Pokajanje?

Sinoć sam prekinuo štrajk glađu, nakon puna četrdeset i četiri dana gladovanja. Čovjek mora uvijek preispitivati samog sebe. Prvenstveno sebe. Kad na to zaboravimo, i kad sami sebe uvjerimo u nešto što bi sem oglo nazvati samoispravnost vlastitih odluka, to najčešće ispadne loš put. Tijekom ovog štrajka glađu najviše sam razgovarao sam sa sobom. Da. Vrlo neugodno. Onako kako najčešće razgovaram i pišem o onima koji se nađu u mojim istraživanjima, zadnjih sam tridesetak dana imao priliku voditi mučan proces protiv samog sebe. Prečesto sam u životu preko vlastitih grešaka prelazio, nalazeći opravdanje u onoj: “Svi griješe!”, ili kojekakvim drugim uzrečicama, doskočicama, dosjetkama, frazama i citatima, kojima sam zapravo nalazio idealnu formulu da izbjegnem suočavanje sa samim sobom i vlastitim ponekad ozbiljnim i teškim greškama. Točno je, mnogi su me povrijedili. Točno je, mnogi su mi u životu odradili nešto iza leđa ili čak radili o glavi, bili lažni prijatelji, i tako dalje, i tako dalje.

Ali u suštini nitko i ništa nije opravdanje za bilo što što sam osobno napravio. Za mnoge moje greške naprosto nemam opravdanja. Često sam izabrao krive načine da se branim od svega u životu od čega sam mislio da se trebam obraniti (a možda jesam, ili možda nisam se trebao braniti, tko će sad više znati). Iskreno, nakon ovih mjesec dana razgovora sa sobom, mislim da sam kao čovjek potpuno podbacio. I kao čovjek, i kao otac, i kao sin, i kao brat, i kao suprug, i na toliko mnogo načina zapravo sam naprosto bio nikakav.Ako je išta iz ovog štrajka glađu izašlo dobro, onda je to taj razgovor i suočavanje s Domagojem Margetićem. Onakvim kakav je kad je najgori. Čudno je to kako čovjek kad se suoči s onim lošim sobom, odmah nakon toga sam sebi kaže – ali … pa krene nabrajati opravdanja zašto je nešto loše napravio. Ljudski, valjda. A nema opravdanja. Nema ali … Da, svi griješimo. I da, ljudski je griješiti. Ali je ljudski i biti dobar. I kako onda postanemo loši? Nemam pojma. Izgubimo se. Oprosti je jako teška riječ. Jer je u njoj toliko priznanja o samom sebi koja je ponekad naprosto teško iskreno izgovoriti onima kojima bismo trebali, djeci, roditeljima, sestri, ženi, ponekim doduše rijetkim prijateljima (jer oni stvarno nisu svi niti bili prijatelji, ali čak i takvima treba reći oprosti za sve ono što sam i prema takvima pogriješio). Ništa dobro što sam napravio, ništa što sam napravio za tzv. opće dobro i u javnom interesu kao novinar, ne mijenja činjenicu što sam kao čovjek napravio neke loše stvari. Bojim se. Možda se prvi put u životu stvarno bojim. Jako. Bojim se toga što sam bio takav. Bojim se toga što ni sad ne znam kako i mogu li nešto popraviti i promijeniti. Bojim se i toga što i dalje od nekih kojima trebam reći oprosti očekujem prvo njihovo oprosti, a oprosti se ne smije uvjetovati. Bojim se toga koliko u meni ima tog ogorčenja, tuge, te povrijeđenosti od koje se ne mogu pomaknuti prema onima za koje smatram da su me povrijedili, a ne smijem tako. Oprosti ne smije čekati red tko će kome od srca zatražiti oprost ili oprostiti. Nikad mi nisu postupci drugih smjeli biti niti najmanje opravdanje za moje postupke. To je jadno tako se samoopravdavati, a to sam radio godinama. sam sebi tepao da sam u pravu i da je sve što sam napravio potpuno ispravno. Dakle, prekršio svoju poznatu poslovicu da ne treba svakom kretenu tepati da je idiot (pa niti sebi).

Ima li nižeg i jadnijeg nego u tuđim postupcima tražiti opravdanja za vlastita sranja koja sam napravio? Nema. I točka. Tu prestaje svaka priča. Žao mi je što sam u životu napravio toliko lošeg, uvjeren da radim najbolje. Ne znam uopće kako sam došao do toga da sam dopustio sebi da u životu budem tako loš. Zato se istovremeno i bojim toga da sam uopće bio takav. Ovako suočen sa samim sobom, da se radi o nekom koga gledam sa strane rekao bi mojim rječnikom: kakvo govno od čovjeka! Nema opravdanja. Ni za što nema opravdanja! Moja me supruga jednom pitala: Tko je Domagoj Margetić? To sam se pitao cijelo vrijeme ovog štrajka glađu. I odgovor mi se nije svidio. Malo nitko, malo nitkov. Ljudski gledano, ovako suočen sam sa sobom, rekao bih – nitko i ništa, da si baš prečesto u ogledalo ne kažem – Govno jedno! Žao mi je. Ne znam kako neke stvari popraviti. Ne znam uopće je li to moguće. Ništa više ne znam i bojim se više nego ikad. Jako se bojim. Baš jako …

Vidi još:  44 DANA TRAGIKOMICNOG ŠTRAJKA GLAĐU
Domagoj Margetić

Izvor :

facebook

Komentari

comments