image_pdfimage_print

Vidjela sam neki dan na zgradi u kvartu grafit kakav nisam vidjela brat-bratu dvajspet godina. Krilato slovo M. Kad vam kažem da je početkom osamdesetih u Zagrebu to krilato M označavalo Martićevce, zacijelo ćete se zbuniti jer vas većina uz Martićevce ne veže početak osamdesetih nego devedesetih i ne Zagreb nego Knin. E, pa ne ti Martićevci.

…Zraka…Braco..Cobra…Kompa…Jungić….Beli…Miki ( Zlatko Marić ..Sokol Security)…” Meho”…Tarzan …pa mali Tarzan ( Kvaka) …Šuk …” braća Daltoni ( Bujanovići) …Koza…Glavonja Milovan…itd..itd..

Martićevci o kojima govorim nisu se tim nazivom okitili slaveći današnjeg haaškog osuđenika Milana Martića, nego Martićevu, ulicu u centru Zagreba koja je danas poznata po najvećem broju trgovina s automobilskom opremom i po “Booksi”. Osamdesetih ondje još nije bilo Bookse, a za automobilsku opremu nemam pojma, no odande je dolazila jedna od najozloglašenijih bandi huligana iz gradskoga središta. Dalje valjda ne moram objašnjavati.

Premda sam ranih osamdesetih bila još balavica koja je s huliganima imala veze koliko i s logičkim pozitivizmom (čitaj: nisam znala niti što znači ta riječ), moj susret s Martićevcima zbio se kroz obližnji mi lunapark “Tivan”, na čijem mjestu danas stoji petsto puta ružniji hotel “Sheraton”. Naime, kaj. Narečeni lunapark mir je u susjedstvu kupovao time što bi u poštanske sandučiće svih zgrada koje su ga okruživale ubacivao kupone za besplatne vožnje, flipere i ostale pizdarije koje je nudio. Budući da smo sestra i ja u svojoj zgradi bile jedini živalj ispod trideset (i ispod petnaest, for that matter), svi takvi kuponi iz susjedskih su završavali u našem sandučiću. Ne moram vam posebno objašnjavati – imale smo besplatnih kupona za svinje hranit ili da se točnije izrazim – za provest čitavo osmoškolsko + srednjoškolsko obrazovanje tamo gdje nije trebalo.

Najprije smo ih trošile na vožnju vlakićem i na onim blesavim ofarbanim slonovima koji idu gore-dolje dok vas prati svemirski brod s rotirkom, a pred vama bježi konj na štapu. Zatim smo, kad smo malo odrasle, počele redovito pohađati pauka. Nemam pojma jel se pauk zbilja tak zvao, ali je tak izgledao – sastojao se od gomile “svemirskih letjelica” na štangama koje bi se zavrtjele u krug, a ti si nekakvim joystickom u kabini upravljao time hoće li letjelica ići gore, dolje ili goredoljegoredoljegoredolje, pri čemu je zadnjespomenuto bila moja najdraža opcija, sve dok si sestru ne bih naćerala na povraćanje doručka od prošle srijede. U već poodmakloj dobi od dvanaest-trinaest godina prešle smo najprije na autiće – onaj poligon na kojem se svi ponašaju kao vozači na hrvatskim autocestama, čitaj: pokušavaju se što više puta sudarit i prosut se po prometnici, a ubrzo potom skrasile smo se i u limenci.

Limenka je, pak, bilo glavno okupljalište Martićevaca. Sister i ja to u početku nismo znale. Nama je limenka bila glavno okupljalište čudnih bića koja te napadaju u igri Spejs Invejders, lampica na fliperima i nepomičnih čovječuljaka na stolovima za stolni nogomet. No s vremenom smo ipak počele zapažati nekakve likove koji su uz lupanje šakama po limenim zidovima katkad i razbijali pivske flaše jedni drugima na glavama, ljuteći se što ih fliper ovom prilikom ne sluša baš najbolje i pritom se bezumno cereći.

Moja stara nije bila ni najmanje sretna što se sister i ja sve češće zavlačimo u limenku. Dijelom je to imalo veze s markiranjem školske nastave, ali s obzirom da sister i ja u to doba ipak nismo prečesto prakticirale takvo što, više ju je užasavalo što se muvamo oko sumnjivih tipova o kojima su kružile razne priče. Da tuku pankere pred Kulušićem, nakon što ovi izađu sa svojih kultnih koncerata. Da se neki dečko iz nebodera u obližnjoj ulici bacio s osmog-devetog kata nakon što su ga ovi sustavno prebijali svake subote pred istim klubom. Da kradu aute i onda ih razbijaju (što mi je djelovalo prilično vjerojatno, s obzirom na praksu koju su usavršili na autićima u lunaparku). Da loču ko životinje, za što mi nisu trebale nikakve priče jer sam to imala prilike vidjeti i uživo. Svašta su pričali o njima, ali ja ni do dana današnjeg ne znam što je od toga bila istina, a što urbana legenda. No bio ih je strašan glas.

Moram priznati, nisu bili oku najugodniji prizor. Uglavnom masne, ponekad nešto dulje kose, nekima je nedostajalo pol vidljivih zubi, neki su nosili lance za opasačem, izražavali su se glasnim kuišonoburaznejebtipsmterONO i svako malo zapadali u tučnjave ili skoro-tučnjave koje bi uvijek započinjale jednim rastegnutim: KAAAAAEEEEE??!!! ili K’JSADSEREŠ?! Vlasnik i djelatnici lunaparka pri svakom bi ih takvom ispadu razdvojili i otjerali iz “Tivana”, prijetivši im zatiranjem sjemena pojave li se ikada više na pošljunčanom teritoriju njihova vašarčića, ali drugi bi dan dečki i opet bili tamo, s nepromijenjenim stylingom, obrascem ponašanja i neproširenim vokabularom.

Začudo, mene i sister nikada nisu zadirkivali. Ne samo to, kad bi se i pojavio netko tko bi nas pokušao izgurati sa Space Invadersa i Pacmana ili nam dobacivao kakvo: Kaje, klinke, marš u školu, naši bi im bezzubi lunaparški sustanari pristupili svojim karakterističnim: K’JSEREŠ? i dotični bi se ubrzo povukao. No ne mogu niti kazati da su nas uzeli pod svoje krilo jer nisu s nama uopće komunicirali. Mi smo se pravile da ne vidimo njih, oni su se pravili da ne vide nas, a interesi su nam se ionako rijetko kad poklapali jer sestra i ja nikad nismo naučile igrati stolni nogomet, a Martićevci se nisu najbolje družili s tek pupajućom kompjuterskom tehnologijom čije smo plodove nas dvije najvoljele uživati u limenci. Načula sam nadimke kojima su se nabacivali usput (najveći dojam na mene je ostavio Žila), ali iskreno rečeno, mislim da ni danas za većinu nemam pojma kako se zove.

Kao i u svakoj priči o prošlim vremenima, sad moram ubaciti onu rečenicu: Godine su prošle i… Fakat, godine su prošle i sestra i ja smo sve rjeđe svraćale u “Tivan”, da bi se na kraju dotični zatvorio, najprije se pretvorivši u veliku, zjapeću građevinsku rupu pa zatim i u hotel koji se gradio, činilo nam se, tisućama godina. Sredinom devedesetih ili točno nakon onog tisućljeća kad je na mjestu “Tivana” konačno niknuo hotel, srela sam jednog od Martićevaca u kvartovskom dućanu. Prepoznala sam ga, ali mu se ne bih bila obratila jer, kao što rekoh, nisam mu znala ime (niti nadimak, jer nije bila riječ o Žili).

Ono što me, međutim, nemalo iznenadilo bilo je to što je čovjek prišao meni i obratio mi se imenom. Znao je i sestrino ime jer je već nakon par minuta razgovora pitao i za nju. Ostala sam osupnuta. Nakon što se raspitao za mene i obitelj mi, stao mi je govoriti o ljudima koje sam navodno znala iz limenke, premda nisam uspijevala spojiti imena s licima. Najprije se polunostalgično zagrohotao nad time “koje smo budale bili, jebote”, a zatim mi rekao da je taj-i-taj automehaničar u Klari, da je onaj drugi najobičniji pijanac kojeg tjeraju iz svih kvartovskih birtija, da se Žila oženio nekakvom rospijetinom koja mu “ne da mrdnut'”, da je pitajbogatko iz Martićevaca prešao drito u Bedblubojse (moj sugovornik je to smatrao ultimativnom izdajom), a zatim u HDZ, čiji je sada nekakvi općinski, a možda i gradski predstavnik, blablabla. Kad sam ga pitala što je s njim, jednostavno mi je odgovorio: Ja sam se SREDIL. Bilo je očito da ne želi razrađivati pojedinosti pa ga nisam dalje ispitivala. Kojih mjesec dana kasnije vidjela sam ga kako s nekom ženom ulazi u Yugo 45 koji je bio sav oblijepljen slikama Sai Babe pa mi je sve postalo nešto jasnije. Strašna banda iz centra Zagreba vrlo je očito i idejno zatučena.

Ako ste očekivali nekakvu posebnu poantu koja će uslijediti u zaključku ovom prisjećanju na Martićevce iz Zagreba, bogme ste se bez veze načekali. Ovo je bilo samo strujanje svijesti i uspomena koje su mi navrle kad sam neki dan na jednoj kvartovskoj zgradi spazila krilato M – zaštitni znak paraudruge paragrađana čije je prisustvo u Tivanovoj limenci bila svojevrsna kulisa mome odrastanju. Nemam nekih posebnih velikih misli koje bih s vama tim povodom podijelila, ali ipak me pomalo muči jedna primisao i crtica. Moj sugovornik iz kvartovskog dućana i bivši Martićevac nije mi do kraja objasnio misterij te gradske bande, što je ona doista bila, s kojim se ciljem okupljala i koje su joj bile ideološke smjernice. Ono što mi je, međutim, zorno oslikao je činjenica da su gotovo svi članovi te silovite bande završili prilično dosadno, građanski, pa koji put čak i kronično alkoholičarski. Nisu se raspali uslijed nikakve eksplozije, rata, policijske akcije niti žestoke međusobne svađe. They died with a whimper, not a blast, rek’o bi netko, nemam pojma tko. Zato me, eto, zajedno sa sjećanjima pri pogledu na “krilato M” spopalo i jedno pitanje: Tko li je, jebote, nostalgičan za takvom BEZVEZARIJOM? No pretpostavljam da si na to pitanje nikad neću niti znati odgovoriti. Ili barem do onog trenutka kad mi netko upućeniji ne odgovori na ono pitanje na koje nisam znala odgovor čak niti kad sam bila u izravnom kontaktu s njima: Tko su zapravo bili Martićevci iz centra Zagreba? Ako znate, komentari su vam otvoreni…

(VIDEO) Tko su bili ‘Martićevci’? Zagrebačka banda koja je ušla u urbanu legendu

Share

Comments

comments