Od ploče do ploče: Romantika i biznis

Vinil je,  sjecište romantike i biznisa. S jedne strane je sve veća vojska fanova koji (iskreno ili pomodno) upijaju sve aspekte formata, dok s druge vlada klasični ili često nemilosrdni kapitalizam.

Neki trendovi jednostavno su srasli za vrijeme vinilnog uskrsnuća, pa je tako cijenjeni komad plastike postao ozbiljan i napredni proizvod. Sve to razdvaja ljude u svijetu vinila na one koji ga žive i štuju, i one koji od njega žive, ili pokušavaju živjeti. Posljednji dio priče o crnoj plastici posvetio sam razgovoru s dvama stranama koje svojim crticama i primjerima daju malo jasniju sliku o ovom pop-kulturnom fenomenu.

Prvi od njih je Mario Kolonić (Pytzek), DJ i uz prijatelja Mislava suosnivač glazbene platforme “Burek”, nezavisnog projekta usmjerenog na strana elektronska izdanja. Njegov dugogodišnji rad u svijetu glazbe, što kao DJ što kao sudionik mnogih projekata koji su promicali elektronsku glazbu, pokazao se kao zdrav temelj za osnivanje nezavisne etikete. Taj put se, prema Marijevim riječima, činio logičnim. Ozbiljnost ove ‘avanture’ odmah je vidljiva i u činjenici da je prvo izdanje (BRK001) potpisao na plesnoj sceni cijenjeni artist Kink, a odmjerena brojka od dosad tridesetak (uključujući i sub etikete) izdanih tvelvinčera pokazala mi se kao izvrstan poligon za istraživanje nekih aspekata glazbenog izdavaštva.

Prema Marijevim riječima, izdavaštvo ovog tipa može funkcionirati isključivo usmjereno prema vanjskom tržištu. Interesa, pa sukladno i prodaje, ovdje gotovo da i nema. Većina ploča (najčešće u tiražama od 300-500 primjeraka) prodaje se preko vanjskih distribucija, a tamo je, pogađate, velika gužva, Takvi poprilično kompetitivni uvjeti dolaze u paketu s raznim nametima i poštarinama što podiže cijenu nabave na gotovo neodržive razine. U svemu tome, kvaliteta i prezentacija igraju ključnu ulogu za opstanak na tržištu, no proizvod se negdje mora i reklamirati. Dolazak do mjesta pod suncem na vodećim platformama poput “Resident Advisor”, “DJ Mag” i “MixMag” stječe se dugogodišnjim i ozbiljnim ulaganjem u PR, a “Burek” je upravo to i postigao. Uz konstantnu prisutnost na relevantnim kanalima, “Burek” se pojavio i u svibanjskom broju uglednog britanskog “Wire” 2016. godine.

Ipak, bez obzira na zdrave temelje, kvalitetan proizvod i pripadajući identitet etikete, zagušenost tržišta i općenito pad cijene proizvodnje čine fizički proizvod – neisplativim. Kao što smo vidjeli u prijašnjim tekstovima, pojačana potražnja preopteretila je premali broj aktivnih tiskara, stoga se na dostavu tiraže čeka i po četri mjeseca (u nekim tvornicama i po šest mjeseci). U situaciji ne pomaže i fenomen repressa ili reizdanja. Nezavisni u toj ‘utakmici’ možda i najviše gube jer konstantna dostupnost uspješnih albuma zauzima preveliki komad jedne prosječne police u glazbenoj trgovini.

Očekivano, vinil kao ‘retro’ format najčešće naginje kupce na kupnju već poznatih legendarnih omota što otežava situaciju novim i nedokazanim imenima. Iako se etikete poput “Bureka” uopće ne natječu na istoj polici niti u istom dućanu, svaka kupovina antologije oduzima potencijalni kruh malima. Upravo zato etikete poput ove većinu svoje prodaje ostvaruju upravo online, na stranicama specijaliziranim za elektronsku glazbu. Iako Marijeva priča promiče kulturu glazbe u fizičkom obliku, gdje primarna ciljana publika kupuje izdanja za DJ-ing, velika količina prihoda ipak dolazi iz digitalnih prodaja. Kao i svi, “Burek” prodaje izdanja u digitalnom obliku, a odsustvo fizičkog predmeta čini distribuciju jednostavnom. Ipak, sve platforme poput Bandcampa uzimaju cifre od oko 15% od iznosa koji izvođač ostvari na njihovoj stranici.

Na kraju krajeva, Mario i Mislav ne odustaju. Posvećenost projektu je potpuna, uz glazbu “Burek” ima i merch te se čini kako projekt ima budućnost. I to ne samo na poslovnom planu. Sve teškoće s kojima se susreći ljudi poput Maria tek su manji dio cjelokupne slike. Elektronska glazba ne živi u dnevnim boravcima već na partyima gdje se i najbolje upražnjava takva kultura. Taj aspekt dio je jedne druge cjeline, no ako smo išta mogli zaključiti iz Marijeve priče je to da samo ozbiljan ulaz u izdavaštvo stvara potencijal eventualnog opstanka. Romantičarski pogled, najviše zasnivan na pričama iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, više ne postoji.

No tamo gdje biznis nestaje, ostaje romantika. Kolekcionarstvo, taj arhivistički nagon ka katalogiziranju glazbenih izdanja daje posebni štih već ionako vibrantnom okruženju u kojem se ljubitelji glazbe nalaze. Među njima je i Slavin Balen, legendarni zagrebački DJ i sasvim zasluženo titulirani otac rapa u hrvatskoj. Još od samih početaka Stojedinice, Slavin je održavao emisiju “Elektrofunk” te potom i “Rap Attack”, a u njima su slušatelji upravo preko vinila učili o hip-hopu.

foto: blackouthiphop.com

Balen je među prvima donio vinile ‘izvana’ te ih puštao u eter na frekvenciji koja je devedesetih godina imala iznimni kulturološki značaj. Sada, skoro pa trideset godina kasnije, Slavin u svojem domu broji preko 10 tisuća jedinica glazbe, što ploča što CD-ova. Kompletni opus njegova kolekcionarstva stao bi u jednu tanju knjigu, stoga je još uvijek povremeno aktivni DJ izdvojio nekoliko kratkih crtica iz svoje bogate riznice priča o ‘ludosti’ kolekcionarstva. U zadnje dvije crtice glavnu ulogu vodi njegova bolja polovica Snješka, gdje dominantna tema nije vinil već univerzalnost glazbe i njegovog značaja upisanog u brazde plastike o kojoj govorimo.

  • David [Morales] dolazi na Stojedinicu, dočekamo ga Anđelko Preradović i ja. Na stolu je cca 100 njegovih remikseva. David ulazi bezvoljno. Anđelko raširi ruke u smislu “welcome”, pokaže kolekciju i kaže: That’s all yours. Davidu se raskolače oči, izvadi fotić i fotka. Rekao je da ga nikada nitko nije dočekao s takvom zbirkom njegovih diskova i ploča. Navodno da ima 500 remikseva i obrada. Svjetski rekord među DJ-ima.
  • Jimmy Page i Robert Plant stižu na 101 u veljači 1998. U Zagrebu započinju turnejom. Sjede ispred režije. Plant ima reumu, bole ga leđa. Jimmy traži cure. Dajemo na potpise materijal, uzimaju single “Heartbreaker” i “Black Dog” i gledaju. Kažu, to su bootleg izdanja, mi nismo odobrili štampanje. Ja se branim, pa kupio sam u Italiji, nisam krivotvorio. Gunđaju da nisu dali dozvolu, no ipak daju autogram na njih. Sada je vrijednost basnoslovna jer su se potpisali na bootleg izdanja.
Iz arhive Slavina Balena
  • Santana: prije koncerta u Zagrebu 1998. kao organizator pratim band i Carlosa. Nosim ploče i CD-ove na potpis. U hotelu na pressici ulovim Carlosa, probijam se prema njemu. Njegov zaštitar skoči i hoće me oboriti no Carlos je primijetio akreditaciju, objasnim da čekam 30-ak godina na autograme. Potpisao se na američko izdanje hita “Jingo” i “Black Magic Woman”
Iz arhive Slavina Balena
  • Blondie u Varaždinu, Špancirfest. Snješka je išla jer ja sam radio u programu. Snješka dobije 5 minuta s Blondie. Prisutni Debbie i Chris. Snješka inače ima sreću i sposobnost da na livadama i travnjacima nađe djeteline s 4 lista. Plastificira ih i da na poklon onima koje intervjuira. I tako se Blondie potpiše, da izjavu, jingle. A Snješka joj da djetelinu. Debbie ustane, zagrli je i kaže: nitko mi nije dao ovakav poklon 40 godina.
Iz arhive Slavina Balena
  • Snješka na InMusic intervjuira Wolfmother. Pričaju a ona ih pita: da ste u mogućnosti birati, koga biste voljeli slušati u smislu uzora. Oni odgovore Led Zeppelin. A Snješka im odgovori da je ona gledala Led Zeppelin u punom sastavu, svu četvoricu, sa živim Johnom Bonhamom u Münchenu 1980, tri mjeseca prije nego je ovaj umro. Wolfmother se otkače i tjeraju Snješku da opiše sve čega se sjeća. Dođe vrijeme da izađu na pozornicu, no njima se ne da. Radije pričaju sa Snješkom o Led Zeppelinu. Intervju je trajao umjesto 10 minuta više od 30 minuta.
Iz arhive Slavina Balena

Za sam kraj, u cijelu priču skromno ulazim i ja. Prostorija u kojoj pišem ovaj tekst ponosno čuva preko šesto glazbenih izdanja na vinilu. Ono što je prije osam godina počelo kao usputni hobi, sada je postalo dio moga identiteta. Gledajući oko sebe, vidim kako nisam jedini. Iako je svrha vinila skladištenje valova koji ‘život znače’, upravo je njegova šarmantnost i nesavršenost perfektno odrazila sam karakter glazbe kakvu volimo. Ako izuzmemo čitavu analizu pozadine naše oaze, ploča je idealizirani suputnik u slušanju. Pliva uzvodno, zauzima previše mjesta, skuplji je od CD-a i digitalije čime po svim karakteristika spada u muzeje, a ne prodavaonice glazbe. Neke stvari jednostavno ne trebaju opravdanje, a vinil svakako spada u tu kategoriju.

Autor: Mislav Miličević

Vidi i ovo  'Odustala sam nakon jedne pjesme, koja košta oko 15 tisuća eura'! Svota za cijeli album zabavne glazbe - kao manji stan
0
Izvor :

muzika.hr

Komentari

Komentiraj