ŠOKANTNO KOLIKO IH IMA! Prof. Kopić izbrojao sve državne službenike, RH to ne uspijeva već tri desetljeća

Dugogodišnji stručnjak iz područja javne uprave i predstojnik Katedre za upravnu znanost Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Ivan Koprić, u kolumni za Express komentirao je manipulacije brojkama zaposlenih u državnoj i javnoj upravi.

Pružio je i podatke o tisućama tijela javne vlasti, za čije su stvaranje, osim centralne države, najviše odgovorne lokalne samouprave. Kolumna je odmah izazvala lavinu komentara na društvenim mrežama, primjerice oko razbacivanja novcem poreznih obveznika na pokrivanje “svih tih službenih troškova državnih zaposlenika”.

“Uređene države znaju broj javnih službenika koji plaće primaju iz javnih proračuna. Hrvatska u dosadašnja gotovo tri desetljeća razvoja još nije dosegla stanje u kojemu bi informacija o broju svih onih koji primaju plaće iz javnih proračuna – a to su državni, proračuni županija, općina i gradova te drugi javni proračuni, kao što je kod nas onaj Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje – bile uopće dostupne, a kamoli pouzdane. Manipulacije brojkama zaposlenih u javnoj upravi su stalne, još od 1990-ih, kad se dio plaća iz hrvatskog državnog proračuna prelijevao prema nekim drugim zemljama. Duh tajnosti nije se tad odnosio samo na broj javnih službenika, ali u tom je području bio iznimno snažan. Kad je država napokon odlučila objaviti nekakvu brojku, ta je bila “prilagođena” – da se narod ne šokira, kaže Kopić te nastavlja;

“Uz takvo izbjegavanje šoka bilo je u državi i najobičnijeg šlamperaja te raznih sitnih igri oko broja javnih službenika. Tako neka ministarstva nikako nisu mogla utvrditi koliko je zaposlenih u javnim ustanovama iz njihova resora, ali su uredno slala za sve njih zahtjeve za plaće u Ministarstvo financija.

Početkom 2000-ih započeo je proces uspostave državne riznice koja je obećavala srediti i pitanje plaća u javnoj upravi. Ni tad se, međutim, nije saznalo točno stanje. Dapače, kad se već znalo da je broj državnih službenika i namještenika, bez kategorija za koje su se podaci i dalje tajili, oko 65.000, jedan je ministar financija izjavio da ih je – manje od 10.000. Apsurdi tu ne prestaju. Da bi se konačno utvrdio broj javnih službenika, napokon je 2011. donesen Zakon o registru zaposlenih u javnom sektoru te je posao njegova vođenja povjeren Fini.

Unos podataka je započeo u svibnju 2011. Ni najosnovniji podaci iz tog registra nisu dostupni javnosti, osim općeg podatka da registar sadrži “podatke o više od 250.000 državnih i javnih službenika i namještenika”.

No još 2016. je dokument Svjetske banke spominjao “oko 293.000 zaposlenih” u tzv. općoj državi, koja uključuje državne, javne i lokalne zaposlenike, osim onih u javnim poduzećima, vojsci, policiji i tajnim službama. Napokon, radeći izvještaj o hrvatskoj javnoj upravi za Europsku komisiju, koji je objavljen 2018., našao sam da je ukupni broj zaposlenih u javnoj upravi za koji se plaće isplaćuju iz državnog proračuna te proračuna županija, općina, gradova i drugih javnih fondova i ustanova krajem 2015. bio 317.075, ističe Kopić.

Gotovo svaki treći čovjek, od ukupno 1.2 milijuna zaposlenih u Hrvatskoj radi za državu. Udio centralne države je 87,1%, dok su sve lokalne jedinice zajedno zapošljavale 12,9% od tog broja.

“No da bi se došlo do tog podatka trebao sam kombinirati nekoliko registara te dodavati broj zaposlenika države u određenim kategorijama koji sam našao u službenim izvješćima na internetskim stranicama raznih tijela. Uz to, procjena je da je u javnim poduzećima zaposleno još oko 88.000 ljudi, ali javno dostupni podaci za zaposlene u tvrtkama koje osnivaju županije, općine i gradovi su već pomalo zastarjeli pa u tom smislu i nepouzdani. Ni država se nije istakla u objavi podataka o zaposlenima u trgovačkim društvima kojima je ona vlasnik, odnosno suvlasnik. Pritom je svakako zanimljiva praksa osnivanja tvrtki kćeri javnih poduzeća. Tako npr. Hrvatske šume imaju šest takvih, Hrvatske vode tri, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje dva itd.

Uz izdatke za plaće, tu su i drugi troškovi onih koji imaju povlašteni položaj u javnoj upravi, kao što su troškovi njihovih službenih kartica, čiji trošak snose građani, troškovi službenih auta kojima se 24 sata dnevno koriste (gorivo, održavanje, popravci, gume i sl.), troškovi mobitela i drugi troškovi još kojekakvih nezanemarivih privilegija, kao što su naknade za članstva u upravnim i nadzornim odborima te druge naknade za privilegirane – najčešće političare i državne dužnosnike, ali i više javne službenike.

U širem smislu tu su i povlaštene mirovine, odnosno njihova razlika iznad onoga što bi isti ljudi dobili da se te mirovine ne određuju po pravilima koja su različita od pravila za “normalne” mirovine – kako u pogledu iznosa, tako i u pogledu dobi (povlaštene mirovine se odobravaju značajno prije nego starosne i druge “normalne” mirovine). Također, treba znati da nisu svi izdaci iz javnih proračuna za personalne troškove samo oni za političare, javne službenike i druge državne zaposlenike. Postoje i troškovi koji se plaćaju za razne usluge kojima se zamjenjuju javni službenici, kao što su troškovi raznih radnih skupina za izradu zakona (sjetite se “lex Agrokora” i troškova njegove pripreme), troškovi koji se plaćaju za outsourcing čistačica, kuhara i konobara, koji su postali jako popularni kod naših “javnih menadžera” i slični troškovi. Masa plaća u javnoj upravi je oko 18% BDP-a, što je iznad prosjeka zemalja Europske unije. U dokumentu iz 2016. Svjetska je banka procijenila da bi se racionalizacijom broja zaposlenih u državnoj i javnoj upravi srednjoročno mogle ostvariti uštede od oko 2% BDP-a. Banka je tad preporučila provesti funkcionalnu analizu kako bi se vidjelo u kojim su dijelovima i organizacijama javne uprave kakve mogućnosti racionalizacije. Ta nije nikad niti započeta niti se o njoj govori, zaključuje Kopić.

Izvor :

paraf

Komentari

comments

Vidi još:  NEMA BIZNISA DO POLITIKE! Hrvatska puca od uhljeba! Doznali smo koliko ih točno ima