Proveli smo Badnjak s beskućnicima: “Ponekad molim Boga da se ne probudim”

OSJEĆAO sam se kao jebeni idiot u tom kričavom božićnom džemperu.

Ne znam što mi je bilo na pameti. Valjda sam mislio kako ću ih svojom idiotskom odjećom oraspoložiti, ne znam. Sjedio sam tamo na stolici, u svom idiotskom džemperu, i razgovarao s ljudima kojima je Božić kost u grlu. Blagdan koji se provodi u svom domu i u krugu obitelji ovim ljudima predstavlja gorku i daleku uspomenu.

Gledali su u mene, s plastičnih tanjura mljackali zimsku salamu i sir, a ja sam im nabijao taj Božić u oči. Bilo me sram.

Ovo je život zagrebačkih beskućnika:

Donijeli smo im sve što su tražili

U prostorijama Hrvatske mreže za beskućnike u zagrebačkoj Branimirovoj ulici, natiskalo se desetak ljudi. Pozvali su ih prije nekoliko dana i rekli im da će im iz Indexa stići darovi. Zgužvani muškarci i žene okupirali su stol na kojem je bila razbacana hrana. Gledali su televiziju, bio je neki božićni film. Iz zvučnika su tutnjali Zvončići. Svi su bili u bundama iako je unutra bilo toplo. Vjerojatno iz navike.

Dovukli smo desetke poklona. Nismo imali pojma što ljudima na ulici treba, a iz udruge su nam poslali popis najpotrebnijih stvari. Zamolili su da im donesemo vlažne ili obične maramice, možda dezodorans ili neke konzerve, rukavice i džepnu svjetiljku ili možda radio s baterijama, jednokratnu kabanicu, čokoladu i, ako je moguće, par kovanica za kavu iz automata.

Donijeli smo im sve što su tražili.

Odnijeli smo darove zagrebačkim beskućnicima:

Sreća zbog rukavica

Istrošeni i zgužvani ljudi umorno su se osmjehivali dok su razmatali pakete sa svakodnevnim drangulijama. Neobično je bilo gledati nekoga da se toliko veseli džepnoj svjetiljci ili običnim podstavljenim rukavicama. Nakon nekoliko sati, dok smo ruku zabijenih duboko u džepove jakni grabili među mračnim vagonima ledenog željezničkog kolodvora, bilo nam je jasnije zašto su tako sretni.

U ugrijanoj prostoriji u Branimirovoj ulici, dok je plastični pribor grebao po tanjurima, a popularna domaća pjevačica na radiju silovala Tihu noć, priče izmučenih beskućnika zvučale su prigušeno. Kao da ih gledate na televiziji ili kao da čitate o njima u nekom starom članku.

Navečer, dok se približavala ponoć, a temperature se nemilosrdno spuštale, njihove riječi dobivale su na brutalnoj snazi.

“Molim Boga da se ne probudim”

Primjerice, ono što nam je pričala Tajči. Žena od četrdesetak godina, možda i pedeset, teško je procijeniti. Nije skinula jaknu ni kapu sa sebe za vrijeme cijelog boravka u Branimirovoj. Grčevito stišćući plastičnu šalicu, pričala nam je kako je ostala bez troje djece. Najstariju kćer, ovu od osamnaest, još viđa. Dvoje mlađe djece, od sedam i osam godina, ne smije posjećivati.

Živi na cesti. Majka ju nije htjela primiti kod sebe, kaže nam susprežući suze.

Priča kako je 25 godina radila u Studentskom centru sve dok 2014. nije dobila otkaz i postepeno ostala bez svega.

Dijeli ljude na normalne, onakve kakva je ona bila prije, i na ove druge. Ona je sad dio ovih drugih, klošara i beskućnika, priča nam tiho.

“Ponekad molim Boga da se ne probudim”, mrmlja Tajči u bradu dok glupača u pozadini masakrira Tihu noć.

Njene riječi, kao i riječi drugih s kojima smo razgovarali, pogodile su nas punom snagom tek navečer kad smo se našli na cesti na kojoj ti ljudi preživljavaju.

Mučna šetnja kolodvorom

Mile, simpatični čovjek s naherenom kapom i naočalama debelih stakala, čekao nas je pocupkujući u prizemlju Importanne centra. Pristao nam je biti vodič na Badnjak. Obećao nam je obilazak mjesta na kojima se zagrebački beskućnici zadržavaju i na kojima pokušavaju iskamčiti koju kunu. I on je beskućnik, već godinama. Nekad je vodio OPG, pokušavao je uspjeti, ali zaduživanje i smrt uže obitelji učinili su svoje. Sad volontira u pučkoj kuhinji, skuplja boce, prodaje časopise i obavlja posliće koji mu drže glavu iznad površine.

U rukama je stezao plavi ruksak i ljutio se jer smo kasnili. Dogovorili smo sastanak u 21 sat, a stigli smo oko 21 sat i 5 minuta jer nisam znao pronaći izlaz iz garaže. Bilo je neobično slušati kako se čovjek koji živi na ulici nervira zbog petominutnog kašnjenja.

Poveo nas je u mučnu šetnju kolodvorom. Bez dlake na jeziku, pokazivao nam je mjesta gdje se ljudi svaku noć sklupčaju i pokušavaju preživjeti noć. Ni na jedno pitanje nije odbio odgovoriti, ni na jedno mjesto nije nas odbio odvesti. Osim u vagone. Tamo, kako nam je rekao, nije preporučljivo ići noću, bez obzira na naše molbe. Ne zna se tko je trenutno unutra i ne može nam jamčiti sigurnost.

Svejedno, pokušali smo se što više približiti. Metalne kutije, ostavljene na hladnim tračnicama, u mraku izgledaju potpuno drukčije nego danju. Ovo više nije prijevozno sredstvo, ovo su zabranjene sobe u koje se zavlače muškarci i žene i nadaju se da ih do jutra neće pronaći policija ili osiguranje. Svaku noć se odigrava ovaj igrokaz između redarstvenika i beskućnika. Svaku noć ljudi koji spavaju s jednim okom otvorenim, kako kaže Mile, ne znaju hoće li dočekati zoru sklupčani u kupeu ili sklupčani na otvorenom.

Doslovna borba za život

Alternativa su napuštene zgrade. Ima ih po Zagrebu, posebno oko kolodvora. Bivša banka, a sadašnji betonski kostur, pruža utočište izbačenima iz vagona. Zavirili smo unutra, kao i u zgradu preko puta nje u Paromlinskoj ulici. Smrad povraćotine, fekalija i smeća zagušuje nosnice. Nema svjetla, jedina svjetlost dolazi od udaljene javne rasvjete i obližnjih lampica omotanih oko stupova.

Mile grabi širokim koracima naprijed i namješta onaj plavi ruksak na ramenu. Čovjek za glavu niži od mene i stariji barem dvadeset godina, s naočalama kao povećalima, priča kako se našiljenom lopatom branio od muškaraca koji su u gluho doba noći pokušavali provaliti u skvot koji je zaposjeo.

Svašta se događa na ulici, sliježe on ramenima. Evo, nedavno je jedan njegov prijatelj, dobar čovjek inače, kaže Mile, previše popio, odnijelo ga kvragu i izbo je drugog čovjeka. Milin prijatelj je završio u zatvoru, a izbodeni nesretnik je umro. Ispričao nam je to kao što netko ispriča što je tog dana ručao.

U jednom trenutku naš vodič je zastao i čeznutljivo se zagledao u neku službenu zgradu s ugašenim svjetlom.

“Vidi kako dobro mjesto za zavući se. Blago onome ko provali tamo”, sneno je progovorio pokazujući prstom.

Urušeni dom na Prisavlju

Netko iza nas je psovao Boga. U daljini su se čule božićne pjesme. Bilo je hladno, sve hladnije kako je noć odmicala. Kolodvorom je odjekivao sumorni ženski glas koji je preko zvučnika najavljivao dolazeće i odlazeće vlakove. Šljunak oko tračnica škripao je pod našim nogama. Jedan pognuti starac sa štapom došao nas je upitati kad polazi vlak za Dugo Selo ili neko slično mjesto. I on je beskućnik. Mile ga je uputio.

Naš vodič nas je odveo u svoj dom, preko puta zgrade HRT-a. Približavala se ponoć. Mile živi u skvotu, u napuštenoj kući u blizini Prisavlja. Svoj dom dijeli s dvojicom cimera i hrpetinom boca, rasparenim čizmama i odbačenim komadima odjeće. Nema struje ni vode.

Proveo nas je škripajućom kućom. Smrad vlage i onog ljudskog, ustajalog zadaha ispunio nam je nosnice. Mahali smo mobitelima i u mraku nastojali izbjeći stršeće komade odbačenog namještaja. Mile kaže da mu je tu dobro.

Vraga je dobro. Hladno je za popizditi, strop se raspada naočigled, gljivice su zaposjele kutove. Mračno je i nema pitke vode. Nema nikakve vode. Raščupane instalacije strše iz zidova.

Usamljeni Božić

Sjedimo na rasklimanom kauču koji glumi krevet nekadašnjeg vlasnika OPG-a. Odsjaj svjetlosti s nagomilanih boca presijava se u predebelim staklima njegovih naočala. Rukama stišće rub kauča i nehajno, u nekoj nakaradnoj verziji neobaveznog čavrljanja o vremenu, kaže da je sve u redu dok temperatura ne dođe do minus sedam.

Mili i njegovim cimerima ostavili smo preostale darove. Istresli smo ih na kauč prekriven grubim, dlakavim dekama i zamolili ga da ih razdijeli onima kojima su potrebni. Prevrćući džepnu svjetiljku u rukama, zahvaljivao nam je. Ispratio nas je iz skvota kao što domaćin ispraća goste iz obiteljske kuće. Večeras će ostati sam u izjedenoj kući. Ne zna gdje su mu cimeri, ali sumnja da će se vratiti do jutra.

Mahao nam je s ograde dok je noć odjekivala čestitkama. Bio je Božić.

Izvor :

index

Komentari

comments

Vidi još:  Mirovina bake Olge iznosi 690 kuna! Otkrila je potresnu priču koju morate pročitati