Više nije puzajući, krenulo je!

Hrvatska je Vlada dovršila opremanje bolnice u Mostaru. Posljednjom financijskom injekcijom od četrdeset miliona kuna.

Dovoljnom da se istim novcem školuje četrdeset liječnika. Do diplome. Da postanu gotovi ljudi, koji liječe druge ljude.

U Zaprešiću, Jaski, Velikoj Trnovitici, Medulinu.

Bilo gdje u Hrvatskoj.

Hercegovački pacijenti više neće dolaziti liječiti se u ionako pretrpane i loše opremljene Splitske bolnice, jer sada imaju svoju, modernu i lijepo opremljenu.

Sa časnim sestrama zamaskiranim u medicinske, koje ukočeno paradiraju kraj super moderne opreme.



Malo kurac.

Dolaziti će i dalje, naravno, jer oni preko granice puno više cijene ono što nije njihovo.

To im je nekako u naravi.

Četrdeset miliona kuna inje neka velika para za državu.

Spizdiš lovu, pa stišćeš građane da se porezno discipliniraju,  i nema problema.

A efekt investicije je velik.

Rezultati su vidljivi svake četiri godine, ili ranije, ako se ne daj Bože dese izvanredni izbori.

Pa na dan izbora, bolnica sagrađena sa vaših deset kuna, deset kuna svakog od vašeg člana kućanstva i obitelji, neće raditi, jer će svi, uključujući i liječnike i časne sestre preobučene u medicinske, čekati  strpljivo u redu da bi glasali. Redovi pred glasalištima u Hercegovini biti će ogromni. Samo da bi vam i dalje mogli uzimati novac. Puno više od tih jebenih deset kuna.

Čekati će za glasanje.

Na izborima u Hrvatskoj, u kojoj ne žive.

Na izborima u Hrvatskoj u kojoj ne plaćaju porez.

Na izborima u Hrvatskoj koju oni vole više nego vi ili ja.

Jer, njihova je ljubav ogromna i vječita. Dok ima para.

Njihova se ljubav kupuje novcem.

Izgrađenim bolnicama, obnovljenim crkvama, poklonjenim tvornicama, kakvih u Hrvatskoj nema, pa tvornice odmah imaju i odlično tržište, poklonjenim mirovinama mladim neradnicima.

A Hrvatska šuti.

Poput bolesnika na samrti, koji je shvatio da više ne pomaže ništa.

Svakodnevno se ljudi pitaju:

Pa do kada više, hoće li narodu sve to dopizditi? Vidjet ćete kada izađu na ceste!

ne,nikada nitko neće izaći nigdje. Osim avionom sa Tuđmana put Irske ili Njemačke.

Tužno je bilo gledati kako jučer nekolicina ljudi baca jaja na zgradu Ministarstva zdravstva, pa kako ih policajci vode na ispitivanje.

Što su oni imali uopće reći policajcima? Da im je pun kurac da ljudi umiru na cesti? I nadrkanim policajcima je pun kurac takvih kojima je pun kurac svega, a ne znaju se ponašati.

Da im je pun kurac što nema liječnika, a ima nova bolnica u Mostaru?

Koga briga.

Bešćutan policijski zapisnik, jesi kažnjavan, nisi, ime oca, OIB, adresa.

Pa lijepo, postaneš evidentiran kao protivnik ove države. Koja gradi bolnice u Hercegovini, a doma joj umru mladi ljudi na cesti, države izgrađene od strane branitelja. Koja upravo tako i izgleda. Ko da su je oni gradili.

Majke hraniteljice dva miliona uhljeba.

Pa što ti imaš protiv uhljeba? Završio si školu, imaš svoje zanimanje u rukama, ne radiš, a buniš se protiv nekakvih uhljeba.

Pa daj, dođi više k sebi, koji ti je kurac, što bacaš jaja i pačaš se di ti nije mjesto?

Imaj svoj život čovječe!

A što ako je narod odavno shvatio, da ova država čak nije vrijedna ni izlaska na ceste?

Što ako je narodom prevladao stav „Nek krepa! Nemam ja, ali neće ni oni!“

 

Vidi još:  Gdje je najbolje ševiti?

A što ako narod šuti i podnosi, stisnutih zubi jer ga je strah?

Strah!

Hrvatska je postala zemlja straha.

Strah od gubitka posla kod onih koji ga imaju, strah od nemogućnosti nalaženja posla onih koji ga žele i trebaju.



Strah od svega.

Hrvatska je zemlja straha, u kojoj je na djelu državni udar.

U Hrvatskoj je počeo puč. Državni odar.

Državni udar je napad na osnovne civilizacije i demokratske tekovine društva. Na pravo razmišljanja, govora i kretanja

Udar na sve institucije države, koje to još nisu shvatile. Ili jesu, pa odobravaju.

Državni udar desničara, krkana i primitivaca, koji ionako imaju državu u svojim rukama, a sada se to još samo treba do kraja formalizirati i materijalizirati.

Godinama su u igri šaha pažljivo raspoređivane figure. Svaki potez je majstorski analiziran, razmišljalo se što će se deset nakon što se povuče.

Milion kombinacija mogućih nakon svakog poteza.

I sada su figure na mjestu. Čekaju znak za napad. Ili je znak već dan, samo neuki šahist u toj igri protiv velemajstora niti ne shvaća da je napad krenuo..

Verbalno se linčuju ljudi koji ne misle kao oni. Vaninstitucionalne institucije određuju način života ljudima prema svojim moralnim kriterijima.

A njihovi moralni kriteriji su samo očuvanje vlastitog statusa, novac i podizanje vlastitog ega.

Jučer su se javile Pume.

Koje se diče svojom herojskom prošlosti.

Pa snagom autoriteta svoje vojne prošlosti i ljudskog zaborava, žele određivati tko će kome pjevati. A tko neće.

Ej, ni pjevati se više ne smije?

Tko pjeva zlo ne misli.

Tko ne pjeva zlo smjera!



Diče li se Pume i događajima u Bijelom konju?

Diče li se Pume događajima u Mliništima i Halapićima?

Upravo je ta njihova vojna prošlost razlog šutnje. Ne, nije zbog pijeteta, prema njihovim vojnim pobjedama.

Davno je to bilo, premda nas jebu sa time i podsjećaju svaki dan, u ovih sedam tisuća dana koliko je od toga prošlo.

Nego iz straha.

Manifestacija moći Puma, ili bilo koje grupacije od preko tisuću , koliko ih ima u hrvatskoj, izaziva strah.
Zebnju u srcima ljudi, budi želju za odlaskom iz ove zagađene kaljuže.

Što dalje.

Niti Irska nije dovoljno daleko!

Vidi još:  Drvo za vešanje na Trgu žrtava fašizma i Iblerovom trgu

Izvor :

Spectator

Komentari

comments