5 predratnih zagrebačkih restorana u kojima se još može jesti

Tridesetak godina u životu restorana ravno je barem dvostrukom broju godina u ljudskom životu. Dodamo li tome promjenu društvenih sustava i vlasničkih odnosa, pa četverogodišnje ratno okruženje, pa veliku ekonomsku krizu koja je u Hrvatsku došla prije devet godina, jasno je kako je u Zagrebu preostalo vrlo malo restorana koji su radili i prije rata, a u kojima se i dalje može jesti.

Na ovu kratku listu nismo uvrstili restorane poput Vinodola, koji su promjenom vlasnika u potpunosti promijenili i karakter: sadašnji Vinodol, srećom, nema ništa s Vinodolom od prije tridesetak godina, dok s druge strane sadašnji Okrugljak predstavlja kontinuitet Okrugljaka od prije tridesetak godina.

Nadalje, na listi nema restorana koji su i imenom i žanrom slični svojim predratnim izdanjima, ali su naprosto toliko loši da bi možda bilo bolje kad bi se njihovi sadašnji vlasnici i voditelji bavili nekim drugim poslom.  Evo, dakle, liste restorana koji su preživjeli rat, i u kojima se još može dobro ili barem donekle korektno ručati i večerati.



1. Okrugljak, Mlinovi 28

Okrugljak radi već više od 100 godina, a veliki komadi pečenog mesa na terasi uz potok ili u blagovaonici uz kamin s pravom vatrom, obilježavaju ga desetljećima. Kao i lojalna, najčešće obiteljska publika koja tu vrijednu instituciju hrvatskog ugostiteljstva puni baš svakog vikenda.

2. Baltazar, Nova Ves 4

Slobodan Čimbur otvorio je Baltazar u osamdesetim godinama. Lani je obitelj Čimbur obilježila 35. godišnjicu rada pokretanjem večernjeg restorana B35. Sam Baltazar u protekla je tri desetljeća prolazio kroz prilično različite faze; ona najbolja protezala se od 2003. godine kada je ondje kuhao Tomislav Špiček, u ono vrijeme nabrijani i kreativni profesionalac, pa do kraja 2008. godine. Između 2004. i 2008. godine ondašnji premijer Ivo Sanader gotovo da je imao rezervni ured u Baltazaru. No, restoran je bio jednako popularan i među nepolitičkim slojevima, pa je tako veliki hrvatski književnik Miljenko Jergović svojedobno u Jutarnjem listu objavio sjajan esej o Baltazarovom bifteku. Danas Baltazar ima jedan od najljepših vrtova u gradu, u dvorištu zaklonjenom od ulice.



3. Stari kotač, Petrovaradinska 20

Stari kotač već 35 godina radi jednu te istu stvar. Peče pljeskavice, ćevape, ražnjiće, katkad i bifteke, po široko prihvatljivim cijenama te uz njih poslužuje ne baš dobre salate i ništa bolji kruh. Kad su prije desetak godina uveli pomfrit , to se smatralo golemom inovacijom. Stari kotač uspio je opstati zahvaljujući visokoj kvaliteti hrane, ali i tome što se dosljedno drži specifične stilistike roštilja, prilično drukčije od leskovačkih podžanrova koji već godinama dominiraju gradskom roštiljskom scenom.

4. As, Zelengaj 2

Kad se u osamdesetim godinama otvorio u maloj baraki kraj malonogometnog igrališta u zelengajskoj šumi, As se odmah uvrstio među najluksuznije zagrebačke restorane, usprkos neuglednom prostoru. As se, naime, od samog početka profilirao kao prestižni riblji restoran s visokim cijenama, koje su, međutim, odgovarale raskošnoj ponudi žive ribe.

Kasnije je Asov vlasnik izgradio hotel s četiri zvjezdice, u kojem prilično redovno boravi hrvatska nogometna reprezentacija kad se okuplja u Zagrebu. Restoran je, nažalost, odavno postao gastronomski irelevantan, ali lijepi ugođaj jednog od najzelenijih dijelova Zagreba i barem korektno pečena riba, čine As mjestom gdje vam ne mora biti žao otići na ručak.

5. Kod Pere, Rubetićeva 25

Ovaj obiteljski restoran, jedan od najvažnijih u povijesti zagrebačkog društvenog života, već se pola stoljeća više ili manje uspješno bavi raznim interpretacijama jela starinske zagrebačke građanske kuhinje. Stari gospodin Pero Miladin bio je jedan od najvažnijih i najcjenjenijih hrvatskih ugostitelja uopće, a danas restoran vodi njegov sin Ivica Miladin, igrač bridža i inženjer strojarstva . U posljednje smo dvije godine kod Pere nekoliko puta neočekivano dobro jeli, pa se toplo nadamo da će to neodoljivo mjesto živjeti još desetljećima.



6. Korčula, Teslina 17

Korčula već dugo nije dobar restoran. U svojim slavnim danima, početkom i sredinom osamdesetih godina dok se ubrajala među najbolje zagrebačke restorane, kraj Korčulina smo izloga zastajali da bismo se divili golemim zubacima, blistavo srebrnim brancinima, blijedocrvenim škrpinama i velikim, živim škampima. U devedesetima i prvoj polovici dvijetisućitih, Korčula je privlačila niz poznatih gradskih gostiju srednje generacije, poput Zorana Milanovića, koji je volio Korčulin bakalar. U zadnje je vrijeme Korčula posve nedefinirana, sterilno uređena riblja zalogajnica, koja se na ovoj listi našla isključivo zbog sjajne prošlosti i jednako dobre lokacije s terasom.

Komentari

Komentiraj