Ako baš niste imali novaca u ovakvim situacijama pobrali bi batine.

Gradske četvrti, naselja ili gradska razgraničenja, nemaju veze s kvartom. Kvartovsku briju treba skužiti. Taj tzv. mikro lokal -patriotizam možda je skoncentriran samo na jednu ulicu ili pak na željezničku prugu koja čini zamišljenu granicu između dva zaraćena klana.

‘Oš kupit ciglu? – dobacuje umjetno produbljen muški glas iz mraka. Možda se taj klinjo čini žgoljav i pretjeran0 nabrijan, no ciglu bi bilo pametno kupiti. Kvartovskim “štemerima” ne treba stajati na žulj.

Ako baš niste imali novaca u ovakvim situacijama pobrali bi batine, baš kao i ekipa iz susjednog kvarta s kojima se vodi rat. Prodaja ovog građevinskog materijala najviše je cvjetala šezdesetih godina prošlog stoljeća, a kvalitetna cigla mogla se bez problema nabaviti i tijekom osamdesetih.

desposit photos
Desposit photos

” Krajem šezdesetih uopće nije bilo jednostavno živjeti u Zagrebu. Prvo jaki su bili kvartovi i tak’ ako si bil’ iz Trešnjevke, a imal’ si curu u Trnju, ups…moral’ si puno cuga platiti lokalcima, da te prihvate i obrnuto. Pa Martićeva i Tuškanova s Vrbanićevom, Maksimir, Sigečica, Volovčica, Dubrava, Črnomerec,Tkalčićeva, Lašćina, …nosili su se bokseri, skakavci, žileti, češljevi i kuglager na gumicu….nije bome bilo preseravanja. Točno se znalo tko jet ko u kojem kvartu i kak’ si se trebal’ ponašati. Ali isto tako vođa kvarta, ako je za tebe rekel da te se ne dira, niko nije smel te niti dotaknuti…bilo je tu i reda i znala se hijerarhija”, prisjetio se jedne prilike Miroslav u facebook grupi “Osamdesete u Zagrebu”.

 

A danas će svatko za svoj kvart tvrditi da je prednjačio u prodaji cigle – Savica, Trešnjevka, Knežija, Maksimir, Dubrava, Trnje i neizostavna Martićeva… S nostalgijom naravno, jer što je veća prodaja cigli, to je viši “rejting” kvartovskoj ekipi.




Kako bilo, u večernjem izlasku nije bilo mudro spiskati svu lovu. Oni oprezniji i pametniji ostavljali su si u novčaniku dovoljno za barem jednu ciglu.

Izvor :

zagrebinfo

Comments

comments