image_pdfimage_print

Pisanje

Volim pisati.


Oduvijek sam volio računati i pisati.
Pišem brzo, u jednom dahu, nikada ne mijenjam sadržaj onoga što sam napisao. Kad napišem, puknem objavu. 
Run and gun.
Volim i čitati. Puno čitam sve i svašta. Od religijskih sadržaja, do filozofskih rasprava, stripova, beletristike. Uvijek mi je nekoliko knjiga pri ruci
Čitam paralelno. 
Maltretiram se i njemačkim i engleskim čitanjem. Sve rjeđe. 
Mazohizam prolazi.
A kod nas, u Hrvatskoj ima se o čemu pisati.
Inspiracije su nepresušne, čovjek ne bi trebao niti jesti niti spavati, niti piti kave, ni pišati, samo pisati, ali ne zalazeći u bit stvari.
Samo specificirati, u natuknicama sve one budalaštine što se događaju svaki dan.
I dan bi bio prekratak. I tako 365 dana na godinu.
Čemu pisanje? Nekakva imaginarna nada da će ipak ljudima doći do mozga, nekakva nada da ljudi čitaju sa razumijevanjem.
Pisanje o politici, kod nas je prema općim kretanjima u društvu svaki dan sve opasnije.
Svaka objava je ples na rubu provalije.
Markićkini odredi dežuraju. Batarelovi odredi dežuraju. Vau komisije dežuraju.
Ne bili što lajn’o…
Blokiraju ti profil, cijela armija odvjetnika čeka da ti natrpa tužbu, prema kojoj su i Dillinger i Ivo Sanader, a Boga mi i Saucha, samo male bebe.
Sve si nešto mislim, valjalo bi promijeniti temu.
Sport?
Ne o tome, to je uistinu kaljuža. To mi se baš gadi.


Estrada, pjevačice za koje ne znaš, kada pogledaš slike po portalima, kojim usnama pjevaju?
To mi je nekak, ne znam, polusvijet. Uvijek sam sažalijevao one nekakve novinare kojima je radni zadatak pratiti te instagrame nekakvih Ana Grujica i sličnih “celebritija”.
Jebate, ideš u školu, tamo te maltretiraju da moraš učiti, starci ti plate nekakvo veleučilište u Pripizdini, da bi postao nekakav “akademski građanin”, pa dođeš na posao i moraš cijeli dan gledati instagram Ane Grujice i lajkaš umotvornie Hrvaja Shaleta.
Pisati o biznisu?
Suhoparno i dosadno, to ne čita nitko živ. Biznis je kod nas, onaj uspješan, baziran na lažnim fakturama i neplaćanju.
Pisanje o politici je strast.
Kao seks.
Da, mogao bih pisati o seksu!
Ionako imam materijala napisanog za barem tri četiri odeblje knjižurine.
Samo lijepim i objavljujem.
Ali, ne bih imao nigdje za objaviti, jer FB ne dozvoljava pisanje o sexu eksplicitno, nešto poput naše državne televizije.
A i ne bih se zvao Spectator, nego Voajer.

Share Button
Izvor :

Spectator

Komentari

comments