VIDEO: ON JE OTKRIO ANU SASSO Prisjetio se pikanterija sa snimanja legendarne TV reklame: ‘Kad je prvi put izašla iz vode, nastalo je ludilo…’

Redatelj koji na setu dobije poznatog splitskog snimatelja Andriju Pivčevića može se smatrati sretnikom. Taj meštar od kamere zanat je počeo brusiti prije gotovo šest desetljeća u Kino klubu Split, gdje je radio s drugim velikim imenima – redateljem Lordanom Zafranovićem i majstorom fotografije Antom Verzottijem, s kojima je učio od režisera Ivana Martinca. S njima je činio dio poznate splitske škole filma. U 73. godini Andrija Pivčević, iako u penziji, nikako ne može reći da se umirovio, pa krenimo od njegova najvećega “ulova”.

Mario Todorić / HANZA media

Andrija Pivčević

 

Kako piše Slobodna Dalmacija, poznato je kako je upravo Pivčević otkrio Anu Sasso kad je u foto-studiju svojega prijatelja u centru Splita ugledao njezinu sliku i angažirao je za reklamu čiji je bio autor. Naravno, radi se o poznatoj reklami za sok Pipi, za čijeg se prikazivanja sve zaustavljalo, a nakon koje su Anini stas i ljepota ušli u legendu. Pivčević i dalje radi, aktivan je, a kao snimatelj bio je angažiran i na pet od šest festivala Ultra Europe održanih u gradu pod Marjanom.

– Kad sam ugledao njezinu fotografiju, vidio sam da je to jedna posebna faca. Bila je izvanredno lijepa, nisam vidio ništa ljepše. Po meni ovaj grad do danas nije imao tako lijepu ženu. Ona je imala savršenu figuru, ali i glavu na koju svi imaju primjedbe, no ja ih nemam. Ima glavu kao brazilska glumica Florinda Bolkan. Znate, u Splitu ima mnogo lijepih cura, ali lice koje će se pamtiti mora biti posebno, jer sve što je lijepo nije uvijek lijepo pred kamerom – rekao je Andrija.

Poznato iskakanje iz mora

I tako je baš on kriv za poznato iskakanje Ane Sasso iz mora…

– Trebali smo snimiti kako iskače u mokroj majici, da obline skoče. Došli smo na POŠK i kad je prvi put izišla iz vode, nastalo je ludilo i gužva. Okupili su se svi koji su bili na bazenu i oko njega. Snimanje smo trebali ponoviti, ali zbog gužve smo morali otići. Otišli smo na Jadran i ondje se dogodila ista stvar. Prije toga smo kako treba uspjeli napraviti jedan jedini kadar. Zbog nastale gužve ni tu više nismo mogli ostati. Onda smo otišli na bazene Poljud koji ispod vode imaju prozorčiće da bi snimali kako ona pliva pod vodom. Neki vaterpolisti su tamo trenirali i kad se ona pojavila opet je nastalo ludilo. Kad sam išao na taj prozorčić snimati, svi su se nabili oko mene – prisjetio se Pivčević.

Vidi i ovo  Mateo Kovačić se oženio: Prekrasna Izabel blistala u vjenčanici

Kasnije su na Bačvicama snimali motore i ostale scene. Tu im je, kaže, puno pomogao Ivan Šola.

– Ono što nije bilo u redu od Dalmacijavina je što su honorari curama u spotu navodno bili mizerni. Ne znam je li Ana Sasso od dobivena honorara za tu reklamu mogla kupiti jedne dobre čizme. A taj spot se vrtio godinama, i bio je na neki način senzacija. Ljudi su pričali kako se za vrijeme reklame na televiziji prekidalo igranje karata – rekao je poznati snimatelj za Slobodnu Dalmaciju.

Andrija je poslije na kanjonu Cetine s Anom snimio i reklamu za traperice Camel za makedonsko tržište.

A o svom prvom susretu s Ultra Europe festivalom kaže: “Nisam imao pojma što me čeka, kad sam došao na prvu Ultru i kad je krenula ta glazba i to ludilo, mislio sam da ću ‘odapeti’. Bio sam u blizini tih zvučnika i srce mi je iskakalo”.

Taj pakao bio je samo na glavnoj pozornici, a sljedeće godine snimao je sporedni stage gdje mu je, dodaje, to bilo puno lakše podnijeti.

– Puno mladih mi prilazi. Prve godine na Hvaru davali su mi ruku, klanjali mi se, a ja ih ništa nisam mogao čuti od te muzike. Onda mi je mlađi kolega objasnio: ‘Zar ne vidiš da si ti tu najstariji, a oni su oduševljeni što ima jedan takav ovdje’. To oduševljen sam doživio i u Splitu, a moj ukupni dojam o toj mladosti je jako dobar.

No stavi li čepiće u uši…

– Ako stavite čepiće, onda ne možete čuti što vam režiser govori. Ali zato sam pronašao dobre slušalice koje dobro blokiraju buku.

U film se zaljubio s 12 godina

Kao vanjski suradnik HRT-a radio je i kao ratni snimatelj. Otac je poznatog splitskog profesora Mirka Pivčevića s Umjetničke akademije. Sedma umjetnost zaludjela ga je, pak, kad je imao 12 godina.

– Stalno sam išao u kino. Tad ih je u Splitu bilo 6 ili 7 – Tesla, Karaman, Marjan, Central, Jadran u Domu JNA, Ljetno kino Bačvice…, od kojih je danas ostalo samo jedno – govori Andrija.

Vidi i ovo  HRVATSKA I RUSKA LJEPOTICA DALE VRUĆA OBEĆANJA Maria sprema golu fotku, a Žanamari 'odgovara': 'Ako prođemo u finale, skinut ću gaćice!'

S 15 godina krenuo je u Kino klub koji se tad nalazio kod “kenjare”. Tamo su već bili Zafranović i Verzotti. Martinac je došao kasnije i prenosio im svoje znanje stečeno u Zagrebu i Beogradu. U početku Kino klub nije imao neku opremu, već se ona posuđivala od privatnih osoba.

– Iako smo radili u skromnim tehničkim uvjetima, imali smo specifičan filmski izraz koji nitko tad u Jugoslaviji nije imao. Po tome smo postali poznati i prozvali su nas splitskom školom filma – kaže. Sa Zafranovićem je radio i kratke filmove.

– Imali smo vrlo lošu opremu za rasvjetu, pa bi napravili konstrukcije na koje bi stavili obične žarulje, dok se nisu pojavile one od 500 W koje su imale usmjereno svjetlo. Imali smo i dva stara reflektora od prije Drugog svjetskog rata. S tim bi se mučili da napravimo sliku koju smo zamislili – prepričava Pivčević. Njihov najpoznatiji film iz tog vremena je “Dnevnik”.

– Snimali smo u jednoj sobi u mojoj obiteljskoj kući. Zafranović je htio da cijeli film, koji traje 12 minuta, bude u jednome kadru. Imali smo male rolice filma po 2,5 minute. Znači snimaš 150 sekundi i gotovo. Moraš stati. Pa kad bi došlo negdje do kraja rolice, onda bi ulazili u nešto crno, pa bi sljedeći kadar polazio iz tog crnog. Nije to bilo napravljeno idealno jer to i nije bilo moguće. Ali dobro je funkcioniralo i u to vrijeme taj film bio je malo čudo, a pokupio je i mnogo nagrada – rekao je Andrija za Slobodnu Dalmaciju.

Prva kamera – japanska Crown

Prve kamere se pamte, tako i Pivčević pamti svoju.

– Kad je Kino klub od Narodne tehnike dobio donaciju, kupili smo japansku kameru Crown. Ponijeli smo je sa sobom kad smo ’60-ih godina prošloga stoljeća išli na savezni festival amaterskog filma u Sarajevu. Verzotti ju je nosio, a izlazeći iz autobusa, noge su mu proklizale i odletjele u zrak, pao je na leđa, no kameru je držao visoko da se ne bi razbila. I danas ponekad odem na internet pogledati tu kameru da se podsjetim na to vrijeme – kaže snimatelj.

U Sarajevu su, nastavlja, sa svojim filmovima napravili darmar.

– Tamo su došli filmaši iz Zagreba, Beograda te Ljubljane i svima su naši filmovi bili otkriće.

Vidi i ovo  FOTO: A PRAVA BITKA U SUBOTU ODVIJAT ĆE SE... NA TRIBINAMA! Ovo su najljepše i najglasnije navijačice, najveća podrška Vatrenima i Rusima

S Martincem je radio brojne kratke amaterske filmove, nekoliko profesionalnih filmova na traci od 35 milimetara, kao i njegov jedini igrani film “Kuća na pijesku”.

– Martinac je radio eksperimentalne filmove, dok je Zafranović naginjao klasičnom igranom filmu. Tako smo u klubu imali dva pravca, što je bilo dobro.

Kad je došlo vrijeme za odlazak u Prag na poznatu filmsku akademiju, otišli su Verzotti i Zafranović. Pivčević za to nije imao mogućnosti i ostao je u Splitu.

– Aktivno sam radio i tako učio. Onda mi je to postala profesija. Cijeli život sam živio od filma i sve to u Splitu, bez da sam otišao u Zagreb ili Beograd gdje se sve vrtjelo – ističe Andrija.

Prvi od osam igranih filmova u kojima je bio glavni snimatelj i direktor fotografije bio je “Ludi dani” redatelja Nikole Babića, sniman u Vrlici 1975. godine. Drugi je bio Babićev “Medeni mjesec”, koji je u to vrijeme bio čudo.

– Radilo se o jednoj seksi sceni, a nije se moglo vidjeti jesu li to glumci stvarno radili ispred kamere ili je bilo izmišljeno. Oko toga se stvorila priča koja je napravila ogromnu reklamu filmu koji je u to vrijeme u dva navrata u Splitu imao 40.000 gledatelja. To je bila ogromna gledanost.

Poslije je sa Zafranovićem radio dva igrana filma – “Večernja zvona” i “Cvijet oleandra”, pa s Mirom Mikuljanom o štrajku labinskih rudara… Zadnji igrani film koji je snimio bio je “Povratak Katarine Kožul” iz 1989. godine, film o hrvatskim gastarbajterima koji su odlazili na rad u Njemačku, a radio ga je sa Slobodanom Praljkom.

– Nakon što je prikazan u Puli, taj film nisam vidio sve dok nakon Praljkove smrti nije prikazan na televiziji.

No kaže kako je strašno što je puštena kopija filma koja je u katastrofalno lošem stanju.

– Nije bilo boje, iskakale su crte… Trebalo je potrošiti nešto novca da se kopija filma uredi. Na našoj televiziji ne možete vidjeti strane filmove u takvom očajnom tehničkom stanju kao što su ovi domaći.

No bili filmovi domaći ili strani, jedno je sigurno…

– Film vam je vrag, kad se jednom uhvatite toga, ne možete više bez njega – zaključio je Pivčević u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

Izvor :

jutarnji

Komentari

Komentiraj