Sigao Tito u Kumrovec, stoji tu u gužvi među pučkoškolcima iz mjesta, potpisuje autograme. Pitaj Boga koja je godina, negdje 50-ih… Guraju klinci papiriće. On niže autograme, one sa značke. Jedan mališan pokupio taj autogram-trofej pa se opet progurao ispred slavnog susjeda i gurnuo mu još jedan papir pod nos.

– Mali, pa potpisao sam ti se već, što se guraš? – kaže klincu Tito.

Zapamtio ga pa želio upozoriti na red, solidarnost, jedinstvo. Svakom jedan autogram.

– Znam… Ali, druže Tito, meni trebaju dva vaša autograma da bih ih zamijenio za jedan autogram Vladimira Beare! – odgovori mu mali.

Anegdotu bi Vladimir Dedijer vjerojatno bolje opisao, ali simpatična je ovako ili onako. Prepričava se taj štos tu na terasi “Kod Starog”, preko puta kuće Brozovih.

– Taj susjed, eto, bio je jedan od rijetkih koji je iskoristio situaciju. Mi ostali bili smo toliko skromni da ga nismo ništa tražili. Mogli smo biti Las Vegas! Dobili bi što su htjeli u njegovo doba, ali nismo nikad ništa pitali… Eto, i tako je ostalo – kaže društvo Kumrovčana. Što im je ostalo? Dva filmska projektora, škola i kapelica. I “Dan mladosti i radosti” koji tu na obalu Sutle tek jednom godišnje baci svjetla medijske pozornice. Čujemo za Kumrovec ovih dana krajem svibnja. Pojavi se ime mjesta u novinama i nestane sve dogodine. A što s ovim ljudima? Oni su tu. Kako oni žive, što im je prošlost donijela, a što oduzela? Žig ili blagostanje? Ima li uopće ovdje života? Ili su oni kukuruzi, iznad kipa Josipa Broza, jedini koji se tu miču? Nisu.

Družio se s Titom i Tuđmanom

Krenimo od teorije urote. Gdje je klavir? Neki od tih teoretičara tvrde da je Tito zapravo imao – dvojnika. Da čovjek iz Kumrovca nije ista osoba kao i predsjednik bivše države. Zagovaraju priču da se Tito kojeg povijest poznaje nije rodio tu preko puta birtije u kući u Kumrovcu, nego da se rodio u Beču. I da je tamo naučio svirati klavir. Adut im je – tko bi u mjestu, tada, koje je dobilo ime po blatu (Kumer-blato) zbog čestog izlijevanja potoka Škrnik, imao klavir. U rodnoj kući, ovdje, klavira zaista nema. Neki su tvrdili da je Tito bio Rus, čak i Poljak, tko će sve znati…
– Hahaha, nema šanse! – smije se čovjek koji je godinama ovdje radio kao profesor glazbenog, a bio je generacijama ravnatelj osnovne škole u Kumrovcu. Znaju ga svi kao Rudicu, ime mu je Rudolf Tramišak (78).
– Sto posto je to bio pravi Tito. Govorio je tvrdi zagorski. Klavir je naučio svirati kad je radio kao testni vozač u Češkoj, a naučila ga je kći obitelji u kojoj je tada živio.
– Bi li vas prepoznao kad bi došao?

– Eto ti, došao jednom 60-ih i kaže jednome tu u mjestu, koji je stajao u gužvi: “Ti si Štefan, poznam te po nosu, nekad smo skupa dolje na paši bili”. Ili bi došao u posjet kod Lojzeka, tu u susjedstvu, družili se cijeli dan. Pa nema šanse da se njih dvojica vršnjaka ne bi prepoznali. Sve mi je to njegov rođak Vilček Broz pričao. Pa tu je, jednom, kad se došao odmoriti na nekoliko dana od državničkih poslova, prije šest ujutro iskrao svojoj obitelji, kuca im na vrata, a svi spavaju. Kad su se probudili, on im veli: “Pa kakvi ste vi to Brozovi?! Šest ujutro pa spavate, pa kak’ ćete imat kaj? Mi Brozovi dižemo se u četiri, dok još sunca nema…” Išao je on tu po mjestu, razgovarao sa susjedima, rođacima, želio čuti što zaista narod o njemu misli, a da nije iz novina ili ono što su mu prenosili iz političkih krugova – kaže Rudica, koji se družio s Titom, a svirao Franji Tuđmanu. Ali, idemo po redu.

– Jednom sam morao čuvati WC za Tita! Bio je kod nas u školi 1974. neki sastanak, a sve puno tajne službe. Nas nekoliko učitelja iz škole, bili smo u zgradi, a meni jedan iz tajne službe pokaže prstom da dođem k njemu. I kaže strogo: “Ajde ti umjesto mene čuvaj WC za Tita”. Valjda ga je bilo sram tog zadatka. Što ću, stanem ja ispred vrata i čekam. Ne smije nitko ući! Nije bilo posla, eto, nekoliko sati, a odjednom gužva. Završio sastanak i svi krenuli kroz taj uzak hodnik u kojem sam ja stajao ispred vrata. Pomaknem se, da ljudi mogu proći, a jedan mi – uskoči u toalet! I što sad? Nisam uspio… Izađe taj, a ja natrag stanem na vrata, i evo Tita… Ulazi i on. Ali, poslije tog tipa. A što ću? – prisjeća se Rudica mladosti.

Harmonikaš koji svira 64 godine sjeti se kako je svirao Franji Tuđmanu.

– Kad god je Tuđman dolazio u naš kraj, a volio je doći u dvorac Miljana, svirao bi mu moj Tamburaški sastav Zelenjak. I jednom ja k Tuđmanu na svirku, uzeo torbu s harmonikom te došao na kontrolu. Moraju te pregledati, dakako. Kad dečki otvore kutiju, a u kutiji na harmonici – puščani meci! Gledam ja, taj čas sam se preznojio. Krenuo k predsjedniku, a u torbi meci! Vrtim u glavi, stotine opcija prolaze mi što se to dogodilo. Pa se sjetim, shvatim što je bio. Moj mali Rudi, petogodišnji sin, našao je negdje metke pa ih sakrio u kutiju od harmonike. Objasnio sam to Tuđmanovoj straži, a vidjeli su po meni da ne lažem, sav sam bio mokar od muke. Pa me pustili… Znaš, Franceku je najdraža pjesma bila “Kaj”. Mi bismo svirali, a on bi pjevao “Vre tičeki spiju, a šume mučiju, naj poja popevka zvoni…” – prepričava gospon Tramišak.
Trzne gemišt pa se digne.
– Vidimo se…
Za kraj sjeti se još jedne anegdote. Pa sjedne.

– Došao Tito u školu, imali smo jedinstvenu priliku da se s njime podružimo. Gledamo sliku na zidu pa razmišljamo, je l’ će to zaista doći k nama onaj Tito, onaj sa Sutjeske? I čekamo mi, ali u strahu smo što ako nas pita gdje su ona dva kinoprojektora koja nam je davno poslao. A oni, 35 milimetarski su bili, na tavanu škole. I veli jedan moj iz zbornice: “Ajde, ne tresite se, kao da on zna što nam je kad poklonio, pa ja ne znam što sam supruzi poklonio prije par dana…” I došao Tito pa prvo što je pitao: “Di su oni kinoprojektori?” Objasnili smo mu da nemamo tako veliku prostoriju u kojoj bismo mogli prikazivati filmove. Za nekoliko dana poslao je inženjere, već mjesec dana kasnije preuredili oni jedan podrum u školi, a mi gledali predstave. Želio je pomoći Kumrovčanima, ali ne tako da nam da novac, već da sagradi nešto što će ostati – kaže Rudica.

Naručili mi još jedan gemišt. Ima li direktora još u vinskim bačvama? Ne, tuduma?

– Sve manje… Rijetko – kaže pa se sjeti još jednog štosa koji se dogodio u ovih nekoliko stotina metara.
– Gle, kad je američki predsjednik Richard Nixon dolazio u naše selo, e, tad je cijeli Kumrovec bio na nogama. Tada su, sjećam se, farbali fasade, ali samo s vanjske strane, s one kojom će on proći. Tolika smo sirotinja bili da smo samo mogli po jedan zid pokrečiti… – kaže čovjek poznat po tome što je među deset ljudi u zemlji, i to po – krasopisu. Pokazuje u školi, na ploči, kako piše. I danas vodi radionice krasopisa. Stara je škola Rudica, rekli bi…

Iz dućana izlazi Danijel Igrić (36). Friški je Kumrovčanin, tu živi tek pola godine. Generacija Kumrovčana 2.0. Kad je slavni susjed umro, on se nije još ni rodio. Kratke hlače i japanke na njemu, a u vrećici:
– Banane, sol, papar i prašak za veš. Samo to kupujem u dućanu. Sve ostalo je domaće, iz vrta tu gore na brdu – kaže Danijel.
– Doselio sam se iz zagrebačkih Gajnica. Iz Zagreba u Kumrovec. Razlika? Tu tek shvatiš koliko nepotrebnih stvari imaš u gradu. Shvatio sam, tu u Kumrovcu, da su za lijep život dovoljne japanke i kratke hlače – kaže pa zove u svoje dvorište.

– Razina stresa pala mi je za 80 posto otkako sam otišao iz metropole, eto ovdje 50 kilometara dalje. U vrtu sadim luk, paradajz, mrkvu, kelj, zelje, raštiku, aroniju, jabuke, kupine, višnje, maline, jagode, imam i svoje piliće.
U mjestu su Danijela već spomenuli kao novog susjeda koji je pokrenuo stvari. Afirmirao mlade.
– Organiziram kviz znanja jednom tjedno, skupi nas se 50-ak, počeli smo se družiti, upoznavati, kažem, prihvatili su me kao Kumrovčanina. Istina, baka mi je tu živjela, dolazio sam kao klinac, ali sad sam se zaista i doselio ovdje.
I što (ne)znaju Kumrovčani?
– Svi znaju koje se godine Tito rodio, a neki su zapeli na pitanju kad je umro. Neke zbunjuje i datum njegova rođenja, on je rođen tu dole 7. svibnja, no Dan mladosti slavi se 25. svibnja, kao njegov drugi rođendan, jer toga je dana preživio desant da Drvar. Zato se slavi toga dana – podsjeća Zagrepčanin.
Kupanje u Sutli?
– Ma cijelo ljeto može se kupati.
A ima li toplesa?
– S naše strane Sutle nema…
Kasnije u centru kažu:
– Nas je tu manje od dvije tisuće. Tko god dođe, prihvatimo ga. Pa tako i dečka iz Gajnica.
U jednom trenutku prođe čovjek u monduri pa kaže:
– Jesi vidio kad načelnika općine u monduri? – dobaci Robert Šplajt, mahne pa nastavi raditi.
Sjedamo za stol ispred policijske postaje. U njoj je danas hostel Kumrovec. Sobe u policijskoj stanici.

– Nikad nisam bio priveden, a cijelo sam vrijeme u policijskoj zgradi. Još nisam ni policajac – šali se gazda Marijan Žnidarec (69). Prisjeća se zgoda i turista:
– Česti su nam gosti Poljaci, umjetnici koji se tu okupljaju. No, kad oni dođu, donesu toliko boca votke i ne puštaju nas dok se sve ne popije. Oporavljamo se danima. Znaju doći i hodočasnici, bili su ovdje iz Afrike, Australije, čak i Aboridžini!
A život u Kumrovcu, gradu u čijem centru stoji čak i – Nama. Dakako, ni tu više ne radi.

– Jednostavan je. Ujutro sretneš jednog koji ide doktoru, drugog u dućanu, tu i tamo koji turist. Premalo nas je. A oni koji su mladi, otišli su u Zagreb. I pazi što se dogodi – tamo u metropoli naši žive u malim sobama, podstanari su, a tu imaju uređene kuće. Ne isplati im se svaki dan vraćati u Kumrovec, nekad, kad je vozil’ cug, to nije bio problem, a sad je autobusna karta 50 kuna u jednom, a 50 kuna u drugom smjeru. Pa kaj’ bi plaća to morala biti da to more svaki dan platit? – kaže Žnidarec.
Šećemo se dalje, etnoselo uređeno je tip-top. Turist ima što vidjeti. A domaći, mnogi će pokazati gdje su stajali, gdje su mahali zastavicom kad je dolazio susjed. Pamte to, dio je njihovih života, njihove mladosti. Ali, život ide dalje. Sjedimo na mostiću nedaleko od rodne kuće s čovjekom kojeg poznaje cijeli kraj. Frontmenom Lepih cajti, benda koji je prodao više od 40.000 albuma. Hitovi su “Zagorec na moru nemre bit”, “Naj se ženit tako mlad”, “Laku noć želim ti, draga”, “Rege za zagorske brege”… Nema tog autokasetofona u Zagorju u kojem se nisu vrtjele njihove pjesme.
– Drago truba, Marjan bas, Tomica bubanj, Vilim klarinet, Stanko harmonika i ja na Fenderu Stratocasteru. Nas nekoliko iz Kumrovca, jedan iz Tuhlja, Desinića, jedan iz Celja. Odsvirali smo koncerte od Kanade, Njemačke, Češke, tu svakog mjesta u Zagorju. Ma nije bilo mjesta gdje nismo svirali – kaže Milan pa dodaje:
– Iza mene je više od tisuću svadbi, većinom po Zagorju. Svirao sam i Titu i Tuđmanu. Godinu su prošle, ali prepoznaju me i dalje – kaže veselo. Otkriva i detalj koji će o Kumrovcu rijetki znati. A vide ga svi kad dolaze i odlaze. Spomenik.

Razlika s Trgovišćem

– Spomenik “Lijepoj našoj”! Jedini spomenik himni u svijetu. Jedini na planetu, baš kod nas u Kumrovcu. Podignula ga je Družba hrvatskog zmaja 1935. godine, to je spomenik našoj himni i našoj zemlji! Hrvatskoj. Svi vežu jednu priču za naš kraj, onu o Titu, a može se ona razgranati… Pa Antun Mihanović rodio se tu nedaleko, u mjestu Novi Dvori Klanječki…
Na sličnom je kursu Branko Greblički (58), kojeg zovu Ventek.
– U šali ja naš kraj nazivam Dolinom faraona. Dva smo predsjednika imali tu, jer nekad je uz Kumrovec i Veliko Trgovišće spadalo pod Kotar Klanjec – kaže Ventek.
Imate li i sljedećeg predsjednika?
– Trudimo se. Radimo na tome, intenzivno, ha ha. Možda smo tu već napravili trećeg predsjednika.
Tko bi to od susjeda mogao biti?
– Ima kandidata. Eto, Jura je na putu, stiže nam za mjesec dana. Mogao bi i mali Ivek pa možda i Joža. Ili Anamarija…


Opet Joža?
– Stara je poslovica ovog kraja: “Nema u Zagorju prave kuće ako nema bar jednog Jožu i jedne tačke”.
Nastavlja društvo priču:
– Etiketiraju nas, žigošu. Ali, mi koji ovdje živimo niti smo gradili političke škole, niti smo u njima predavali, niti smo ih izmislili. Ne želimo mi ovdje bivšu Jugu, komunizam ili što slično. Želimo samo, kao i svatko drugi, normalno raditi i živjeti. Hoćeš podatak? Nedavno smo bili školski prvaci Hrvatske u vjeronauku…
Jedan dobaci:
– I klinci u Kumrovcu već znaju da im samo Bog može pomoći.
Drugi će reći:
– Nije baš tako. Živimo dobro. Moglo bi uvijek gore.
Sjedimo na terasi restorana “Zelenjak”. I susjed, čiji je rođendan upravo prošao, ovdje je bio. Pio.
– Cviček je volio. Gemišt. Titov je rođak, štoviše, bacio oko na moju baku Josipu. Pričala mi je to baka kad sam bio dječak – govori Ventek pa nastavlja:
– Nije ni čudo, baka je bila šminkerica. I jednom prilikom, ona u polju, a ovdje se ispred njezine gostionice koju je otvorila prije 80 godina zaustavi kolona automobila. Stigli Tito i pratnja. I, dakako, taj rođak kojem se ona svidjela. Međutim, vrata zaključana. Vidi ona, iz polja, da Tito stoji ispred kuće, stigla bi ona odjuriti i otvoriti im, ali bila je još u fertuhu, imala pregaču, radila u polju. Pa im nije otvorila. Poljubili vrata – smije se.
U društvu, tu u Kumrovcu, jedan zaključi priču.
– Je l’ ti znaš koja je razlika između Kumrovca i Velikog Trgovišća?
Koja?
– 22 kilometra.
Na odlasku, sjeti se jedan:
– Ispričao je Tito, jednom kad je ovdje bio, da bi želio da ga ovdje pokopaju. U Kumrovcu. Družio se tu s Antunom Augustinčićem, a i on je želio da ga pokopaju u Klancu. A onda je Tito stao, zamislio se pa dodao: “Teško, neće ovi moji na tu ideju pristati”.

AUTOR

Izvor:

večernji

Comments

comments