Dva šiljata tornja katedrale na Kaptolu postavljena su tako da ih svaki Zagrepčanin (i svaki došljak) vidi sa svakog položaja, sa svake udaljenosti i u svakom trenutku kad god to poželi.

Zagrebačka je katedrala jedna od onih vizura koje dominiraju zagrebačkim najintimnijim krajobrazom. To je razglednica koju Zagrepčani šalju i drugima i sami sebi.

Kaptolska katedrala nije, dakle, samo prvostolnica, crkva i bogomolja, isto kao što nije samo građevina, arhitektura i stil (navodno gotika); ona je sve to zajedno, i mnogo više od toga. Ulazeći u katedralu, od njenog glavnog portala do njenog glavnog oltara, ulazimo, naime, u samu bit postanka i opstanka ovog nam starovjekog grada koji je prije dvanaest godina proslavio svoju devetstotu obljetnicu.

Ne treba čak ni ući u katedralu. Dovoljno je doći na kaptolski trgić, obići oko Marijina kipa, sjesti na kamenu klupicu i započeti onaj poznati ritual slikanja očima. Fotoaparat prepustimo turistima. Za razliku od turista, pa i novopečenih Zagrepčana, koji će i aktualne metalne skele (proizvod željezare Sisak) upotrijebiti da bi se u molitvi popeli na sâm božanski vrh ili, uz pomoć mašte, prebirali po skeli crkvene hijerarhije, stari će Zagrepčanin instinktivno zaključiti kako današnje skele na katedrali pripadaju samo kronici grada.

Kaptol je Zagreb, njegovo rodno mjesto, njegov embrij. Na Kaptolu se 1093., u vrijeme prvog zagrebačkog biskupa po imenu Duh, prvi put spominje ime Zagreb, pa se taj najstariji pisani trag o imenu grada koristi kao njegov rodni list, a 1093. smatra se njegovom godinom rođenja.

Kaptol je odolijevao i odolio i požarima i potresima, a uspio se izvući i iz kandži nasilnika i osvajača svih fela, od Tatara i Turaka do ovovremenskih agresora. Posljednja žrtva je nadbiskup Alojzije Stepinac, pokopan u katedrali i  u Mariji Bistrici od strane Svetog oca proglašen blaženim.

Prvi zagrebački nadbiskup je Juraj Haulik, a biskupija na Kaptolu prvi put je uzvišena u nadbiskupiju 1852., kada sveti otac papa Pio IX. svojim Ubi primum placutom zagrebačkom biskupu Hauliku dodjeljuje nadbiskupski klobuk, a nadbiskup Haulik prvi put u toj najvišoj crkvenoj funkciji misu u katedrali služi 8. svibnja 1853.

Kardinal Haulik dao je urediti i park Maksimir, koji pod njegovim nadzorom izrasta u dragulj europske hortikulture. Maksimir je započeo graditi također kaptolski biskup, Haulikov prethodnik, biskup Vrhovac. Stoga se zagrebačka biskupija ne može promatrati odvojena od Zagreba, jer ona jest Zagreb, isto kao što kaptolska katedrala Zagrepčanima nije samo Božji dvor i u njoj se ne klanjaju samo Uzvišenome nego i vlastitim korijenima.

Ulaskom u katedralu vraćamo se, dakle, Svetom pismu, ali i prvom pisanom tragu o imenu grada. Svatko od Zagrepčana tko je u katedrali primio svetu potvrdu ili mu se posrećilo da se na Kaptolu krstio, pričestio ili vjenčao, kaptolsku će katedralu prvenstveno doživjeti kao simbol i najdražu razglednicu rodnoga grada.

Jedino Zagrepčanin raspoznaje glazbu kaptolskih zvonâ, jer njihov je zvuk zagrebački blagdan koji se slavi u svim hrvatskim crkvama.

I jedino Zagrepčanin zna da je jedan od katedralnih zvonika pet metara niži, ali nipošto neće otkriti koji. Ljubomorno za se čuva tu malu zagrebačku tajnu, prepustivši turistima i došljacima da nagađaju.

Objavio/la 

Comments

comments