Trst za vrijeme Jugoslavije – raj radničke klase!

0
74
image_pdfimage_print

Jedni su mahnito kupovali, drugi obilazili kafiće, a treći petkom donosili vreće novca i razbacivali se s njim kao salatom

Na mitskome mjestu susreta jugovićkog šverca i carinske kontrole, na željezničkoj stanici Sežana, stoji simpatičan brko, Slovenac, carinik u penziji. Tema je anegdotalne prirode, vidimo njega i ploču “Sežana” u pozadini. “Uđete u vagon i pitate: Imate što za prijaviti, pa vam najprije ponude ono što je sto posto ilegalno, a za sve ostalo putnici misle: Ako prođe, prođe”, govori bivši jugoslavenski carinik u filmsku kameru.

Šverceri su se bogatili za dan

“I znate koji je test za švercere jeansom? Bio je jedan čovjek, putnik neobično miran, samo sjedi i kima glavom, nešto je tu sumnjivo. I kažem mu – hajde čučni. A on se ne može ni pomaknuti: devet pari traperica je navukao na sebe! E pa ne može devet, ostavili smo mu dva para pa nek’ ih nosi”, uz smijeh će sugovonik u dokumentarnom filmu “Trst, Jugoslavija” (Trieste, Yugoslavia) tršćanskog redatelja Alessia Bozzera proizvedenog u talijansko-bosansko-hrvatskoj koprodukciji (Videoest, Missart, Al Jazeera Balkans, HRT).

Trailer filma "Trst, Jugoslavija" | Author: YouTubeYouTube

Nakon tršćanske premijere ovoga proljeća koja je, po riječima redatelja, izazvala toliko oduševljenje da su bile potrebne još tri projekcije da se zadovolji forma pristojnosti prema publici, film je u Hrvatskoj ljetos prikazan na Liburnia film festivalu, a ovih dana igra u nezavisnim kinima diljem zemlje.

U sat vremena gustog dokumentarnog materijala Bozzer nastoji pokazati fenomen Trsta kao žuđene šoping meke Jugoslavena 1960-ih i 1970-ih, kombinirajući razgovore protagonista “iznutra”, svjedočanstva takozvanih običnih ljudi i javnih osoba, poput Gorana Bregovića, Rade Šerbedžije, Slavenke Drakulić…

Od 1955. godine, kad je ugovorom iz Udina reguliran malogranični promet ljudi i roba, Jugoslaveni (najviše iz Hrvatske, Bosne i Hrecrgovine i Srbije) u Trst su odlazili po “dašak Zapada”, po robu koju nisu mogli naći u vlastitim dućanima ili onu “bolju robu” od jugoslavenske standardne ponude.

Trst je bio meki trbuh kapitalističkog Zapada iz perspektive socijalističkih građana kojima je specifičan oblik jugoslavenske ekonomije omogućavao “neophodna sredstva za život”, i to s izvora vlastite industrijske proizvodnje. Sociolozi, ekonomisti i povjesničari se još ne uspijevaju složiti oko kvalifikacije “konzumerizma u Jugoslaviji”, posebno bilježeći taj fenomen od sredine 1950-ih, kad nakon naglog rasta životnog standarda mahnito raste i potražnja za “materijalnim dobrima” iz Zapadne Europe.

Raja se gušila u šopingu

Jugoslavija je, posebno Hrvatska i Slovenija u 1960-ima, uvozila robu iz kapitalističkog svijeta, ali je ta ponuda bila miljama udaljena od originala. Nije to, naprosto, bilo to. U knjizi “Sociološki presjek jugoslavenskog društva” (Školska knjiga, 1970.) Stipe Šuvar o ovoj temi, ipak, piše: “Socijalističko je društvo zapravo per definitionem potrošačko društvo, jer ono treba da zadovolji osnovne potrebe širokih radnih masa i da im osigura sve više tekovina materijalne i duhovne kulture”.

Trailer filma "Trst, Jugoslavija" | Author: YouTubeYouTube

Ili u parafrazi, kad jugoslavenski potrošač nije zadovoljan tekovinama socijalističkog društva – odlazi preko granice. Uostalom, pop himna jugoslavenskog “potrošačkog društva”, pjesma “Moja mala djevojčica” u izvedbi Ive Robića i Zdenke Vučković već je 1958. pobijedila na festivalu u Opatiji koji je oblikovan po uzoru na nezaobilazni festival talijanske kancone u Sanremu. Kad je 1960-ih buknula jugošoping groznica prema talijanskoj, posebno tršćanskoj granici, jugoslavenski magazini i tjednici počeli su objavljivati reklame, koji put prave najave akcijskih prodaja u tršćanskim robnim kućama.

Okolnosti i realitet socijalističkog planskoga gospodarstva i jednostranački politički sustav su za građane Jugoslavije, unatoč njihovu rastućem standardu u 1960-ima (ili baš zbog toga), stvarali predodžbu o talijanskim izlozima kao prozorima u svijet obilja sa Zapada. U Trst se išlo, najprije, po traperice, a zatim i sve ostalo: kavu, bicikle, dijelove automobila, igračke, šuškavce, dolčevite…

Ponterosso je “onaj” mitski trg za sve starije i srednje generacije različitih društvenih kategorija i klasa bivše Jugoslavije: jedni su mahnito kupovali zbog šverca, drugi iz navike i dobrog osjećaja, treći su flanerski obilazili kafiće. A perspektivom Tršćana, protagonistima fenomenalnog razdoblja za ekonomiju toga grada, bavi se Alessio Bozzer (1975.) u svojem filmu “Trst, Jugoslavija”. Riječ je o prvom dokumentarcu koji analizira fenomen Trsta. Kako to?

“Ja sam posredni protagonist događaja toga doba, ali su mi roditelji o svemu pričali. Kao i drugi stanovnici Trsta, oni su petkom i subotom u širokom luku zaobilazili centar grada, posebno Ponterosso. Nevjerojatna je bila činjenica da dva dana u tjednu grad živi vlastito ludilo, a ostatkom tjedna sve je pusto, ni traga stotinama autobusa, automobila i turista iz Jugoslavije. I očito treba vremena, distance možda, da se iz antropološke perspektive analizira fenomen šopinga Jugoslavena u Trstu.

Nažalost, u Trstu posljednjih desetljeća nije bilo intelektualaca dovoljno inteligentnih da fenomen prepoznaju i njime se bave: kao da je riječ o sporednome motivu tršćanskog folkora. A fenomen je zapravo ekskluzivno tršćanski, nigdje drugdje u Italiji ga ne poznaju niti razumiju. Krajem 1980-ih i početkom 1990-ih s ratom u Jugoslaviji na red su ionako došle mnogo ‘ozbiljnije’, teže teme. Zato sam danas siguran da je pravo vrijeme za kritički comeback”, za Express govori redatelj Alessio Bozzer, kojemu je mlada publika u Italiji prilazila s nevjericom, kao da je njegov dokumentarni film čista fikcija, nadrealna skica izgubljene povijesti tog pograničnoga grada.

Trailer filma "Trst, Jugoslavija" | Author: YouTubeYouTube

Stariji gledatelji čitave regije ne mogu, naravno, sakriti nostalgiju pri spomenu na temu: zašto i bi? I Tršćani i stanovnici ovih prostora su intimno obilježeni Trstom kao simbolom radosnije mladosti. U njegovu filmu, kaže redatelj, pristali su sudjelovati gotovo svi sugovornici koje je pronašao. Osim glavnih pokretača dinamike Ponterossa, prodavača trapera, švercera najtraženijom robom među jugovićima.

“U Trstu su ih zvali jednostavno – jeansenari jer su ‘radili’ isključivo s jeansom. Obogatili su se u tom poslu, ali nikad o tome nitko javno nije ništa rekao. Ekonomija grada Trsta nije, naravno, profitirala od Ponterossa, tako da je s početkom 1990-ih, kad je šoping Jugoslavena prestao biti aktualan, grad odjednom opustio. I ne zna se gdje je nestao sav taj novac. Jedino po pričama Tršćana zna se da se nekolicina na tom poslu obogatila. Ali kako je to bio ‘lak novac’, često je jednako tako brzo i lako nestajao onih godina – u kazinu ili luksuzu nečije kuće. Ništa od toga nije ostavilo javnoga traga. Danas je na mjestu nekadašnjeg šoping ludila Ponterossa običan beton, nekakvo parkiralište, pustoš”, govori Bozzer.

Statistike kažu da se na milijune traperica prodavalo godišnje u Trstu, uglavnom na Ponterossu. Redatelj je u dvije godine istraživanja za film došao do podatka da se čak 50.000 pari traperica svaki dan izrađivalo u tvornici Rifle 1970-ih i 1980-ih u pogonima u Toskani ili na jugu Italije.

Ni jedna tvornica traperica nije bila sagrađena u Trstu u tih lukrativnih dvadeset godina. To je možda nelogičnost nad kojom mogu zdvajati suvremeni analitičari, ali ne i tadašnji protagonisti svjesni da je fenomen tršćanskog biznisa s Jugoslavenima krenuo, zahuktao se i nestao kao specifičan oblik kontrolirane stihije.

Ili organiziranih šoping-tura na kojima, kako kaže domaći spiker u nekoj TV reportaži iz Bozzerova filma, “socijalizam pomaže kapitalizam: pa ako su mali iznosi u igri, male su i prevare”. Bilo je, naravno, implicitne logike u šoping-histeriji. Najprije one klasne, jer su traperice na Ponterossu i okolnim ulicama, original “Rifle”, ali i lažni bofl koji odaje materijal ili šav, kupovali uglavnom takozvani obični ljudi, ali i šverceri/ce kojima je ta roba bila neophodna za posao na njihovu terenu. Prizor iz filma – onima koji auru Trsta nemaju u vlastitom iskustvu – dovoljno govori o tipu klasne distinkcije na Ponterossu. Recimo: horde kupaca, “balkanska” gužva, ljudi koji s parkirališta autobusa (na tršćanskoj rivi, “pokraj Silosa”, svakoga petka i subote ondje bi bilo 500 parkiranih autobusa iz Jugoslavije) u procesiji dolaze na odredište gdje stoji rukom nevješto pisana reklama “3 par – 10.000 dinara”, a vraćaju se s vrećetinama robe.

YOUTUBE Žene navlače suknje preko suknji u pola bijela dana na cesti blizu Ponterossa, cigara je u ustima. Što rade? Omotavaju nove “Rifle” oko nogu i pričvrste ih selotejpom. Tako se opreme, pa kad čuju famozno: “Imate što za prijaviti?” u autobusu ili vlaku na carini, odmahnu glavom – neke će reći da su trudne posumnja li carinik da izgledaju “čudno”. Tko, ipak, iz prve ruke ne poznaje specifičan raster takozvane srednje klase u Jugoslaviji, teško će shvatiti da su u Trstu (ili njegovoj okolici) kupovali i švercali protagonisti svih društvenih slojeva, a razlika je jedino bila u kvaliteti ili tipu robe koja se kupovala. Takvom srednjoklasnom rasteru Jugoslavije pripadao je jednako složen interkulturni rasizam što je njegovao narcizam malih, ali primjetnih razlika. Na izletu u Trst se primjećivao iz aviona. Primjerice, takozvani obični kupci Istre, kojima je Trst oduvijek bio prva adresa za “bolju špežu”, ni za živu glavu ne bi posjetilli Ponterosso ili ušli u robnu kuću “Giovanni” gdje su Jugovići čekali od jutra u redu da počne njihov šoping. Oni su obilazili “Godinu” ili “Upim”, neku od robnih kuća koje su “bile nešto skuplje” za običnu raju. Bez obzira na tu razliku, u našem je narodu općepoznato da je, primjerice, svaki kompjutor marke Commodore kupljen u Trstu tih godina prošvercan preko granice “ispod suknje”, ali i mnoga druga, žuđena bijela tehnika – dok je cariniku prijavljen možda višak kupljene kave. Budući da je šoping-turist iz Jugoslavije smio iznijeti novca u protuvrijednosti svega 150 dolara – što ispada malo za šoping jednom ili dvaput godišnje – ljudi su se s devizama snalazili kako su znali. Za novce govorili “stigla salata” Svatko zna za lovačke priče o švercu lira u termos-boci, potplati cipela, papiru cigareta, sajli automobila, pasti za zube… To za “Jugoviće” uopće nije bombastična tema. Statistike govore da je oko 25 tisuća jugoslavenskih građana dnevno bilo na tršćanskim blagajnama. Koliko ih tek onda nije zabilježila ni jedna blagajna ili statistika? Koliko je tek tisuća dinara završilo u švercerskim vrećama punih dinara o kojima jedan tršćanski bankar u dokumentarcu kaže: “Doslovno bi ih petkom nevečer donosili i bacali u predvorje banke, govoreći da je stigla salata”.

YOUTUBE

U Bozzerovu se filmu, osim nostalgije prema fenomenu šopinga i spleenu grada (“Tršćani također osjećaju nostalgiju prema nekadašnjem Trstu koji je, iako prljav i kaotičan, tad bio grad prepun energije, što danas nije”, kako dodaje redatelj) jasno prepoznaje klasni diskurs. Od srednje klase takozvanih običnih ljudi koji se u filmsku kameru hvale da “još nose baloner kupljen u Trstu 1962. godine”, fotografija ljudi koji iz Trsta odnose prekomjernu količinu robe za osobne potrebe i svjedočanstava vozača autobusa ili slovenskog carinika – do jugoslavenske buržoazije ili “više srednje klase” čiji su pripadnici u Trst dolazili popiti ekskluzivni espresso tršćanske marke Illy. Distinkcije su, naravno, najupadljiviji element ovog tršćanskog fenomena. Jednu aromu nosi scena u kojoj bivši carinik iz Sežane pripovijeda kako je “užasno smrdjelo u tim vagonima jer su ljudi na putu do Italije, nakrcani po kupeima, ondje proveli čitavu noć”, a posve drugačiju ona kad Željko Senečić ili Edo Galić iz Zagreba pričaju o tadašnjim kratkim izletima u Trst kao popodnevnom hiru, gdje se ide na premijeru filma “koji će se u Jugoslaviji moći vidjeti tek za pet godina” ili na brzu vožnju Alfom. Obični kupci ni za živu glavu nisu kupovali s “Jugićima” Slavenka Drakulić u filmu govori da je “rođena 1949. u prvoj generaciji koja je u Jugoslaviji nosila jeans kao statusni simbol”, kao što se to, uostalom, činilo drugdje u Europi, po uzoru i pod utjecajem američke pop kulture. Rade Šerbedžija sjeća se šopinga sa svojom majkom “dvaput godišnje, kupovali smo vino Chianti i mortadelu”, Goran Bregović ozareno, ali neodređeno spominje Trst “gdje smo svi kupovali, išlo se obavezno”. Generacije zagrebačkih i beogradskih studenata odlazili su u knjižaru Italo Svevo po paperpack izdanja klasika, a čitava je Jugoslavija, kompletna muzička scena uostalom – odrasla na vinilu iz Trsta. Ali uz te potoke, rijeke nostalgije prema tršćanskom i jugoslavenskom “zlatnom dobu”, sporadičan ostaje poznati priručni rasizam, kolokvijalna dinamika odnosa Tršćana prema šoping-Jugoslavenima, koje su nazivalli “slavi” ili pogrdnije “schiavi” (robovi). U etnografiji obavezne podjele na tršćanski zapad i prekogranični istok socijalističke Jugoslavije uvijek ima nacionalističkog začina, ali ga se ne isplati dublje tematizirati za ovu prigodu. Alessio Bozzer u tom smislu kaže: “Ne zaboravimo da je u Trstu, kao oduvijek multietničkom gradu, tijekom Jugoslavije živjela jaka zajednica Slovenaca i najveća zajednica Srba u Italiji. Zbog invazije na šoping, Tršćani su se voljeli snobovski isticati kao tobože drugačiji, ali je Jugoslavija uvijek bila poput tršćanskog predvorja. Uostalom, šparni Tršćani i danas voze Yugo kad idu u Sloveniju ili Hrvatsku kao turisti”.



PIŠE Branimira Lazarin

Share
Izvor :

express

Comments

comments