Poziv Državnoj reviziji: uđite u HNB i rasvijetlite tko je u vrijeme rata ukrao milijarde narodnog novca!

Da je pravda spora, a ponekad i dostižna, potvrdila je nakon 12 godina sudovanja presuda prema kojoj FINA HNB-u mora vratiti 150 milijuna kuna, a zbog ordinarne pljačke koja se događala u ZAP-u (prethodniku FINE) 1994. i 1995. godine Na periferiji vodećih medija provukla se vijest, i to tek kad ju je u Saboru počeo […]

image_pdfimage_print

Da je pravda spora, a ponekad i dostižna, potvrdila je nakon 12 godina sudovanja presuda prema kojoj FINA HNB-u mora vratiti 150 milijuna kuna, a zbog ordinarne pljačke koja se događala u ZAP-u (prethodniku FINE) 1994. i 1995. godine

Na periferiji vodećih medija provukla se vijest, i to tek kad ju je u Saboru počeo propitkivati SDP-ov zastupnik Boris Lalovac, da je Hrvatska narodna banka (HNB) na temelju pravnoga spora koji je trajao 12 godina ovršila Financijsku agenciju (FINU) zbog duga od 150 milijuna kuna koji datira još iz 1995. HNB je nakon Lalovčeva istupu žurno demantirao bivšeg ministra financija koji je središnju hrvatsku banku napao da se bavi kanibalizmom, rekavši „da nije red da državne institucije ovršuju jedna drugu“.

Prema demantiju HNB-a, on nije ovršio FINU ni za kakvih 150 milijuna kuna, a niti neće, nego će je ovršiti nježno i na rate za samo 148 milijuna – i to tako da će  prva rata od bizarnih 64 milijuna kapnuti u državni proračun odmah na osnovi sudske presude, a onda će slijediti još dvije rate, svaka od po tričavih 42 milijuna, prva u studenome 2016., a druga u istom mjesecu 2017. Tako su se, kažu, dogovorili s čelnicima FINE nakon sudske presude u sporu koji se vukao po sudovima čitavih 12 godina. A spor je niknuo jer je Zavod za platni promet (ZAP), kako se FINA zvala u vrijeme inkriminirajućeg slučaja, upao u državni platni promet na sličan način na koji je to učinio i Babin Agrokomerc iz Velike Kladuše desetak godina prije u Jugoslaviji: neki loši momci iz ZAP-a su na svoju ruku emitirali novac tako da su pojedinim svoji dečkima upisivali na njihove račune iznose koje su onda ovi podizali i nestajali sa njima, a da upisani iznosi nisu imali pokriće ni u čemu! Što je isto kao da su u nekakvoj prikladnoj garaži tiskali krivotvoreni novac! No, inspektori iz HNB-a su ih ulovili u raboti i prijavili, pa je palo i nekoliko kaznenih prijava, a HNB je zatražio povrat „naštancane“ crne love, ali od državne financijske agencije, negdašnjeg ZAP-a tj. današnje FINE.

Drugi slučaj tamni slavu i diku HNB-a

Ta se ordinarna pljačka događala u ZAP-u 1994. i 1995., dakle prije 21 godinu, pa je sudski pravorijek još jednom potvrdio da je „pravda spora, a ponekad i dostižna“. E, sad, do ovdje bi donekle sve bilo u redu: meštri su počinili pljačku, HNB, slava mu i dika, uhvatio ih je s prstima ne u pekmezu, nego u pčelarskoj centrali, podnio je kaznene prijave i zatražio povrat opljačkanog novca. Dakle, HNB je postupio u okviru svojih ovlasti i odradio je svoju ulogu, a dalje je na sudu… Dakle, slavili bismo danas ovaj HNB-ov obračun s pljačkašima u redovima državnih novčarskih institucija, kada ne bismo ništa znali o jednoj, dvije godine starijoj i mnogo grandioznijoj, epskoj pljački o kojoj HNB nikada nije zucnuo niti slova, a šuti i dan danas te ne iskazuje ni najmanju namjeru da bilo što pokrene kako bi se ona rasvijetlila, počinitelji procesuirali, a novac se vratio u trezore HNB-a, što tamni njegovu slavu i diku. Radi se o glasovitoj pljački narodnog novca iz trezora HNB-a 1991. i 1992., a za koju do dan danas još nitko nije pozvan na odgovornost. Između ostalog i zato što je izostala reakcija  državnih institucija, a među njima je svakako najodgovornija baš Hrvatska narodna banka, jer je njoj taj silni novac bio povjeren na  čuvanje.

U međuvremenu, do danas, napisano je bezbroj tekstova o toj mega pljački, a jedno od najvažnijih svjedočanstava dao je Josip Manolić u svojoj memoarskoj knjizi „Politika i domovina“, izdanoj 2015. godine. Josip Manolić vjerodostojni je svjedok, jer je jedan od tvoraca hrvatskog osamostaljenja, pa i onog monetarnog, te čovjek koji gotovo pa zna doslovce sve što se tada događalo. Pa kad baš on, crno na bijelo, opisuje na stranicama 184., 185. i 186. tu velepljačku, u kojoj je po njegovoj procjeni ukradeno oko 600 milijuna tadašnjih njemačkih maraka, onda bi taj dio njegovog teksta u svakoj civiliziranoj državi imao snagu dokaznog materijala koji bi pokrenuo nadležne državne institucije da barem izvide ima li osnova za ono što Manolić tvrdi.

Vidi još:  KATOLIČKA ŠKABRNJA Protiv romskih susjeda prosvjedi i hajka, protiv HDZ-ovog načelnika muljatora - ništa

Svojima dijelili lovu bez pokrića

Prije 21 godinu neki loši momci iz ZAP-a na svoju su ruku emitirali novac tako da su pojedinim svojim dečkima upisivali na njihove račune iznose koje su onda ovi podizali i nestajali s njima, a da upisani iznosi nisu imali pokriće ni u čemu! Što je isto kao da su u garaži tiskali krivotvoreni novac! Inspektori HNB-a su ih ulovili u raboti i prijavili, palo je i nekoliko kaznenih prijava, a HNB je zatražio povrat „naštancane“ crne love

Gosp. Manolić sve je u tančine opisao

Kako su se skupljale velike zalihe novčanih sredstava, što je prethodilo i omogućile tu pljačku, piše gospodin Manolić na  stranici 184: „Vodstvo HNB-a (guverner je bio Ivo Čičin Šain op.a.) je mudrim postupcima stvorilo u trezorima HNB-a velike zalihe dinarskih novčanica. Umjesto da vraćamo višak dinarskih novčanica u trezor Narodne banke Jugoslavije, zadržavali smo ga u Zagrebu, pravdajući to na razne načine.“

Tadašnji ministar financija, pokojni Jozo Martinović, piše Joža Manolić na str. 185., odobrio je ilegalnu nabavu deviza na način da se te, u HNB-u skupljene, velike količine jugodinara mijenjaju na  crnom tržištu u njemačke marke. Gospodin Manolić ne piše tko je zatražio odobrenje za te novčarske operacije od Martinovića, no Martinović ga je ipak potpisao i tako zapravo potpisao papir koji je sve sudionike akcije amnestirao od odgovornosti za šverc s valutama u ime države, što je kasnije donijelo enormnu osobnu korist svim osobama  uključenim u taj šverc pod okriljem države i zaštitu od pravnog progona do današnjih dana!

Prijevozniče, Rajić ti je ime!

Josip Manolić u kontekstu muljanja oko valuta navodi još samo imena Franje Gregurića (bivši premijer) i pokojnog Martina Katičića (bivši direktor Privredne banke), ali  iznosi i pikanteriju kako je dobio policijsku informaciju da je na granici s Bosnom i Hercegovinom zaustavljena hladnjača puna jugodinara koja je vozila te novčanice za poslovnice Privredne banke u BiH. Iz popratnih „papira“ se vidjelo da je kao prijevoznik naveden čovjek koji je danas jedan od najbogatijih Hrvata, pa nije teško zaključiti tko bi to mogao biti. On je uza se imao i  „papir“, poseban nalog  ministra financija, da se „sve institucije hrvatske države stave raspolaganje tom vozaču“!

Opljačkanih 150 milijuna kuna vratit će građani!

Zanimljiva je činjenica da će FINA, slijednica negdašnjeg opljačkanoga ZAP-a, na osnovi sudske presude vratiti 150, pardon, 148 milijuna kuna HNB-u, a ne počinitelji pljačke koji su i uhvaćeni i procesuirani, pa je pretpostavka i da im je oduzet protupravno stečeni novac, ili barem ono što se dalo spasiti, te da je vraćen HNB-u. Ako je pljačkašima novac oduzet, a nije vraćen u HNB, to bi značilo da je  FINA zadržala ta sredstva, pa bi to također bilo dovoljno da se odgovorne u FINI kazneno progoni. Ako, pak, pljačkašima, novac nije oduzet, onda bi to značilo da im je ostavljen, pa bi se svakako treba istražiti  tko im je ostavio novac! Kako bilo da bilo, opljačkani novac očito nije vraćena u HNB, pa će država za sve opet ispostaviti račun građanima, gospodarstvu i općenito svima koji posluju preko FINE i tako elegantno riješiti ovaj rašomon.

Vidi još:  VIDEO Kako je opljačkana Hrvatska?

Joža neka imena navodi, a druga preskače

Posao je dogovoren (?) s Privrednom bankom, pa su se svi viškovi jugodinara danonoćno, 24/7, mijenjali na ulicama po Hrvatskoj i Bosni za DEM i to po sistemu „jeftino dam, samo da prodam“, vjerojatno zato što je i Slovenija radila isto, a i trebalo se što prije riješiti tog novca, jer se znalo da  će uskoro tako i tako biti samo gomila bezvrijednog papira. Privredna banka je na preporuku ministra Martinovića (str. 186.) odredila petoricu operativaca koji su razvili čitavu mrežu preprodavača. Gospodin Manolić, vjeran svom uvjerenju da neka imena treba iznositi, a neka ne, što se na žalost provlači kroz cijelu knjigu, samo iz  njemu znanih razloga ne kaže tko su ta petorica, ali kaže da su „među brojnim vodećim pojedincima tu bili Leon Sulić, Luka Rajić, Marijan Medvidović…“, sve likovi koji su svojim (ne)djelima devedesetih godina prošlog stoljeća i u prvoj dekadi ovog stekli u hrvatskoj javnosti besmrtnu slavu. Piše Manolić i da se u „spomen knjizi hrvatskih časnika nalazi cijeli  popis spomenutih pojedinaca koji su svi dobili visoki vojni čin, a zapravo su se bavili švercom“, pa ne bi trebalo biti teško saznati tko su.

Akciju pokrivao Josip Perković i SIS

Manolić tvrdi da za samu operaciju nije znao, no budući da je u vrijeme kad je počela operacija šverca jugodinara u njemačke marke bio  predstojnik Ureda za zaštitu ustavnog poretka, on je za akciju saznao tako da je jednog dana  dobio na stol izvješće jednog operativca iz svoga ureda u kojem je stajalo da se „ilegalno otkupljuju devize na ulicama Zagreba i Splita i da iza toga stoji Privredna banka Zagreb, ministar Martinović i jedna od njega izabrana gomila švercera i da operativno i obavještajno tu akciju pokrivaju Josip Perković i vojna obavještajna služba, a ne SZUP“, što je bilo veliko  iznenađenje i za samoga Manolića. A Manolićevo golemo iznenađenja upućuje na to da je odluka o pokretanju „novčarske operacije“ bila donesena u strogoj konspiraciji i na najvišem mjestu, a tu tezu podgrijava i iznošenjem činjenice da “nikada, ni na jednoj sjednici vrhovništva o tome nismo raspravljali, bila je to tabu tema, iako smo si međusobno u kuloarima postavljali pitanje tko stoji iza operacije“.

Danas  baš i nije teško pogoditi tko bi to mogao biti, a dosta toga se i zna, no  kako su  1990. bile „teška, olovna vremena“ u kojima su državom zapravo vladale „paralelne linije vlasti“, kako se eufemistički i dan danas nazivaju kriminalne strukture koje su onda drmale svim segmentima života društva, pa i samim životima građana, a koje su se neumorno starale da nitko ne talasa, donekle je i razumljiv, iako ne i opravdan,  strah za svoje sudbine članova vlade nacionalnog jedinstva tog famoznog vrhovništva i njihova bojazan da postave to pitanje na dnevni red.
Kako bilo da bilo, kaže gospodin Manolić da se sav taj novac, vlasništvo HNB-a, ti pusti jugodinari, zamijenjeni za devize, samo malim dijelom vratio u Hrvatsku, a da je većinom završio u džepovima prenositelja, preprodavača i dijela dužnosnika HDZ-a u Hercegovini.

Sve se to događalo dok je padao Vukovar, dok se stradavalo na Ovčari, Kusonjama, Kozibrodu, dok su razarani Osijek, Sisak, Gospić, Okučani, Dubrovnik, protjerane stotine tisuća ljudi iz njihovih domova. I tako, dok su stanovnici naših sela i gradova čamili po skloništima i podrumima, a dobre cure i dobri momci   nosili  glave u torbama, bili ranjavani i ginuli da zaustave četničke horde,  mange „iz naših redova“ su se njima iza leđa bogatile na pljački zemlje i naroda, pa je tim više razumljiv senzibilitet javnosti te da nikada nije prestao interes  da se pljačka, koja je bila uvod u sve što je poslije nje slijedilo, napokon zakonski sankcionira.

Vidi još:  Tajne i sumnjive prodaje ovršene imovine na internetu!

Gdje su isparile 24 milijarde jugodinara?

Gospodin Josip Manolić u svojoj knjizi memoara „Politika i domovina“ ne navodi sve „mudre postupke“ kojima je vodstvo HNB-a gomilalo jugodinare u svojim trezorima, ali neizravno navodi jedan od načina skupljanja jugodinara koji će se kasnije pretvoriti u DEM i nestati u novčanicima stupova budućeg hrvatskog društva. Tako na  stranici 184. piše da je u kolovozu 1991., na sastanku u Stubičkim Toplicama, donesena odluka o prodaji „malih obveznica“ kako bi se skupila određena svota za „poticanje gospodarstva“, kako je glasilo službeno objašnjenje te odluke. Pošto je prodaja postigla neočekivan uspjeh, pa se skupilo 7 milijardi  jugodinara, meštri su se odmah odlučili i za izdavanje “velikih obveznica“, pa su građani u općenacionalnom oduševljenju priložili za „poticanje gospodarstva“ naše mlade, tek uskrsle države, još 24 milijarde jugodinara. Taj novac sigurno nije spaljen, a kako je hrvatsko gospodarstvo bilo „pokrenuto“, osjećamo i te kako i dan danas.

Jedno je FINA, HNB je ipak nešto drugo!

Kako je od tada do danas prošlo cijelih 25 godina, a ništa, baš ništa nije razjašnjeno, čak se nije ni pokušalo razjasniti, hrvatska javnost ima sve razloge ovog svijeta da smatra sumnjivim taj selekcionizam zbog kojeg je dozvoljeno prijaviti krimen državne institucije FINE i ovršiti ju, ali ne i tobožnjeg privatnog sektora, iako je pljačka u FINI po opsegu otprilike 2000 % manja! Sumnju multiplicira i činjenica da su se iste mange koje su pokrale te novce pobrinule i da se donesu takvi zakonski propisi zbog kojih, gle čuda, u HNB 25 godina nije kročila noga Državne revizije. Cijeli je slučaj do usijanja doveo trenutačni guverner HNB-a Boris Vujčić svojim nastupom u javnosti i u Saboru, a koji se rukama i nogama bori da se zakonski status HNB-a ne mijenja, pa se kiti stavovima ECB-a (Europske središnje banke) koji bi valjda trebali nekog uplašiti. Pa tako Vujčić s tim svojim istupima samo pojačava uvjerenje naroda da HNB napokon treba pročešljati Državna revizija. Kad se svemu doda kako se očekuju i moguće nove spoznaje oko npr. rasprodaje po bagatelnim cijenama i na akciji naših zlatnih rezervi zbog kojih nemamo više ni unce zlata, zbog čega bi sa zgrade na Trgu burze trebalo maknuti ploču s natpisom Hrvatska narodna banka i staviti drugu s natpisom Narodna banka Švicarske, te što će još sve isplivati uđe li ikad revizija u HNB, bilo je, i ima, mali milijun razloga da je HNB reagirao onako kako mu zakoni Republike Hrvatske nalažu. Da je HNB reagirao kao u slučaju ZAP-a tj. FINE, danas bi u Hrvatskoj mnoge stvari drukčije stajale, a u Saboru i javnosti  manje bi bili glasni svi oni koji zahtijevaju da se HNB-u ukine status svete krave, pa da se uđe u nj s Državnom revizijom, napokon izvrši revizija poslovanja i HNB-a i kaže popu pop, a bobu bob.

Europska središnja banka, koja jamačno ne poznaje ni jednu središnju banku svojih članica s takvim mrljama na savjesti kakve ima naša Narodna banka, nema nijedan razlog da se brine za  neovisnost HNB-a u obnašanju monetarne vlasti. To nitko u RH ne postavlja kao pitanje. Raščišćavanje dubioza i repova, koji se već 25 godina vuku  za HNB-ovim radom, može samo pridonijeti borbi protiv kriminala, korupcije i ostalih rak rana našeg društva, čime bi se i položaj HNB-a kao 4. stupa vlasti učinio još potrebitijim i čvršćim.

Share Button
Izvor :

dnevno.hr

Komentari

comments

You may also like

By 

Cookies nam pomažu pri pružanju usluga. Korištenjem naših usluga, prihvaćate naše korištenje cookies-a. Vidi više

Cookies Kolačići (COOKIES) Kako bi ova web stranica radila ispravno te da bismo bili u stanju vršiti daljnja unaprjeđenja stranice u svrhu poboljšavanja Vašega iskustva pregledavanja, ova stranica mora na Vaše računalo spremiti malenu količinu informacija (cookies) . Preko 90 % svih web stranica koristi ovu praksu, no prema odredbama Europske unije od 25. ožujka 2011. obvezni smo prije spremanja kolačića zatražiti vaš pristanak. Korištenjem web stranice pristajete na uporabu kolačića. Blokiranjem kolačića i dalje možete pregledavati stranicu, no neke njezine mogućnosti neće Vam biti dostupne. Što je kolačić? Kolačić je informacija spremljena na Vaše računalo od strane web stranice koju posjetite. Kolačići obično spremaju Vaše postavke, postavke za web stranicu, kao što su preferirani jezik ili adresa. Kasnije, kada opet otvorite istu web stranicu internetski preglednik šalje natrag kolačiće koji pripadaju toj stranici. Ovo omogućava stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Kolačići mogu spremati širok raspon informacija uključujući osobne informacije (kao što je Vaše ime ili adresa e-pošte). Ipak, ova informacija može biti spremljena jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu. Zadane aktivnosti spremanja i slanja kolačića Vama nisu vidljive. Ipak, možete promjeniti postavke internetskog preglednika tako da možete sami birati hoćete li zahtjeve za spremanje kolačića odobriti ili odbiti, da pobrišete spremljene kolačiće automatski pri zatvaranju internetskog preglednika i slično. Kako onemogućiti kolačiće Isključivanjem kolačića odlučujete da li hoćete dopustiti pohranjivanje kolačića na vašem računalu. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem internetskome pregledniku. Za informacije o postavkama kolačića, odaberite internetski preglednik koji koristite. Chrome Firefox Internet Explorer 11 Internet Explorer 7, 8, 9, 10 Safari Opera Ako onemogućite kolačiće, nećete moći koristiti neke od funkcionalnosti na web stranicama Vipneta. Što su privremeni kolačići? Privremeni kolačići ili kolačići sesije uklanjaju se s računala po zatvaranju internetskog preglednika. Pomoću njih web-mjesta pohranjuju privremene podatke, poput stavki u košarici za kupnju. Što su stalni kolačići? Stalni ili spremljeni kolačići ostaju na računalu nakon zatvaranja internetskog preglednika. Pomoću njih web-mjesta pohranjuju podatke, kao što su ime za prijavu i zaporka, tako da se ne morate prijavljivati prilikom svakog posjeta određenom mjestu. Stalni kolačići ostat će na računalu danima, mjesecima, čak i godinama. Što su kolačići od prve strane? Kolačići prve strane dolaze s web-mjesta koje gledate, a mogu biti stalni ili privremeni. Pomoću tih kolačića web-mjesta mogu pohraniti podatke koje će ponovo koristiti prilikom sljedećeg posjeta tom web-mjestu. Što su kolačići treće strane? Kolačići treće strane dolaze s reklama drugih web-mjesta (kao što su skočne ili bilo koje druge reklame) koje se nalaze na web-mjestu koje gledate. Pomoću tih kolačića web-mjesta mogu pratiti korištenje interneta u marketinške svrhe. Da li dalicom.eu koristi kolačiće? Da, s primarnim ciljem kako bi naše web stranice vam omogućile bolje korisničko iskustvo. Kakve kolačiće koristi dalicom.eu i zašto Privremeni kolačići (engl. Session cookies) – to su privremeni kolačići koji ističu (i automatski se brišu) kada zatvorite internetski preglednik. Dalicom.eu ih koristi da omogući pristup sadržaju i omogući stvari koje možete učiniti kada se prijavite sa svojim podacima na dalicom.eu. Trajni kolačići (engl. Persistent cookies) – obično imaju datum isteka daleko u budućnosti te će ostati u vašem pregledniku, dok ne isteknu, ili dok ih ručno ne izbrišete. Dalicom.eu koristi trajne kolačiće za funkcionalnosti kao što su “Ostanite prijavljeni”, što korisnicima olakšava pristup stranicama kao registriranom korisniku. Također koristimo trajne kolačiće kako bi bolje razumjeli navike korisnika, tako da možemo poboljšati stranicu prema vašim navikama. Ova informacija je anonimna – ne vidimo individualne podatke korisnika. Da li na web-stranici ima kolačića treće strane? Ima nekoliko vanjskih servisa koji korisniku spremaju limitirane kolačiće. Ovi kolačići postavljeni su za normalno funkcioniranje određenih mogućnosti koje korisnicima olakšavaju pristup sadržaju. Za mjerenje posjećenosti dalicom.eu koristi Google analytics. Ako želite onemogućiti da vam navedeni servis spremaju kolačiće, možete to učiniti: Google Analytics Opt-out. Dalicom.eu koristi kolačiće u svrhu oglašavanja vlastitih proizvoda i usluga, te usluga i proizvoda svojih partnera koji bi korisnika mogli zanimati. Prikazivanje oglasa koje korisniku dostavlja dalicom.eu ili partner omogućuje se putem kolačića koje dalicom.eu, odnosno treća strana može postaviti u Web-preglednik korisnika. Korisnik uvijek može samostalno regulirati primanje kolačića putem postavki svojeg Web preglednika. Dodatne informacija oko isključivanja kolačića Trenutno postoji nekoliko web-stranica za isključivanje pohranjivanja kolačića za različite servise. http://www.allaboutcookies.org/ http://www.youronlinechoices.eu/

Close