Satir & siromašni & populist

Satir & siromašni & populist

Populist. 
Riječ kod nas duboko kompromitirana. Kada ti netko kaže da si populist, zapjeniš se jednako kao da te neko u društvu nazove rogonjom, pa lijepo odeš doma, odalamiš ženu po njuški, a za svaki slučaj opališ njenom glavo dva tri puta u radijator.
Riječ populist do zla je boga kompromitirao prodavač muda pod bubrege, rodom iz mjesta Pogana Vlaka, zadnja pošta Donji Mamići BiH.


Populizam senzibilizira društvo, apelirajući na njihov zdrav razum, egzistencijalne probleme.
Od kada pamtim, a pamtim dugo, političari su uvijek bili seronje koji su tamburali danima i satima, a da niko ni kurca nije razumio što su govorili. 
Niko živ nije gledao političke emisije u kojima su zadrigli, zaprđeni i do zla boga dosadni političari trabunjali o stvarima koje prvo oni ne znaju i ne razumiju, a kamo li mi.
A mi smo živjeli sve lošije. A oni su se istinski trudili objasniti nam na nekom nerazumljivom jeziku našu situaciju i da će naravno biti bolje, pod njihovim vodstvom.
I tako, jednoga dana, u Saboru se pojavi lik dostojanstvenog i ozbiljnog lica, mene malo podsjeća na Orla Sama iz Muppet showa, na vrh glave zalijepio sinjsku kapu, koja potpuno odskače od sivog odijela, stoji ponosno uzdignute glave.
Nije bilo nikoga tko to nije uočio i tko nije prokomentirao.
Cilj je bio postignut.
Uočen je.
Ubrzo mu je zalijepljena etiketa populista. Zalijepilo je onim cianofixom, ni Bog je više ne skine.
Prolazi vrijeme, kapu više ne nosi, to mu je samo za svečane prilike.
Političari se i dalje mijenjaju za saborskom govornicom, iza leđa im se krevelji onaj nevjerojatno ružni lik, koji kada govore njegovi, važno ima glavom, poput majmuna kada ugleda bananu.
I dalje se melje o banalnim stvarima satima, do kasno u noć. Kamermani zaspali od duljine sjednice i dosade, a oni melju li ga melju.
A plaće svakim danom sve manje. Ako ih ima.
Penzije realno sve manje znače, makar ih uz veliku pompu diglo nekoliko kuna.
Svi nešto seru, trkeljaju na tom finskom, materinjem jeziku svih političara, jebe im se kako mi živimo.
I onda ustane lik bez kapice pa lijepo, dubokim baritonom, onako ogroman priupita “Hoće li Vlada pilatovski oprati ruke od stanja u brodogradilištu?”
Odjednom tajac.
Ovi iz vlade gledaj zblenuti jedno u drugo, zbunjeni, njihovi podupiratelji iz stranke spremni su na riganje otrova.
Saucha se isto pripremio.
Oni sa lijeve strane sabornice nemaju pojma o čemu se radi.
Svi gledaju u pod.
Malo kurac gledaju u pod.
Njih desetak twitta, seruckaju po twitteru, koji je naprosto idealan za njihove mentalne dosege.
Jer nemreš napisati više od sto četrdeset znakova.
Prema njihovom intelektualnom nivou, i to je previše. Nemreju sklepat ni tri rečenice, ali su plaćeni skoro dvadeset tisuća kuna naših novaca.
Oni koji ne twittaju, ispod klupa na FB prate po partijskom zadatku, natpise i statuse svojeg Jean-Baptiste Poquelina, Poznatog kao Moliere.
Njihov se zove Davor Bernardić. Poznat kao Bero.


Dok se Bero svojski trudi izboriti odgovor na pitanje “Di su pare?”, a za koji se većini građane ove države živo jebe, potrošačka košara postala je košarica.
Mala, mala, skoro da u džep stane.
Kupovna moć je svakim danom sve manja.
Ljude nakon što (ako) plate režije, nemaju niti za kruh i mlijeko, boli kurac “Di su pare?”!
Nekako ih više, pizda im materinanerazumna, zanima kako će preživjeti.
Hoće li taj lopovluk više ikada stati?
Moraju kupiti papuče djetetu za vrtić, ako kupe, nema ručka. Ni za dijete.
Dilema je velika.
Životna.
Uvijek smo se nadali da će netko stati na kraj ovoj aždaji koja većinu od nas ždere i uništava.
Lik sa kapicom i dva tri mladca, koji, kada ih policija ne nosa i vuče po ulicama, govore u Saboru o siromaštvu.
Populisti.
Ne onog tipa poput lika i P.Vlake, Z.P. Donji Mamići, BiH.
Oni koji pričaju o poblemima ljudi.
O životu. O egzistenciji.
Dok oni s desne strane rigaju otrov, Saucha šuti, on ionako nije za govoriti, dovoljno je da ima ruku.
Onaj gadni iza govornika se krevelji i plazi jezik, a fejsbukovci i twitteraši su ionako tamo jer je vani zima, a tu je toplo, a Internet je fantastično brz.
Nadali su se da će to riješiti hrvatski Molliere i twiteraši, a eto, tvrdo su se zajebali.

Ali, oni zasipani blagostanjem našeg jada i tuge, ni ne shvaćaju o čemu se radi.

A svi su oni mladi ljudi, pred njima je život. Udarili na satiru…

Blago onom tko rano poludi, pa mu život u veselju prođe…

Spectator

Vidi još:  Pod zidinama Kamerlenga : Dnevnik šjor Jose, ili, Ima i Trogir svoj Holding!

Izvor :

Spectator

Komentari

comments