaje kultni kulturni program, koji otvara perspektive i ruši režimske i ideološke barijere u tadašnjem društvu.

No, usporedo s razvojem Radio Zagreba iz i oko njega se trideset godina kasnije stvorila Televizija Zagreb, današnja Hrvatska televizija. Televizija Zagreb počela je emitirati istog datuma kada i Radio Zagreb – 15 svibnja, ali 1956. godine. Osnivač TVZ-a, tada članice Jugoslavenske radio televizije, bio je narodni heroj i jedan od najvećih antifašističkih boraca Hrvatske general Ivan Šibl.

Kako se razvijala Hrvatska s njom je rasla i TV Zagreb, koja se, zahvaljujući liberalizaciji stanja u tadašnjoj državi, samostalno uređivala. Zagrebačka televizija od 1968. godine započinje s vlastitim TV Dnevnikom i informativnim programom, što je bila značajna stvar, pogotovo u sudbonosnim vremenima Hrvatskog proljeća, te kraja 80-ih i početka 90-ih kada TV Zagreb postaje ono što je danas – Hrvatska radiotelevizija.

Zlatno doba

No, još u vrijeme Ivana Šibla TV Zagreb počinje sa svojom jakom i bogatom produkcijom, pa je bila pionir i predvodnik na nekadašnjim jugoslavenskim prostorima u mnogim segmentima programa. Među prvima je radila zabavne emisije „zapadnjačkog tipa“, a veliki meštar takvog programa bio je neponovljivi mag Anton Marti i njegova emisija „TV magazin“. Kolažni program „Nedjeljom popodne“ Saše Zalepugina obarao je rekorde gledanosti, pa je 70-ih godina 20. stoljeća tadašnje gledanje te popularne emisije bilo poput današnjih obiteljskih posjeta shopping centrima. TVZ je vrlo brzo osmislila i svoje kvizove, od kojih je najpopularniji bio onaj svestranog Laze Goluže – „Kviskoteka“, čiji je Kvisko postao općim narativom nekadašnje države.

Od najranijih dana TVZ je snimala serije koje i danas izazivaju zanimanje ne samo starije publike, koja se gledajući ih prisjeća svoje mladosti, nego svojom kvalitetom privlače i mnoge mlade naraštaje koji zahvaljujući njima upoznaju nekadašnji život i zabavljaju se uz ono što je nekada bilo kultno u životu njihovih roditelja. Nabrojimo samo neke od tih nezaboravnih svevremenskih serija – „Sumorna jesen“, „Mejaši“, „Malo misto“ (serija Miljenka Smoje i Danijela Marušića, najpopularnija i najgledanija humoristička serija u Jugoslaviji svih vremena), „Gruntovčani“, „Kuda idu divlje svinje“ (serija Ive Štivičića i Ivana Hetricha, koja je početkom 70-ih posve promijenila stav o dotadašnjim herojskim partizanskim vremenima), „Smogovci“ (autora Hrvoja Hitreca, najpopularnija dječja serija TV Zagreba, koja je nedavno uvrštena u jednom pregledu među deset najomiljenijih serija na području bivše Jugoslavije), „Nepokoreni grad“, „U registraturi“ te također kultna Smojina serija o osnivanju splitskog Hajduka „Velo misto“.

Osim toga, TV Zagreb imala je i niz prepoznatljivih lica koje pamtimo, poput nenadmašne prve spikerice Gordane Bonetti, zatim šarmera Olivera Mlakara, Ljubu Jelčića, Helgu Vlahović, koja je godinama bila „zadužena” za Eurovizije i bečke Novogodišnje koncerte, a posebno su se izdvajali sportski komentatori Boris Mutić i legendarni Mladen Delić, godinama prvo ime sportskog programa, koji je svojim nastupima u prijenosima „odgojio“ mnoštvo svojih kolega i gledatelja, a njegov odlazak s TV ekrana 1984. godine rastužio je građane više nego sramotno ispadanje tadašnje reprezentacije s Europskog prvenstva. Delićeva rečenica izgovorena u TV prijenosu nogometne utakmice Jugoslavija – Bugarska, kada je u posljednjoj sekundi pao gol: „Ma, ljudi moji, je li to moguće” postala je jedna od najčešće korištenih uzrečica i poštapalica, legendarna koliko i on sam.

TV Zagreb je 90-ih odigrala i važnu i ključnu ulogu u događajima koji su prethodili i najavljivali rat i raspad Jugoslavije, a onda radost stvaranja neovisne hrvatske države. Hrvatska televizija sa svojim reporterima pokrivala je sve najvažnije točke Domovinskog rata, a glas Siniše Glavaševića, koji se javljao u eter Radija i Televizije iz opkoljenog i razorenog Vukovara, ostat će vječno sjećanje i podsjetnik na herojsku borbu za neovisnost.

Hrvatska televizija ima i dva perioda s kojima se ne može pohvaliti – kada su nakon pada Hrvatskog proljeća krajem 1971. godine mnogi vrsni novinari, stvaraoci, redatelji bili micani iz programa, zabranjivani i stavljani u zapećak, ali i nažalost 1990., kada je također odrađena „etnička i ideološka“ sječa nepodobnih kadrova, što baca sjenu na borbu za hrvatsku neovisnost. No ne možemo zaboraviti ni sadašnju čistku koja je zahvatila HTV nakon što se u demokratskoj Hrvatskoj promijenila na izborima vlast, što opet kompromitira položaj HTV-a kao javnog servisa.

4420HALO, HALO OVDJE RADIO ZAGREB!

Comments

comments