ŽIVIMO LI BOLJE NEGO U BIVŠOJ DRŽAVI? Otac Darko: Imao sam plaću 350 maraka i siguran posao; Sin Dario: Radim za 3500 kuna, sanjam o inozemstvu

Otac je posao našao brzo i odmah se zaposlio na neodređeno. Sin je šansu za poslom dobio nakon nekoliko mjeseci slanja molbi. A kada je posao i dobio, ponuđen mu je ugovor na mjesec dana. Tako već radi godinu i pol dana.

Otac je često na poslu ostajao i dulje, no svaki sat prekovremenog bio mu je plaćen. Nije se budio s pitanjem što ako danas postane višak i dobije otkaz. Prva plaća bila mu je 200 maraka, a kada je napredovao, mjesečno bi dobivao 350 maraka. U veću nabavu išao bi u Trst, no ljetovanje si nije mogao priuštiti.

Sin radi za 3500 kuna. Više od toga teško može dobiti, bez obzira na to koliko radio. Ono što ne može kupiti u trgovačkom centru nabavlja preko interneta. Ide na ljetovanje, kupio je automobil.

Očevi roditelji obiteljsku kuću sagradili su pozajmicom i vlastitom plaćom. Kupili su mu automobil. Roditelji njegove supruge kupili su im manji stan. Sin danas živi u očevoj obiteljskoj kući. Njemu roditelji stan ne mogu kupiti. Otac nikad nije razmišljao o selidbi i poslu u inozemstvu. Sinu je to trenutačno najveća preokupacija i velika nada za bolji život.

Odlazak u rat

Glavni junaci ove priče su Darko i Dario Aušperger, otac i sin iz Bjelovara. Kada je Hrvatska proglasila neovisnost, Darku, koji se odmah uključio u Domovinski rat, u 105. bjelovarsku brigadu, bilo je 27 godina. Danas, kada slavimo 25 godina od proglašenja neovisnosti, njegov mlađi sin Dario ima 26 godina.

Kako je izgledao život tada, kako izgleda danas, što se promijenilo, kakva su bila očekivanja i kakva još uvijek jesu, što su onda planirali a što danas, te kako su njihovi životi izgledali u odnosu na statističke podatke iz 1991. i 2016. godine, samo su neka od pitanja na koja su nam ova dvojica Aušpergera odgovorili.

Ono što nisu znali, odgovorila je statistika i usporedba podataka 1991. i 2016. godine. S tim da su podaci za 1991. uglavnom izvučeni za predratnu 1990. godinu. Budući da 2016. još nije završila, neki podaci se odnose i na 2015. godinu.

A statistika kaže kako smo danas mnogo obrazovaniji i da imamo mnogo bolju medicinsku skrb. A to je svakako jedan od razloga zbog čega živimo pet godina dulje. S druge strane, statistika pokazuje kako starimo, da u odnosu na 1991. rađamo manje djece, što je rezultat da danas imamo dvostruko više umirovljenika. Broj osoba starijih od 60 godina za četvrtinu je veći od broja osoba mlađih od 19 godina.

Statistika pokazuje i da su troškovi života 1991. u odnosu na predratnu 1990. porasli nevjerojatnih 694 posto, dok su ove godine u odnosu na 2015. troškovi života niži za pola posto.

Uz ovu računicu, mora se istaknuti da su prve godine 90-ih, godine velike inflacije, kada je jutarnji tečaj marke bio u potpunosti različit od večernjeg tečaja.

Danas imamo više kilometara autoceste, udvostručio se broj automobila kao i turističkih dolazaka u odnosu na 1990., a udvostručio se i broj studenata.

Ono što se smanjilo jest broj kina i posjetitelja u kinu, što je razumljivo budući da su 90-e godine bez interneta. No povećao se broj profesionalnih kazališta i posjetitelja kazališta, dok se broj izdanih knjiga utrostručio u odnosu na 1991. godinu.

Mikropanel na temu kako je jedan 27-godišnjak živio prije samog proglašenja neovisnosti 1991., a kako danas, 25 godina nakon proglašenja neovisnosti, živi njegov sin koji je prije nekoliko dana napunio 26 godina, vodimo u maloj trgovini ribičke opreme Luna, u centru Bjelovara.

Vlasnica trgovine je Darkova supruga Nada, koja je trenutno na duljem bolovanju, a da nije bio na poslu, priči bi se priključio i Darijev stariji brat Ivica.

Dobro sjećanje

U godini kada počinje Domovinski rat, prema popisu stanovništva iz 1991., u Hrvatskoj živi 4,49 milijuna stanovnika, dok danas u Hrvatskoj živi 4,2 milijuna ljudi, odnosno oko 5 posto manje. U rodnom gradu Aušpergera 1991. godine u tadašnjoj velikoj općini Bjelovar živjelo je nešto više od 66 tisuća ljudi, dok danas, prema popisu iz 2011., grad Bjelovar ima oko 40 tisuća stanovnika, što znači da se broj stanovnika u posljednjih 20 godina smanjio oko 35 posto.

Ono što se povećalo u ovom razdoblju jest broj gradova i općina. Prije 25 godina gradova i općina bilo je 103. Danas ih ima 556. Ono što je gotovo ostalo isto jest broj naseljenih mjesta. Tada ih je bilo 6694, dok ih je danas 6762.

– Živjelo je tu prije rata više ljudi. To se osjeća. I bilo je mnogo više zaposlenih, ako me moja sjećanja ne varaju. Tko je uistinu želio raditi, mogao je. Danas je stvar sasvim drugačija. Mnogi su nezaposleni i žive od socijalne pomoći. To je teško gledati jer se ne sjećam da je tako bilo kada sam bio Darijevih godina – kaže mi Darko.

A da ga sjećanje ne vara, pokazuju sljedeći podaci.

U godini neovisnosti u Hrvatskoj je bilo 1,568 milijuna zaposlenika, što prema ukupnom broju stanovnika ispada da je radio svaki treći građanin. Danas ih radi 1,365 milijuna. Na burzi rada danas je prijavljeno 258,5 tisuća građana, odnosno čak 63 tisuće više nego danas.

Da Darko ima dobro sjećanje pokazuju i podaci o primateljima socijalne pomoći. Danas je taj broj stao na 104 tisuća, što je gotovo 37 tisuća više nego 1991. godine.

Ono što se promijenilo u protekla dva i pol desetljeća jest i obrazovna struktura stanovništva. Prema statistici, danas smo mnogo obrazovaniji, a mnogo je manje onih koji su završili osnovnu školu ili tek nekoliko razreda danas obveznog školovanja.

Udio visokoobrazovanih radnika 1991. iznosio je oko 14 posto, dok su od deset radnika njih trojica imala završenu osnovnu ili uopće nisu završila osmogodišnju školu.

Danas je situacija dijametralno suprotna, i postoci su se gotovo zamijenili. Danas je visokoobrazovanih u udjelu zaposlenih 26,5 posto, dok je onih koji su završili samo osnovnu školu oko 10 posto.

Sve obrazovaniji

U ukupnom broju stanovništva, obrazovna struktura građana izgledala je pak ovako. Prije 25 godina visokoobrazovanih je bilo manje od 10 posto, onih sa završenom srednjom školom bilo je 36 posto, dok je onih sa završenom osnovnom bilo više od 54 posto. Danas se taj broj smanjio za 23 posto, visokoobrazovanih ima 16,4 posto, dok se broj onih koji su završili srednju stručnu spremu u proteklih 25 godina povećao 16 posto. Darko i Dario imaju srednju stručnu spremu.

Udar krize

Darko je završio srednju školu za upravnog referenta, a Dario trgovačku, nakon koje se prekvalificirao u komercijalista.

– Nakon što sam završio trgovačku, na prekvalifikaciju sam se odlučio jer su roditelji otvorili ovu trgovinu. Posao se brzo širio, imali smo i vlastitu proizvodnju plovaka Luna, otvorili smo i jednu trgovinu u Koprivnicu koju sam vodio, a imali smo i cvjećaru. Tada je uz mamu, tatu, brata i mene radilo još četvero zaposlenika. No onda je došla kriza, majka se razboljela i sada imamo samo ovu trgovinu. Majka je vlasnik, tata radi i bavi se sam proizvodnjom, dok smo brat i ja morali pronaći drugi posao – priča mi Dario.

Iako su njihovoj trgovini zbog pada prometa pali prihodi, zbog čega je došlo do smanjenja zaposlenika, ukupan broj zaposlenih u trgovini kao i broj trgovina u odnosu na 1991. je uvelike povećan.

Bjelovar, 061016.
Otac i sin Darko i Dario Ausperger, fotografirani u trgovini ribolovnog pribora Luna koja je u obiteljskom vlasnistvu.
Na fotografiji: Darko Ausperger.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX

Boris Kovačev / HANZA MEDIA

Darko Aušperger

 

Tada smo mogli kupovati u 22.088 trgovina u kojima je bilo zaposleno gotovo sto tisuća ljudi. Danas je otvoreno 31.100 trgovina sa oko 125 tisuća radnika. Darko, do dana kada je otvorio poslovnicu ribičkom opremom, nikada nije radio u trgovini. Njegov radni staž počeo je 1985. godine, kada se zaposlio u jednoj bjelovarskoj zaštitarskoj firmi.

– Tada je tu posao mogao naći svatko tko je želio raditi. Javio sam se i postao zaštitar i odmah sam dobio posao na neodređeno. Tako da nisam imao briga, koje danas imaju mnogi mladi, o tome hoće li mi poslodavac produljiti ugovor na određeno vrijeme. Kao i danas bili smo na minimalcu, a moja plaća, ako se dobro sjećam, iznosila je oko 200 maraka. To je bila početna plaća. Naravno, svi prekovremeni sati, kao i rad po noći uredno su se plaćali – prisjeća se Darko.

Dramatičan pad

Nakon dvije godine bio je unaprijeđen. – Počeo sam raditi kao referent nabave u Upravi tvrtke. Tada su mi mjesečna primanja bila oko 350-400 maraka – kaže.

Kada je Hrvatska proglasila neovisnost, prema podacima rada “Plaće u Hrvatskoj”, autora D. Nestić, Ž. Lovrinčević i D. Mikulić, prosječna neto plaća iznosila je 260 eura, odnosno oko 519 maraka. Već 1992. je dramatično pala na 194 marke, 1993. bila je 245 maraka, 1994. godine 338 maraka, da bi u godini kada je Domovinski rat završio prosječna hrvatska plaća iznosila 498 maraka. Danas prosječna plaća iznosi 758 eura.

Dario nema takva primanja. On u mesnici radi za 3500 kuna s prijevozom. No, ne žali se. – Tražio sam posao godinu dana, nakon što smo morali zatvoriti obiteljske trgovine. Slao sam molbe u 30-ak tvrtki i prvi posao mi je bio u jednoj pilani. I tu sam bio na minimalcu. No budući da sam radio težak fizički posao, gledao sam da nađem nešto bolje. Tada mi se otvorila prilika da dođem u tvrtku za koju danas radim. Na ovome radnom mjestu sam godinu i pol dana i za razliku od oca, koji je odmah dobio posao za stalno kada je bio mojih godina, dobio sam ugovor na određeno. I na tom ugovoru još uvijek radim – kaže Dario.

Njegov otac kao zaštitar radio je na različitim mjestima. – Naša se tvrtka bavila osiguranjem objekata i mnogi su nas angažirali. Radio sam uglavnom na porti i u obilasku pogona. Tako sam čuvao različite industrijske objekte u ovom kraju, a bio sam čuvar i na željeznici, obilazio stanice i prostore oko pruga – priča mi Darko.

Bjelovar, 061016.
Otac i sin Darko i Dario Ausperger, fotografirani u trgovini ribolovnog pribora Luna koja je u obiteljskom vlasnistvu.
Na fotografiji: Dario Ausperger.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX

Boris Kovačev / HANZA MEDIA

Dario Aušperger

 

Da je kojim slučajem ostao na željeznici, Darko bi u prosjeku čuvao manje kilometara pruga, ali veći broj željezničkih postaja. Naime, 1991. godine imali smo 2698 kilometara željezničkih pruga u Hrvatskoj i tek 218 postaja. Danas ih imamo 554, a povezuje ih nešto više od 2600 kilometara pruge.

Svi u vozilima

Za razliku od željeznice, u cestovnom prometu imamo veliko povećanje sagrađenih autocesta. Danas se vozimo na ukupno 1290 kilometara autocesta, sagrađene su u potpunosti autoceste i od Zagreba prema Rijeci i Splitu, dok je 1991. bilo oko 290 kilometara autocesta.

Povećao se i broj registriranih automobila i autobusa. Ove godine zabilježeno je gotovo milijun i pol automobila i više od pet tisuća autobusa, dok je prije 25 godina bilo nešto manje od 800 tisuća automobila i tek 2477 registrirana autobusa. Da broj automobila raste, svjedoče i Aušpergeri. Njihova obitelj danas ima tri automobila, nakon što je u siječnju Dario kupio automobil.

– Trebalo mi je zbog posla jer radim na različitim lokacijama. Radi se o automobilu koji je star 14 godina i za koji sam izdvojio dvije tisuće eura. Malo sam štedio, malo sam pozajmio, nešto je dodala djevojka, a do kraja sam iskoristio i minus koji mi je dala banka – objašnjava Dario. Darko je svoj prvi automobil dobio od oca, a nakon što se oženio Nadom, njezini su im roditelji kupili manji stan.

Danas je, priznaje Darko, nezamislivo da i on kupi svojim sinovima stanove. Što se tiče stanogradnje 1991., u Hrvatskoj je bilo 18.576 novosagrađenih stanova. Ove godine ih je sagrađeno nešto više od osam tisuća. Nakon posla zaštitara, Darko je krenuo u poduzetničke vode.

– Krajem osamdesetih, padom Berlinskog zida, počeli smo se polako otvarati. Osjećao se neki polet, i ja i moji vršnjaci dobili smo neku nadu u bolju budućnost. Mnoge stvari koje su nam bili daleke počele su dolaziti nadohvat ruke. U Bjelovaru su se otvorili prvi freeshopovi u kojima smo mogli po jeftinijoj cijeni nabavljati svakodnevne potrepštine, ali i bijelu tehniku. Do tada smo išli u Trst gdje si za 200 maraka mogao kupiti svašta. Od traperica i trenerki po 10, 20 maraka do osnovnih namirnica. Gledajte, prije samog rata snalazili smo se i živjeli nekako. Nije bilo lako, ali smo živjeli – kaže Darko.

Na more do završetka rata nije išao. Priznaje da si to nije mogao priuštiti. Njegov sin je ove godine išao ukupno šest dana. Tri dana on i djevojka bili su kod prijatelja, a tri dana su si sami platili. – Pola moje plaće je otišlo na to ljetovanje za nas dvoje. No, odlučili smo si to priuštiti – ističe Dario.

Kada se pogledaju rezultati turizma između predratne i lanjske godine, ispada da je u Hrvatskoj boravilo 4,6 milijuna turista više, ostvarilo se 14 milijuna više noćenja, a spavali su na 115 tisuća ležajeva više. Početak 90-ih, prije samog rata, nastavlja, u Bjelovaru su se počele otvarati trgovine, svatko je želio otvoriti nešto svoje i raditi za sebe, a ne za nekog drugoga. Tako je i Darko napustio posao u osiguranju objekata i otvorio dimnjačarski obrt kao 27-godišnjak. Javio se na natječaj općine i krenuo u poduzetničke vode.

– Želio sam otvoriti nešto svoje. I to je funkcioniralo. No, došao je rat. Dok sam bio na ratištu, moj je zaposlenik radio sam, no to nije išlo. Radili smo još tri, četiri godine, a onda je nestalo posla – prisjeća se Darko.

Bjelovar, 061016.
Otac i sin Darko i Dario Ausperger, fotografirani u trgovini ribolovnog pribora Luna koja je u obiteljskom vlasnistvu.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX

Boris Kovačev / HANZA MEDIA

Otac i sin Darko i Dario Aušperger

 

Njegov sin Dario još uvijek ne želi u poduzetničke vode. Trenutačno razmišlja o onome o čemu njegov otac nikad nije razmišljao. Da se iseli iz Hrvatske i potraži sreću negdje drugdje.

– Moja djevojka je fizioterapeut i njene dvije kolegice su već otišle u Njemačku. Jedna je uspjela, a druga je na tom putu. Možda bismo i mi probali. Djevojka sigurno može naći posao, a ja ću raditi što god treba – priča.

Kada ga pitam hoće li se skoro ženiti i imati djecu, Dario se smije. – O tome još uvijek ne razmišljam. Želimo se prvo financijski osamostaliti, a onda ćemo razmišljati u tom smjeru – kaže.

U razgovor se tada uključio i otac. Kaže da se, kada je on bio sinovljevih godina, brak sam po sebi podrazumijevao. Prvenstveno iz razloga što su on i njegova supruga Nada imali stabilan posao. U prilog Darku ide i statistika.

Prema podacima iz 1991., u Hrvatskoj je sklopljeno 27.924 braka, dok ih je prema najnovijim podacima sklopljeno 19.834, a za očekivati je, barem prema trendovima u posljednjih nekoliko godina, da će se na takav korak odlučivati sve manje parova. Sve je manje i rođene djece. Prije rata rođeno je 55,5 tisuća djece, od čega je oko 7 posto bilo rođeno izvan braka. Lani se rodilo tek 37,5 tisuća, od čega ih je izvan braka bilo oko 17 posto. Sve više parova se odlučuje i za razvode. Lani je bilo 6010 razvedenih brakova, dok je 1990. to učinilo 5466 parova.

– Mi o razvodu ne razmišljamo – smije se Darko, koji se još uvijek sjeća kako je s Nadom prolazio mladenačke dane.

Velika potrošnja

Kaže kako su tada izlazili mnogo manje nego današnja mladež. U Bjelovaru su in mjesta bili poneki kafić i kino. – Cijena ulaznice za kino je zaista bila sitniš. Ne mogu se ni sjetiti koliko. To smo si bez problema od džeparca mogli priuštiti. Kino nije bio nikakav luksuz, nego uistinu mjesto na kojem smo se mogli zabaviti i uživati u inozemnim filmovima. To je, naravno, vrijeme kad nije bilo interneta i CD-ova, tako da je razumljivo zašto smo hrlili u kina – kaže Darko.

Da je cijena karte bila niska, može pokazati i podatak da je u kina, njih 274, predratne 1990. otišlo ukupno 8 milijuna građana. Lani je 159 kina obišlo oko 4 milijuna građana. Osim cijene karte, u kina mnogi ne idu i zbog činjenice da nove filmove vrlo brzo nakon premijere mogu pogledati na internetu ili putem različitih servisa na digitalnim televizijama. Većina građana ima upravo digitalne televizije koje gledaju preko internetskih providera.

Broj televizijskih prijemnika u odnosu na 1991. naglo se povećao, iako je pretplatnika manje. Godine 1991. bilo ih je 1,488 milijuna, dok ih je danas oko 1,26 milijuna. Darka ovi podaci ne iznenađuju. Kaže, postali smo potrošačko društvo, u kojem ljudi mnogo troše, a malo istinski žive.

– Mi smo se nakon neovisnosti nadali da ćemo živjeti bolje, da ćemo svi zajedno imati više. Da ćemo nakon mirovine moći živjeti normalno i da ćemo moći pomagati svojoj djeci. Neki to mogu, no mnogi, većina nas to nije u stanju.

Izvor :

Jutarnji

Komentari

comments