Šokantna ispovijest: ‘Sutra bih se vratio u svoju Slavoniju, ali..”

Crne hrvatske statistike, neovisno o tome o kojoj je problematici riječ, uvijek nas iznova ostavljaju bez riječi. No, tema o kojoj se naprosto mora govoriti ne bi li se iznašlo bilo kakvo racionalno rješenje svakako je demografija, i činjenica da Hrvatska izumire te da bi vrlo skoro državi za koju smo se borili mogli paliti svijeću, jer nestaje.

Da je stanje uistinu ozbiljno prepoznala je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja je nedavno predstavila niz demografskih mjera, no koliko se demografske mjere tiču vladajućih i političke elite svjedoči podsmjeh s kojim su komentirali njene prijedloge, ali i činjenica da posljednjih 20-tak godina nitko nije poduzeo ništa kako bi se Hrvati zadržali u svojoj domovini. U zemlji u kojoj je stranačka iskaznica jamstvo za posao i prosperitet, u zemlji u kojoj žene ostaju bez posla jer su trudne, u zemlji u kojoj se liječiš preko veze, zemlji koja ovisi o politici i politikantstvu te zemlji koja je dozvolila da se preko noći bogate ljudi upitnih biografija opstanak teško da je moguće očekivati.

Inače, mladi u Hrvatskoj u dobio od 19 i 29 godina, o emigraciji razmišljaju tek kada vide mogu li se snaći u svojoj zemlji. Među motivima za odlazak u inozemstvo spominje se školovanje, stjecanje iskustva te osamostaljenje i upoznavanje drugih kultura. Podatci su ovo Zaklade Friedrich Ebert. A istraživanje iskustava emigracije mladih iz Hrvatske provođeno je na uzorku od 56 ispitanika u dobi od 19 od 29 godina, i to u pet gradova – Čakovcu, Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu, a provele suradnice Instituta za društvena istraživanja Zagreb, sociologinje Mirjana Adamović i Dunja Potočnik.

Mladi koji razmišljaju o preseljenju u inozemstvo, prema ovom istraživanju, uglavnom nemaju jasnu vremensku perspektivu kada bi iselili, a istraživanje je ujedno i potvrdilo kako su razlozi za emigraciju danas drugačiji nego li u prethodnim periodima kada se za odlazak iz zemlje odlučivalo primarno iz ekonomskih razloga. Mladi kao motiv za iseljenje navode izgradnju karaktera, ali i ono što posebno zabrinjava – nezadovoljstvo životom u Hrvatskoj te političke razloge. Žele naime živjeti u uređenoj zemlji u kojoj će njihovo obrazovanje i rad biti cijenjeni na adekvatan način. Zemlje u koje mladi hrvatski građani žele otići uglavnom su Njemačka, Velika Britanija, Austrija, Irska, Nizozemska te skandinavske zemlje. Vrlo je znakovito kako mladi iz Međimurja i Primorja spadaju u kategoriju onih koji većinom ne žele u inozemstvo jer su zadovoljni životom u Hrvatskoj.

Kada je o iseljavanju, osobito među mladima, riječ posebno je pogođena Slavonija, a zašto mladi Slavonci napuštaju hrvatsku žitnicu svjedoči primjer 24-godišnjeg Mateja, mladića iz okolice Našica koji je svoju priču podijelio s našim portalom. Ovaj mladić Slavoniju je napustio zajedno s obitelji prije tri godine.

”Samovoljno sam promijenio treći posao. Počeo sam raditi u velikom skladištu Amazona, budući da se tamo posao može dobiti i sa znanjem engleskoga jezika, a ne isključivo njemačkoga. U kratkom roku tvrtka mi je platila vozačku dozvolu za viljuškare pa sam radio kao viljuškar u skladištu s fiksnim radnim vremenom, 38 sati tjedno. Za taj sam posao dobivao oko 1300 eura pa sam odlučio pronaći drugi posao. Radio sam ponovno s viljuškarom skladištarske poslove, ali sve to nije bilo fizički teško. I za ovaj posao dobivao sam jednaku plaću, ali posao mi je bio u mjestu u kojem stanujem. Zbog toga i želje da igram rukomet prebacio sam se u tu drugu tvrtku” kazuje nam Matej te dodaje da ni u Njemačkoj posao bez preporuke ili pomoći nekoga tko je već zaposlen u određenoj tvrtki nije moguće dobiti, a ako i jest tada je to jako teško.

”Ja sam imao sreće po tome pitanju. Kako mi ipak kroz određeni period nije rasla plaća, odlučio sam promijeniti posao i naći nešto od čega ću bolje zarađivati. Sada radim u jednoj tvrtki koja se bavi proizvodnjom autoindustrijskih alata, 37 sati tjedno za što dobivam oko 1700 eura. S tim da dobivam božićnicu i novac za godišnji još dodatno, a moguće je raditi i prekovremeno”, objašnjava nam mladi Slavonac priznajući da novac u Njemačkoj u kojoj sada živi i Slavoniji iz koje je otišao nije jednake vrijednosti.

”Ovdje je sve znatno skuplje, poput primjerice stanarine ili izlazaka pa i osiguranja. No, ostalo – primjerice hrana jednako stoje koliko i kod nas. S plaćom koju sam u početku dobivao imao sam taman onoliko koliko mi je bilo nužno da pokrijem svoje troškove. Da ne oskudijevam u hrani i piću, sada si ponekad nešto priuštim i skupim dovoljno novca da mogu otići na godišnji, odnosno kući u Slavoniju” tvrdi Matej.

Novac mu, naglašava, nije bitan niti presudan, niti ga on čini sretnim, ali bijeda u Slavoniji još ga više rastužuje. ”Iz Slavonije sam otišao jer sam vidio da ondje nema perspektive i budućnosti. Nisam htio kao mladić da cijeli život i budućnost preživljavam. Da sutra kada budem imao obitelj moja djeca nemaju što za jesti, a nisam htio niti da me roditelji uzdržavaju do 30-tih, ali naravno niti da me pojedinci iskorištavaju da za 100-150 kn radim za njih po deset sati i više”, jasan je naš sugovornik.

U Njemačkoj je najteže onima koji ne znaju njihov jezik, a takvi rade uglavnom poslove koje drugi ne žele poput građevine, čišćenja ili rada u pekarnicama. ”Tako uspijevaju preživjeti. To za početak nije loše. Ovdje ima bezbroj mogućnosti, pa sve ovisi i o malo sreće i snalažljivosti. Općenito, i sam sam u Njemačkoj dosta promijenio svoje navike. Društveni život mi je dosta loš, ovdje nema toga našeg smisla za humor i duha, a kada ne znaš dobro jezik, teško ti se uklopiti među ljude. Bez jezika doista nije lako, ali se može. Ja trenutno nemam volje za učenjem jezika, ali sada sam napokon zadovoljan s poslom i novcem, no to me ne čini sretnim. Svaki dan sanjam povratak kući, ali nažalost mislim da je to sve teže realizirati. To je neostvarivo. Nijemci kao narod nisu loši, niti pokvareni, ali su na neki način čudni. Svatko živi za sebe, što je posve drugačije od nas”, navodi Matej, dodajući da je do neke pozicije jako teško doći, ali dobro je to što se Hrvati i u Njemačkoj drže skupa i jako puno druže te su jedan od cjenjenijih naroda u toj zemlji.

”Sutra bih se vratio u svoju Slavoniju samo da postoji i najmanja šansa za to da mogu pronaći normalan posao, s normalnim radnim vremenom i sigurnom plaćom koja bi mi jamčila osrednji život”, zaključio je Matej.

Jedna je ovo od tisuću priča. Djeca su ovo koja ne traže mnogo, ali i djeca koje je država zaboravila puštajući ih da odu, zaboravljajući da su ti mladi naša budućnost, budućnost Slavonije.

Autor: Iva Međugorac

Izvor :

dnevno

Komentari

comments