Težak život komunističkih barona

Nekada su drugovi komunisti sjedili uz šteriku i pod slabašnim svjetlom, iza dobro zabravljenih vrata čitali komunističku literaturu.

U hladnoj sobi ocrtavale su se njihove sjenke, dok su drhturili umotani u deke i tažili žeđ za komunističkom misli.

Valjda iz tog vremena datira i ona Lenjinova „Učiti, učiti i samo učiti“. Malo kasnije je Moša Pijade slabašan i iscrpljen u zatvoru zajedno sa Rodoljubom Čolakovićem Ročkom preveo i Marxov Kapital, učinivši ga dostupnim i abadžijama i šusterima Aleksandru Rankoviću i Miki Tripalu.

Dakle, bila su to teška vremena, kada su crveni drugovi živjeli opasno i nadasve vrlo siromašno.

Godine su prošle pune muka…

Desetljeća su prošla, skoro da će i stoljeće.

A izgleda da se nije puno toga promijenilo.

Evo, pred nekoliko dana objavljen je razgovor sa Davorom Bernardićem, a on odiše teškim detaljima iz njegovog života, sumornim i tužnim.

Šterike u razgovoru nema nigdje.

Nema ni smrzavanja u tankoj dekici, ali vidi se da je Davor Bernardić živio u posvemašnjoj bijedi.

Još su ga k tome, zajebali i Moša i Ročko, koji su Kapital već preveli.

Pa se nije tu mogo iskazat.

Bila su to teška vremena, kada se jedva spajao kraj sa krajem.

Ali, moram priznati i ja sam puno čitao svakakvih stvar i pamtim puno stvari.

Pa evo, da se i ja pohvalim svojim znanjem.

Postoji jedan poprilično suhoparni, ali ni u kom slučaju dosadni portal koji se zove Službeni glasnik grada Zagreba.Postoji jedan poprilično suhoparni, ali ni u kom slučaju dosadni portal koji se zove Službeni glasnik grada Zagreba.

http://www1.zagreb.hr/slglasnik/index.html#/home

Kakvih se tu čuda i mirakula može pronaći. Samo treba vremena i volje.

Evo ima na odma na prvoj strani na lijevo gore Napredna tražilica. Pa se u nju upiše Davor Bernardić, pa se odabere recimo nekakvo vremensko razdoblje.

Unio sam 2001 do 2007.

http://www1.zagreb.hr/slglasnik/index.html#/home?search=search%3Dadvanced%26g%3D%26god%3D2007%26gdo%3D%26n%3D%26s%3DDavor%20Bernardi%C4%87%26br%3D%26andOr%3D0

Sve u svemu, taj Internet je jako zajebana stvar. Pamti sve, vidi sve.

Tada je Bernardić zakoračio u dvadesete godine svoga života.

Doba mladenaštva Davora Bernardića dok je živio u neimaštini.

Otvori se podulji popis, odluka o imenovanju u razne gradske organe.

Njih jedanaest.

Članstvo u svim tim organima se plaća, ali ne u paušalnim iznosima, nego po svakoj sjednici.

Tako da su mladi podobni aparatčici skakutanjem sa jedne na drugu sjednicu samo vukli recke na zidu, a na kraju mjeseca kapala je lovica.

Nije puno.

Dvadesetak TISUĆA kuna mjesečno.

Jebate led.

Deset minimalaca mjesečno (u to vrijeme). Za uvalit dupe u nekakve odbore nerazumljivih imena.

Legende se ispredaju oko jednog slučaja koji se našao pred Odborom za dodjelu stipendija.

Jedan slučaj.

Koji se rješavao na dvadeset i šest sjednica.

Svaka sjednica 1.500 kuna svakom članu.

Samo za jedan „nerješivi slučaj“



Ja sam siguran da oni to naprosto nisu htjeli riješiti, jer lovica neumorno kaplje iz gradske blagajne.

Sve u svemu, taj Internet je jako zajebana stvar. Pamti sve, vidi sve.

A u laži su kratke noge, mogle bi Bernardićeve noge bit jako skraćene radi ovih muljaža.

Pa da padne na Marasov nivo.

Jako nisko!

Komentari

comments