Vedrana Rudan: Milina priča

Spisateljica Vedrana Rudan je na svojoj Facebook stranici Rudan.info objavila komentar o djevojčici Mili koja je ujedinila građane Hrvatske. Komentar prenosimo u cijelosti uz dozvolu autorice.

Mila Rončević, teško bolesna riječka djevojčica, ne zna da je Hrvatsku digla na noge. Svi želimo pomoći, svi smo dali ili ćemo dati koliko možemo da bi se skupila astronomska svota od gotovo tri milijuna dolara.

Ni prvi ni zadnji put građanke i građani Hrvatske dokazuju da imaju veliko srce.

Ne smijemo zaboraviti ni liječnike

U ovoj priči nisu samo građani “veliki”. Ekipa Dječje bolnice Kantrida na čelu sa profesoricom Roganović koja godinama čini čuda za teško bolesnu djecu i njihove očajne roditelje, još je jednom položila ispit i još je jednom utješila mnoge od nas koji smo užasnuti hrvatskim zdravstvom.

Ipak se može kad se medicinu doživi kao poziv, a ne kao start za ulazak u Sabor ili mogućnost za “prigovor savjesti” i rad na crno za veće pare. Netko možda misli da teška bolest male Mile koja nam se svima uvukla u srce ne bi smjela biti povod za ovakav tekst.

Ne slažem se. Ovaj slučaj nam je pokazao da zdravstveni sistem u Hrvatskoj može funkcionirati kad ga pokrenu liječnici ljudi.

Što su učinili profesorica Roganović i ekipa? Uveli su Milu u prvu remisiju, u recidivu odmah započeli novu kemoterapiju i pronašli tri darivatelja matičnih stanica u Americi, Njemačkoj i Italiji, konzultirali najbolje europske eksperte i osigurali najsuvremeniju kemoterapiju kojom bi Milu mogli uvesti u drugu remisiju. Sve u nekoliko tjedana.

Nema čovjeka u ovoj sirotoj zemlji koji maloj Mili ne želi zdravlje, ali…

Građani će, sigurna sam, darovati ogroman novac potreban da Mila krene na eksperimentalno liječenje preko Bare. Nema čovjeka u ovoj sirotoj zemlji koji maloj Mili ne želi zdravlje. Svakome od nas koji imamo djecu i unuke lako je i strašno ući u ulogu njezinih roditelja, djedova i baka. Prestrašna priča.

Ipak, ne bismo smjeli zaboraviti da na Kantridi leže još neka teško bolesna djeca kojoj je mnogo lakše pomoći, a malo tko pomaže. Djecu oboljelu od raka ne liječi samo kemoterapija, njih liječi i ljubav roditelja.

Mnogi roditelji te najteže oboljele djece su siromašni, ne žive u Rijeci, voze prastare automobile koji se kvare kad djecu pokušaju odvesti na vikend u domove udaljene od Rijeke tridesetak ili stotinjak kilometara.

Zašto Grad ne čini ništa?

Profesorica Roganović mi je pred nekoliko godina govorila kako se uzaludno bori da bi od Grada dobila bilo kakvu “rupu” u kojoj bi roditelji oboljele dječice koji nisu iz Rijeke mogli provesti vikend sa svojom djecom. “Rupu” bi Grad mogao naći i dati na korištenje Bolnici, uređenje bi koštalo nekoliko tisuća eura, pa ipak… nemoguća misija.

Ne bih htjela biti ovih dana na mjestu profesorice Roganović. Treba se suočiti s očajnim roditeljima djece na njenom odjelu i dati im neke odgovore.

Nadam se da je ipak ništa ne pitaju. Voze svoju bolesnu djecu u krntijama i mole boga da im auto ne stane na pola puta. Oni i ne znaju da bi se za njih mogao u Rijeci naći majušni stan samo kad bi i njihova bolesna djeca postala Tema.

Ovu rečenicu upućujem gradskim “majkama” i “očevima” koji mogu olakšati muke malim nesretnicima, a ne čine ništa.

Da, ovo je Hrvatska, čudesna zemlja u kojoj se nekoliko milijuna dolara može sakupiti, nekoliko tisuća eura jest problem.

Takvi smo i nećemo se promijeniti.

Izvor :

index

Komentari

comments

Vidi još:  Vedrana Rudan: Notre-Dame