Tradicija noćnih stražara ponegdje još živi

Lausanne Cathedral's nightwatch Renato Hausler shouts the hour on the comemorative day of the nightwatch 600th anniversary 04 November 2005 in Lausanne, Switzerland. Lausanne is the last city in Europe to keep alive the tradition of the nightwatch, after the city suffered from many devastating medieval fires. Since 1405, every night between 10pm and 2am, the nightwatch shouts the hours to the four points of the compass, from the top of the Cathedral tower. AFP PHOTO FABRICE COFFRINI (Photo by FABRICE COFFRINI / AFP)

Svake se večeri noćni stražar uspinje na zvonik katedrale u Lausannei i prihvaća se dužnosti. Svakog punog sata prema gradu viče koja je ura i održava šesto godina staru tradiciju na životu.

Noćni stražar, jedan od posljednjih u Europi, stanovnike švicarskoga grada više ne upozorava gdje gori, ali pomaže stanovnicima da znaju koliko je sati.  “Ovdje stražar! Zvono je odzvonilo deset! Zvono je odzvonilo deset!”, putuje glas preko gradskih krovova.

Od 22 sata do do dva sata ujutro noćni stražar s crnim šeširom na glavi i fenjerom u ruci tijekom čitave godine stanovnicima živopisnog grada na obali Ženevskog jezera služi kao živi sat. Tradicija je to koja traje od 1405. godine.

Nekoć je noćni stražar imao mnogo važniju ulogu. U doba kada su srednjovjekovni gradovi bili građeni od drveta, požari su bili stalna prijetnja.  Sa svoga položaja na vrhu katedrale, stražar je uzbunio grad na prvu naznaku dima. “Diljem Europe bilo je na tisuće, ako ne i na desetke tisuća noćnih stražara koji su urbane prostore štitili od vatre”, kaže glavni lozanski stražar Renato Haeusler. Ali kako je tehnologija napredovala, njihov je posao postao nepotreban.

Osim Lausanne, ima ih još u samo šest europskih gradova. U Annabergu, Celleu i Noerdlingenu u Njemačkoj, Riponu u Britaniji, Krakowu u Poljskoj i Ystadu Švedskoj. Haeusler priznaje da njegov posao nema stvarnu praktičnu vrijednost. “Ali grad je vrlo privržen toj tradiciji”, kaže 60-godišnjak koji je bio zamjenski stražar do 2002., a onda postao stalan.  S tim se slaže i gradski vijećnik David Payot. “To je način da povijest bude živa”.

Prije pedesetak godina vlasti su odlučile da će radno vrijeme noćnog stražara biti skraćeno, prije je vrijeme izvikivao od 21 sat do zore, a mnogi su to interpretirali kao prvi korak ka potpunom ukidanju radnog mjesta. Gradska uprava bila je zatrpana pismima da se tradicija održi, rekao je Payot.

Haeusler se do svoga radnog mjesta, po 153 istrošene kamene stepenice, penje četiri puta tjedno. Ostala tri dana radi njegov zamjenik Marco Carrara. “Večeri znaju biti tihe i usamljeničke”, kaže Carrara, iako nekad dobije i društvo. Noćnog stražara moguće je posjetiti i godišnje to učini između 600 i 700 ljudi, građana i turista. “Mi smo i u srcu grada i izvan njega”, rekao je Carrara i dodaje da ga je na dužnost noćnog stražara privukla “plemenitost posla”.

Sa svoga položaja, 40 metara iznad grada, stražar dobro vidi i promjene godišnjih doba. “Ljeti je veličanstveno. Ovdje pokraj mene se gnijezde čiope i uvečer lete posvuda uokolo”, kaže Haeusler said. Dodaje kako je povlastica biti “posljednja karika u lancu ljudi koji su radili ovaj posao od 15. stoljeća”.  “U ovom kaotičnom svijetu, mislim da nam tradicije omogućuju da otkrijemo neke od naših korijena”.

Izvor :

n1info

Komentari

comments