Bilo je to davno. Jako davno. Cure su nosile minice, sise su bile sise, a ne silikonski jastuci. Usne su bile usne, a ne pačji kljunovi.

0
84
image_pdfimage_print

Bilo je to davno.
Jako davno. Cure su nosile minice, sise su bile sise, a ne silikonski jastuci. Usne su bile usne, a ne pačji kljunovi.
Vrijeme kada su glave služile za nositi mozak, a ne frizuru.

Vozili smo ”Fiće”, oni sretniji stari NSU Prinz TTS, koji je vječito bio na klocnama u dvorištu, a mi smo slobodno vrijeme provodili ležeći ispod njega. Zauljeni i mrljavi.

Rijetki, jako rijetki tatini sinovi vozili su Ford capri, obučeni u antilop jakne, sa obaveznim kožnim šoferskim rukavicama (one koje su nadlanicu imale otvorenu).

Gledali smo ih sa mješavinom prezira i mržnje.

Sve to da bi u subotu mogli doći negdje do Kavkaza, malo se provozati, pa otići do Papagaja.
Naručiti piće koje nismo mogli piti, jer je bila takva gužva da nisi ni ruke mogao podići, pa ako je bilo sreće, odvesti neku curu na vožnju, do garaže filozofskog faksa ili na Prekrižje uz živicu Titove vile.

Zagreb nije nudio puno.

Studentski centar, Šrapčeva, Njam, Lapidarij., par godina kasnije Saloon
Točno se znalo tko gdje izlazi, sve je bilo isprofilirano, predvidivo.

Zvečka, Kavkaz, Papagaj, a kasnije se otvorila i Palainovka, u lokalnim bircevima lokali su alkići.
Najgora birtija, valjda na Balkanu, bila je Splavnica, tik do centralne ljekarne na Trgu.
Ako je ležanje pod mojim NSU-om bilo uzaludno, izlazili smo u grad tramvajima.
Otvoriš prva vrata, spustiš se na gazište, pa tamo negdje oko Narodnih novina u Jurišićevoj iskočiš iz tramvaja, kulerskog izraza lica.
Frizure su bile pažljivo njegovane. Guste kovrdže spuštale su se dobrano do ramena.
Nosili smo nekakve čudne bunde, koža je bila antilop, a bunda je cijela bila obrubljena bijelim nekakvim janjećim krznom.
Bunda je morala biti uska, pa je otkrivala prsa, nije se mogla zakopčati, falilo je brat bratu dvadeset centimetara bunde.
Cure su nosile uske šorceve, koso rezane, skoro kao slip gaćice, sa svim mogućim, a vrlo često i nemogućim kombinacijama čarapa.

Nosile su se trapez traperice, uske toliko da si morao leći na krevet da ih obučeš, a trapez je bio takav da je potpuno pokrivao moju cipelu, broj 46.

Mobitela nije bilo. Sudare smo dogovarali ili telefonom ili na sudaru prije.
Nekoga nazvati sa javne govornice bio je popriličan uspjeh, jer su na većini govornica slušalice bile potrgane, a oni birači redovito uništeni, spaljeni čikovima cigareta.
I komadi su dolazili na sudare (osim ako nisi nešto zasrao) bez stotinu sms poruka tipa ”jel krećeš?”,”Disi?”, ”Čekam”…

Dva puta godišnje putovalo se u Trst, jednom do dva puta u Graz.
Bili smo carevi Ponte Rossa. Kod Giovania smo kupovali super rifle, dok su starci kupovali fake zlato u Orijent goldu, ponukani reklamom ”I Vice Vukov kupuje u Orijent goldu”, da bi nakon par godina pukla bruka, a starci su željezne lančiće i prstenje uz psovke bacali u smeće.
Otvorila se prva pizzeria u Zagrebu, u Dežmanovom prolazu.

Još i danas pamtim taj omamljujući miris tog čudesnog jela, a pizzu veličine običnog tanjura si morao čekati najmanje sat vremena, kolika je bila gužva.

Studirali smo, radili preko student servisa, love je bilo dovoljno. I za pivu, pljuge, benzin, pizzu.
Skripte smo dobivali na faksu, tek smo morali kupiti pokoju knjigu, ili je naravno posuditi.
U gimnaziji smo markirali kada su bile utakmice ženskog rukometa, kako bismo mogli gledati Maru Torti, najbolju svjetsku rukometašicu, igračicu Lokomotive.
Markirali smo da bi uživo vidjeli Sepp Mullera, čarobnjaka golova iz Bayerna. Pelea kada je igrao sa Santosom protiv Dinama. Dobio sam i autogram, jer je Draža Jerković bio obiteljski prijatelj i uveo me u svlačionicu.
Išli smo na koncerte. Sve koncerte u Zagrebu, Hajdučka česma, Redovito na Boom festival. Na Pink Floyd u Stockholm, Zeppeline smo slušali svugdje, od Beča, do Munchena.
Bilo je dobrih, strašno dobrih koncerata i u Zagrebu.

Išlo se na polnoćke. Studenti su uglavnom išli na Katarinski trg, bile su velike gužve, stajalo se pred crkvom.
A svećenici su dijelili mandarine, svima.
Milicije nije bilo, pa su Janjevci iz Dubrave slobodno i sa veseljem mogli bacati petarde do mile volje, na užas djevojaka kojima su petarde padale kraj nogu, pa se svako malo čuo vrisak ”Joj čarape“.
Nitko nas nije hapsio niti prije, niti u toku, ni nakon polnoćke, pa smo onda svi skupa polako odšetali do obližnjeg Saloona.

Ljeti se putovalo. U modi je bilo stopiranje.

Šator i ruksak na leđa i ajmo. Put do mora od par sati do par dana, ovisi kakve si sreće.
Ujutro ustaneš rano, pred dućanom koji još nije otvoren stoji desetak kašeta kruha i mlijeka. Uzmeš kruh i mlijeko, ako imaš ostaviš lovu, ako nemaš, još bolje.
Spavali smo u onim malim šatorima za dvoje.
Danas se ne mogu sjetiti, ali baš ne mogu, kako smo se ševili u tim šatorima, po danu, po onim nesnosnim vrućinama.
Danas se mladi ne ševe ni pod klimom.
Da, to je bio sport kojim smo se najčešće bavili. Nije bilo televizije, ma bilo je, ali politički tupež.
S komadom u kino u zadnji red, a poslije kina malo druženja. Bilo je nekako, ne znam, jednostavnije.
Nikako ne želim reći da su tadašnje cure, a danas žene u najboljim godinama, bile nekakve radodajke, naprosto, bili smo puno manje proračunati.
Bili smo sretniji, nasmijani, ležerniji, spontaniji.
U čast Uskrsa , mi koji smo stanovali na istočnom dijelu grada redovito smo i marljivo farbali jaja bacaču diska – Golom spomeniku.

Na Šalatu na klizanje išlo se redovito, često su se markirali peti i šesti sat, jer je klizanje počinjalo od pol sedam i trajalo do osam.
Skijača na Sljemenu bila je skoro pa obavezna. Žičarom (sjećate li se uopće što je to?) na Sljeme, vožnja po Panjevini i Crvenom spustu, a Bijeli i Plavi su bili za curice i pičkice.
Skije su bile drvene Lušinke dugo vremena, onda sam dobio Elanove RC 04, kakve je u isto vrijeme vozio i Stenmark.
Bilo mi je žao skijati se na njima, ali naravno da smo išli. Spuštali smo se dolje po Leustekovom putu na skijama, skroz do donje stanice žičare.
Godišnje jednom smo išli u Zeltweg gledati utrke ili formule ili prototipova.

O kasnijim odlascima na pizzu u Trst, što smo si kao studenti zaposleni preko student servisa mogli dopustiti bez većih problema, iz pristojnosti ne bih pričao.

Po završetku faksa i odsluženja vojske dobio sam posao u roku osam dana.
U struci. Sa dobrom plaćom, izraženo u markama, i danas bi to bila dobra plaća.
Ovdje stajem.
Jer, želio sam nabacati, bez reda i organizacije neka sjećanja iz studentskih dana.
Dana kada je bilo uistinu lijepo…
I to nam nitko ne može oduzeti.
Ni lažima ni krivim interpretacijama.
Ničime!

Autor: Spectator

Share
Izvor :

Spectator

Comments

comments