Stipetić: Ja, naivac forsiram oslobađanje Dervente, a Boban i Karadžić već potpisali sporazum

[sg_popup id=”1″ event=”onload”][/sg_popup]General Stipetić, umirovljeni stožerni general i bivši načelnik Glavnog stožera HV-a, u intervjuu za ‘Obzor’ Večernjeg lista HR, kaže da je “proslava u Kninu u nekoliko godina poprimila odlike seljačkog derneka”, da je bio naivac jer je želio oslobađanje Dervente, da je razočaran jer je sanjao neku bolju i ljepšu državu te da danas vrlo skromno živi od 7.800 kuna mirovine.

“Proslava Oluje mora se orgnizirati u Kninu, ali u drugim mjestima, a posebno u Zagrebu. Ne zaboravite Zagreb je dao 60.000 vojnika”

General Stipetić je jedan od onih koji je isplanirao i vodio akciju ‘Bljesak’. Mnogima ga pamte i po upečatljivoj epizodi iz operacije ‘Oluja’ kada mu je, nakon pobijede HV-a, pukovnik protivničke vojske RSK-a Čedomir Bulat predao čitav kordunski korpus.

“Pukovnik vojske RSK Čedo Bulat poznavao me je iz JNA i procijenio je da mu je sigurnije meni se predati. To je bio faktično završetak Oluje”, kazao je general Petar Stipetić u intervjuu za Večernji list.

Stipetić se dotaknuo tema iz Domovinskog rata, rekao je kako je hrvatska vojska, da nije došlo do eskalacije sukoba u BIH, mogla vrlo brzo riješiti pitanje rata u Hrvatskoj.

“Mi smo krajem 1991. bili spremni krenuti i uvjeren sam: da smo se tada mogli pošteno potući s pobunjenicima, u idućih godinu dana, do 1993., sve bi bilo riješeno. No, onda se aktivirala BIH, borba za teritorij i prostor, s dogovorenom ili ne politikom, a kod nas se gase veća borbena djelovanja”.

O predaji kordunskog korpusa i završetku ‘Oluje’, Stipetić kaže: “Stao Čedo 50 metara ispred mene, stao i ja, vidim popravlja uniformu i kreće, lupa strojevim korakom i pozdravlja vojnički. Ja stojim čekam i pozdravim ga. A on će: Gospodine generale , pukovnik Čedomir Bulat, predaje vam 21. kordunski korpus i čestitam HV-u na pobijedi. Zahvalio sam mu, pružio ruku i pitao kako je. Vidim, jadan, predaje se, nije to lako. Rekao sam mu: Nemamo što razgovarati, ako se predajete, napravit ćemo kratak zapisnik, ja zapovijedam, a vi ćete slušati”.

O proslavi ‘Oluje’ kaže da bi se trebala slaviti u cijeloj Hrvatskoj.

“Knin nije ‘Oluja’. On je jedan od operativnih ciljeva. U onim početnim godinama, nakon rata, shvaćam zašto se slavilo isključivo u Kninu, to jest bio simbol naše cjelokupne pobjede. No, 5. kolovoz jest i Dan pobjede hrvatskog naroda u cjelini. Trebala bi na svakoj kući biti zastava i svatko bi trebao osjetiti to pobjedničko raspoloženje. Zadnjih godina proslava u Kninu poprimila odlike seljačkog derneka, gdje se zviždi najvišim dužnosnicima. Ja poštujem predsjednika RH, Vlade, Sabora i ne bi mi napamet palo da im zviždim i dobacujem dok oni govore”, kaže Stipetić.
Po njemu proslava 20. obljetnice bi se trebala organizirati i u drugim mjestima, Glini, Petrinji, Topuskom, Gospiću, Sisku, Karlovacu, a posebno mimohodom u Zagrebu.

“Ne zaboravite, Zagreb je dao 60.000 vojnika”, podsjeća on.

O ratu u BiH. također, kaže:”Bio sam zapovjednik slavonskog bojišta i provodio operacije u Bosanskoj Posavini. Početko lipnja 1992. preuzeo sam tamo zapovijedanje. Tu su se igrale kojekakve igre. Primjerice, nisam znao koji je ustvari, moj zadatak. I onda smo, umjesto presjecanja koridora, vodili sporaične bitke i dopuštali Srbima da se prebacuju s jedne na drugu frontu. Ne znajući pri tom da su u Grazu, Karadžić i Mate Boban potpisali sporazum po kojem se njima garantira da će im koridor biti slobodan. Ja, naivac, forsirao sam borbu za oslobađanje Dervente, presjecanje koridora, da bih, 12. prosinca 1992. bio i smijenjen radi pokušaja presjecanja koridora. Vratili su me u Zagreb, gdje sam preuzeo Zborno područje. Meni je jako žao što, eto, do danas nije na državnoj razini napravljena temeljita raščlamba vojnih djelovanja u Domovinskom ratu”.

Ovaj umirovljeni stožerni general i bivši načelnik Glavnog stožera HV-a o sebi kaže da danas živi vrlo skromno. Kaže da je, kao vojnik, ostvario sve što se poželjeti može, ali da nakon dugogodišnje vojne karijere, ipak nije zadovoljan čovjek.

“Sanja sam neku ljepšu i bolju državu. Sanja sam i za sebe i za obitelj ljepši život. Nakon svega što sam prošao i odradio, nisam mislio da ću oskudijevati u bilo čemu. Međutim, živim vrlo skromno. Moja mirovina iznosi 7.800 kuna i kad Đuro Glogoški štrajka u Savskoj, najčešće negodujem. Žao mi ga je, kao i svakog invalida. On je gotovo izgubio život, jer nakon takvog ranjavanja, to je više životarenje. No, njemu je ipak ova država dala da, koliko-toliko, može pristojno živjeti. On je svoju mirovinu zaslužio ranjavanjem i njegova invalidska mirovina iznosi 14.000 kuna, ne ulazim sada u dodatke. Kao stožerni general, a taj sam čin dobio za zasluge u ratu, nemam ni 8.000 kuna. Dok platim režije za stan u Zagrebu, od 2.500 kuna. Platim nešto poreza za ovu vikendicu, godišnja davanja za automobil, dodam troškove života i dolazim u situaciju da bismo moja supruga i ja, koja nije bila zaposlena, da nemamo kćer, bili siromasi. Razočaran sam ja i stanjem u društvu”, kaže Stipetić.

O Gotovini

“Cijenim to što je Gotovina napravio. On je odležao godine u Haagu, što nije bilo lako. Anti svaka čast što se na kraju od svega toga okrenuo i izgovorio onu rečenicu nakon povratka na Trgu bana Jelaćića: Zaboravimo što je bilo, okrenimo se budućnosti”.

 

(T.H./republikainfo.com)

Vidi još:  BRANITELJ U SUZAMA DELOŽIRAN IZ TROŠNE DVOKATNICE 'Iako sam 80-postotni invalid, izbacili su me za par minuta. Čak su mi i psa htjeli uzeti...'

Komentari

comments