Kavanski život Zagreba, kakvog znamo danas, nastao je u 70-im i 80-ima. Kavane i krčme smanjuju se i počinju sve više ličiti na današnje kafiće. Bilo je to vrijeme sretne djece, ratnih filmova u boji i rokenrola. Darko Rundek luta periferijskim krčmama u potrazi za Enom, dok Štulić teatralno brije bradu i brkove te se u Kavkazu uz pljuge i pivo troši vremenom, zajedno sa ostalim pametnim, knjiškim ljudima. Skroz-naskroz.

Na mnogo mjesta opjevan je i okovan u legendu zlatni trokut 80-ih: Zvečka-Kavkaz-Blato. No osim njih, bilo je i drugih kultnih mjesta. Kuhana jaja i mussolinije (gemišt sa sokom od maline, op.a.) zagrebačkih birtija zamijenili su tost i whiskey cole u pomodnim kafićima. Prve toast sendviče Zagrepčani su jeli u Preradovićevoj kod Vukasa. Nedugo zatim otvoren je i kultni Pingvin.

Malo dalje od Vukasa cvjetale su Pinta i Karaka. U dubrovačkoj lađi okupljala se  impresivna ekipa: od akademika, glumaca, sportaša, redatelja, pisaca, pa sve do poznatih zagrebačkih klošara. U eri Ćirinog „bijelog šala“ Zajec, Mlinarić, Kranjčar, Mustedanagić i društvo u Karaki su imali dnevni, a vrlo često i noćni boravak.

„U Karaku su mi provalili one šampionske ’82. Sa šanka su ukrali samo Mlinkin dres, a novac, cugu i bijelu tehniku ostavili nedirnute.“ — prisjeća se gazda Pavo Kremenić koji sad, umjesto u Karaki, gazduje u Gavelli, okupljajući slično društvo.

Njegovi dubrovački frendovi Albert Papo i Vlaho Srezović otvorili su nekoliko kultnih klubova i kafića: od Saloona, Orient Expressa, Hard Rock Cafe-a, Buldoga... Kad su uoči otvaranja prvog zagrebačkog Hard Rock Cafe-a pitali Alberta zašto sam usred noći šarafi žarulje po lokalu, kratko je odgovorio:

„Tuđa ruka može ti dignuti samo kurac i ništa više!“

U to doba počinju nicati i kafići poznatih sportaša; Papagaj rukometaša Žagmeštera, Charlie nogometaša Mirka BraunaMatch Ball tenisača Bore JovanovićaSahara, kafić legendarne plave devetke Slavena ZambateKerempuh Pere Močiboba, Safari Željka Perana, i mnogi drugi kafići opisali su birtijašku povijest hrvatske metropole.

Treba spomenuti i to da su skorašnje pretvorbe opjevane trešnjevačke birtije Dvije Lipe u kockarnicu te legendarneMocce u pizzeriju istinski kulturološki genocid birtijaške povijesti Zagreba.

90-e i nisu bile tako crne. Piva u bircu je bila duplo jeftinija!

Kao sugovornik za stanje u kafićima 90-ih poslužio mi je moj susjed, novinar, poduzetnik i zen majstor Vlado Milinović. Vlado je 90-ih živio u Gornjoj Dubravi, studirao na Filozofskom i često ružio po kafićima u Centru. Pitam ga je li bilo grozno odrastati u ratnim 90-ima.

„Pa i nije baš . Bilo je puno više mjesta za izlaske, vladao je veći kaos. A velika piva u kafiću koštala je oko 5 kuna!“

Kultno mjesto toga doba bio je Grand Slam u Vlaškoj. Tamo se skupljala (pseudo)intelektualna bagra i bilo je zabavno u svako doba dana.

„Takvo mjesto fali Zagrebu. Grand Slam imao je veliku terasu, a jelo se i pilo skoro za džabe.“, priča mi Vlado.

Oni koji su htjeli biti viđeni išli su i u Plazu u Gajevoj, Grand TheatarAtrij i Thaliju kod ZKM-a. Tamo je bila glavna gradska zajebancija.

„Svi smo imali manje para ali smo se bolje zabavljali.“

Opatovina je bila puno aktivnija nego danas, pogotovo birtije Domus i Sakristan. Najpopularnije mjesto bio je Buffet Dolac, ekvivalent današnjeg Krivog Puta. Čak im je i gazda isti, legendarni Barbić.

„ Vikendom bi se tamo znala okupiti masa ljudi. Uopće ti nije trebao mobitel, svi koje si željela sresti bili bi tamo. Pošto je prostor samog kafića bio vrlo malen, kao terasa služili su stolovi kumica s tržnice. U tom metežu bilo je teško pozvati konobara da te posluži pa je hit piće bila četverostruka loza. Desetak kvadrata oko šanka zvali smo “Šok soba” i tamo su se događale mračne stvari.“

Još mračnije stvari zbivale su se na Cvjetnom trgu u podrumskoj prostoriji amaterskog rukometnog kluba. Zbog svoje opskurne prirode prostor je dobio zlokobni nadimak Jama Jazovka.

„Jazovka je bila okupljalište okultista, avanturista, plaćenika, dilera i političara iz malih, ali ekstremnih stranaka. Atmosfera je oscilirala od strahotne do strahovito strahotne“, prisjeća se Vlado. „Ponekad je glavni konobar smirivao situaciju u kavani otpuhujući raznorazne prahove koje su pomoćni konobari slagali na šanku.“

Jedan od historijskih događaja u Jami zbio se 1989. godine, kada je u u pijanom zanosu osnovana vojska koja će osloboditi Hrvatsku. Tako je nastao ozloglašeni HOS. Definitivno najmračnija sekvenca u Jazovki odvila se sredinom devedesetih. Pijani mladić za šankom je izgubio na ruskom ruletu, uz nezaboravne posljednje riječi: „E stari, gle ovo, jesam li faca ili šta???“. Podrum je nakon toga bio zatvoren tjednima, što je izazvalo opću pomutnju u narko-sustavu Zagreba.

Nulte godine: pankeri, skinsi, partijaneri i prvi internet kafei

Milenijska 2000-ta nije bila tako mračna. Štoviše, bilo je to proljeće mog života. Upisala sam Klasičnu gimnaziju u Križanićevoj; 1.e, legendarni razred još legendarnije profesorice Ružice Peršić. Prvu kavu popila sam u obližnjem Kulušiću markirajući nulti sat matematike. Kulušić je tada nažalost bio pred zatvaranjem i tamo je noću zalazila samo rave ekipa. Često su, vidno raspoloženi, ravno s partija znali doći u subotu ujutro na grčki i latinski!

Opatovinom su zavladali skinheadsi pa sam je se uglavnom klonila. Podjednako degutantni bili su mi Gradec i “Tkalča”, gdje su se skupljali šminkeri, odnosno “šabani”. Upravo u to doba cajke lagano postaju mainstream te ih se sve više može čuti kako trešte iz skupih autiju, mobitela, ali i iz kavana oko Centra, što nikada prije nije bio slučaj.

Osim cajki, u gradu se pojavljuju i prvi internet kafei. Bili su to kafići s kompjuterima s kojih se moglo ići na internet! Sat vremena surfanja koštao je 10 kuna. Jedan od prvih internet café-a bio je VIP na Cvjetnom, MAMA u Preradovićevoj iPtica (a.k.a. Aquarius Net café) kod Džamije.

Nama, pank banditima novog milenija, bilo je ispod časti pohoditi birtije pa smo i po najvećoj zimi znali ispijati Ribar (tj. “Rigar”), Simfoniju (s ilustracijom pijanog Beethovena) i ostale “vrsne” sorte na klupicama Mažuranca, Ribnjaka, Botaničkog vrta i ostalih parkova. Jedini punkt iz srednjoškolskih dana bio nam je Melin u Tkalčićevoj,  Klub studenata Istre te Dobar Zvuk u Gajevoj, gdje se dobar zvuk može čuti i dan-danas.

Krivi Put tj. Pivi Krut (R.I.P. 2004.-2010.)

Sve se mijenja 2004. godine otvaranjem Krivog Puta u Runjaninovoj. Lutalice koje su izgubile stazu, doajeni studentskog zgubidanstva i ostali srodnici u KP-u su dobili svoj krov nad glavom. Godina otvaranja Krivog Puta poklopila se s godinom uvođenja Bolonjskog sistema, ali i s mojim upisom na fakultet. Zbog odlične lokacije (na razmeđi Trešnjevke i Centra) Krivi Put je postao moje često prebivalište.

Poput Hesseovog magičnog kazališta i filmova Davida Lyncha, Krivi Put nije (bio) za svakoga. Neki su KP prozvali i „Zvečkom novog milenija“. U dvorištu i krovištu Krivog Puta odvijalo se sve i svašta, od neslušljivog koncerta pijanog Darka Rundeka do bakantskih Jutara Poezije. Krivi Put nije imao biljarski stol, ali su odmah preko ceste bila dva ping-pong stola, gdje se popodne igrao ping-pong, a navečer sjedilo i razglabalo kao u starim kavanama Agrama.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

(članak je originalno objavljen u magazinu Playboy, veljača 2012.)

Piše: Mia Mitrović

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA



Piše: Mia Mitrović

Izvor :

anwa.com

Comments

comments